BiHPolitika

Odgovornost je pitanje savjesti

Šta misle izabrani i imenovani

Odgovornost je pitanje savjesti

Čovjek bi rekao ozbiljni ljudi, na ozbiljnom poslu, s ozbiljnim namjerama… vode državu! A stvarnost ih svaki dan uporno demantira! Stvarnost pokazuje da oni uopće ne misle niti su svjesni da rade i čine bilo šta pogrešno!

Ljudska potreba da se živi u zajednici po pravilu je vodila k tome da se neizvjesnosti života projiciraju na nekoga pouzdanog, povjerljivog i stabilnog te i najprimitivnije zajednice imaju svijest o elementarnoj formi institucije vođe, koja je uvijek značila uvjerenost da postoji neko ko vodi, kakav god da je i koliko god da je sposoban nositi teret teškoća zajednice, odmiče teret neizvjesnosti od pojedinaca.

Žrtveni jarac

S druge strane, svejednako uvijek, postojat će pojedinci koji vole moć i odgovornost, privilegije vođe ili najčešće samo šansu da njima bude bolje. Takvi će se svim sredstvima boriti za vlast, moć i povlastice, ali će u nastojanju da izbjegnu odgovornost biti neuporedivo dosjetljiviji, uvijek će nešto ili neko drugi biti kriv i odgovoran! Savremeni svijet s prezirom gleda na žrtvovanje životinja, ali omiljeni metod ritualnog traženja krivca, traženje “žrtvenih jaraca” – bili oni pojedinci, skupine ili cijeli narodi… – uz znakovito uznapredovale vještine zavaravanja (spin) i ljudsku slabost da vjeruje i u nemoguće, sve se vještije racionalizira i provodi.

Politička odgovornost podrazumijeva da je svaki “izabranik” odgovoran i bez krivnje prema tijelu ili građanima koji su ga izabrali ili imenovali. To je objektivna odgovornost bez krivnje i namjere, odgovornost za rezultat i nevezana je za stvarne, deklarirane ili putativne namjere. Ona je posljedica prekida odnosa povjerenja bez obzira na uzrok i krivnju. To je odgovornost za nesvrsishodan rad, nesvrsishodan prema ocjeni organa pred kojim se takva odgovornost snosi. Postojanje jasnih načela i obaveza čvrst su temelj ocjenjivanja takve odgovornosti. Svrsishodnost, naravno, ne može biti regulirana pravom te se ocjenjuje prema drugim, vanpravnim kriterijima… sankcija odgovornosti je uvijek gubitak funkcije, opoziv, razrješenje odnosno smjenjivanje, te je stoga neka vrsta kažnjavanja, naprimjer, smjenjivanje zbog nesposobnosti, potrebna kao sredstvo oslobađanja od psihološkog pritiska i potrebe da se ukloni smetnja društvenom redu, a i otkloni napetost u zajednici i sve je to u određenoj mjeri politička odgovornost. Tako ona postaje pitanje povjerenja: legitimna vlast temelji se na povjerenju, nestankom povjerenja propituje se odgovornost. Bez povjerenja ne može vladati ni upravljati i da je svrha političke odgovornosti ponovna uspostava povjerenja u vlast. Politička odgovornost, naravno, ima i funkciju generalne prevencije jer sankcija ostavke ili smjenjivanja, predstavlja realnu prijetnju svakom ko se ne drži obećanja ili očekivanja u svom radu. U političkim društvima neostvariva je dobra vlast bez sistema odgovornosti za loše posljedice.

slika-parlamenta-urjan

Politička odgovornost veže se za rezultat

Elementarno pitanje odgovornosti jest njena svrha: nositelji javne dužnosti odgovaraju za grešku koju učine. Na taj način želi se povećati pažnja i savjesnost obavljanja službe, spriječiti zlouporabe i pristranost. Izbjeći grešku nije jedino što je važno. Zapravo je najvažnije postalo održanje povjerenja u efikasnost i vjerodostojnost vlasti, legitimnost koja je zadobivena na izborima, ali je na stalnoj kušnji. Odgovornost je ključni dio dobrog obavljanja dužnosti, legitimacije vlasti i vjerodostojnosti obećanja kod traženja povjerenja birača. Uostalom, smjene i ostavke nisu motivirane samo etičkim imperativima već i sasvim praktičnim razlozima čuvanja vlasti. Ostavke se ne daju da se samo oslobodi sebe mučne dužnosti zbog grijeha ili neuspjeha već da se takve ocjene ne generaliziraju na vladajuću skupinu.

Shvatanje da je politička odgovornost samo odgovornost prema biračima na početku i isteku mandata nije posljedica neznanja, već raširene prakse da se političke dužnosti tretiraju kao područje neregulirane osobne slobode i neodgovornosti. Uostalom, fraza da će o svemu odlučiti glasači na nekim budućim izborima je lažna, legitimnost nema vječitu vrijednost zlata, već prije sliči ledu koji se lako otapa i čekati znači miriti se s unaprijed priznatim izbornim hendikepom.

U savremenom dobu pojedinac prostor samoostvarenja pronalazi ne više u političkoj zajednici, nego u ostvarenju osobne slobode. Politika postaje društvenim ugovorom. Ne bavi se sadržajem, nego uvjetima ostvarenja. Ljudi, pojedinci razmrvljeni u masi, naročito kad su društveno mobilizirani u (među)narodno ili (među)nacionalno nadmetanje u intenzitetu nacionalizama i religijske ostrašćenosti, nikad nisu racionalni. No, priče o masovnoj zaluđenosti, tradicionalno opravdanje u psihologiji, ekonomiji i sociologiji za sve pogrešno, nipošto nisu niti mogu biti opravdanje i izgovor da ignoriramo apsurde neodgovorne politike.

Kod političke odgovornosti radi se o povjerenju, vjerodostojnosti i legitimnosti, dovoljan je dojam i sumnja. Svrha nije utvrđenje subjektivnih namjera, svrha nije stanje uma pojedinca koji ne postiže što je obećao, ne radi što njegovi građani žele. Svrha političke odgovornosti je stabilizacija legitimnog poretka. Politička odgovornosti, u konačnici, ne svodi se niti se mjeri efikasnošću dobre vlasti, nego očuvanjem mira zajednice, društvene integracije i poštivanja vrijednosti. Pojam odgovornosti najprije se susreće unutar pravnog područja gdje se njegovo značenje svodi na pravnu i(li) moralnu uračunljivost gdje pretpostavlja znanje, volju i slobodu kao nužne elemente uračunljivosti.

Volja i krivica

U savremenom dobu pojam odgovornosti sve više postaje jedan od temeljnih etičkih pojmova zauzimajući mjesto koje je u etici zauzimao pojam dužnosti. No, i sama etika je doživjela promjene. Kako god je u antičko vrijeme ona poimana kao učenje o sretnom životu pri čemu je polis mjesto ostvarenja takvog života, u srednjem vijeku dolazi do odvajanja sretnog života i politike. Politika više nije mjesto ostvarenja dobra, nego ograničenje zla.

Pitanje odgovornosti doživljava se kao prvorazredno pravno pitanje, koje se neposredno svezuje za prava, norme, obaveze, ovlaštenja i njihovu upotrebu i zloupotrebu. Premda se odgovornost neposredno i isključivo vezuje za službu, postoji i ima iste posljedice bez obzira na to koji organ to čini, u pogledu njenog utvrđivanja sve veću važnost imaju vanpravne norme, ne samo moral i običaj nego i koncepcija slobodne volje i krivnje! Ultimativno, pitanje odgovornosti je pitanje dobre vlasti, političke zajednice, politike, demokratije i slobode! Gdje nema odgovornosti, nema ni demokratije! A ni slobode…

 

 
Autor: Edin Urjan KUKAVICA

 

avaz

 

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close