S raspravama o imigracijama susrećem se svakodnevno, ali njihova raznolikost je je poprilično ograničena—uglavnom su jednolični. Nekoliko puta godišnje izlažem prezentacije o tim raspravama i opovrgavam njihove tvrdnje. Ovo su glavni argumenti protiv imigracije i moji kratki odgovori na njih:
1. “Imigranti će preuzeti naše poslove i sniziti naše plate, posebno pogađajući siromašne.”
To je najčešći argument i onaj sa najvećim brojem dokaza koji ga opovrgavaju. Prvo, efekat raseljavanja je mali ako uopće i utječe na domaće stanovništvo. Imigranti su obično privučeni rastućim regijama i oni povećavaju ponudu i potražnju ekonomije kada dođu tamo, što povećava mogućnosti zapošljavanja. Drugo, rasprava o utjecaju imigranata na američke plate ograničena je na niže pojedinačne cifre – imigranti mogu povećati relativnu platu nekim Amerikancima u manjoj mjeri i smanjiti ih za veći iznos nekolicini Amerikanaca koji se direktno s njima takmiče. Imigranti se najčešće direktno takmiče protiv drugih imigranata, tako da efekti na manje kvalifikovane domaće Amerikance mogu biti veoma mali ili čak pozitivni.
Novo istraživanje Harvardskog profesora Georgea Borjasa o efektu Mariel Boatlifta – ogromnog šoka za tržište rada u Majamiju, koji je povećao broj stanovnika za 7% u 42 dana – konstatuje veliki negativni efekat na plate koji je usredotočen na Amerikance sa stepenom manjim od srednjoškolskog. Da bi se razmjer tog šoka preslikao u kontekst Majamija, bilo bi kao da se 22.4 miliona imigranata preselilo u Ameriku u periodu od šest sedmica – što se neće dogoditi. Neki sumnjaju u Borjasove rezultate (ovdje je Borjasov odgovor kritičarima i sažetak debate), ali ono u što nema sumnje je da je imigracija povećala placte i prihode Amerikanaca na internetu. Najmanja procjena imigracionog viška, kako se naziva, iznosi oko 0.24% BDP-a – što isključuje dobit imigranta i fokusira se samo na rođene Amerikance.
2. “Imigranti zloupotrebljavaju socijalnu državu.”
Većina legalnih imigranata nema pristup socijalnoj pomoći tokom prvih pet godina uz nekoliko izuzetaka, a neregistrovani imigranti nemaju nikakav pristup – osim za hitnu Medicaid.
Imigranti su manje skloni da koriste socijalne beneficije kada se mjeri na osnovu imovinskog stanja i poredi s rođenim Amerikancima. Kada koriste socijalnu pomoć, dolarska vrijednost potrošenih koristi je manja. Ako bi siromašni rođeni Amerikanci koristili Medicaid istom stopom i konzumirali istu vrijednost pogodnosti kao siromašni imigranti, program bi bio manji za 42%.
Imigranti, također, daju velike neto doprinose Medicareu i socijalnom osiguranju, najvećim segmentima države blagostanja, zbog svoje dobi, nekvalifikovanosti i veće vjerovatnoće da če se penzionisati u drugoj zemlji. Daleko od sisanja socijalne države, imigranti su ovim segmentima produžili život na još nekoliko godina rada prije bankrota. Ako ste i dalje zabrinuti zbog imigrantskog korištenja države blagostanja, kao što sam ja, onda je daleko lakše i jeftinije izgraditi viši zid oko države blagostanja, umjesto oko cijele zemlje.
3. “Imigranti su neto fiskalni troškovi.”
Povezanica s raspravom o blagostanju je da imigranti troše više državnih benefita nego što uplaćuju poreskih prihoda. Iskustva o tome su prilično saglasna – imigranti u Sjedinjenim Državama imaju neto-nulti utjecaj na vladine budžete (objavljena verzija tog dokumenta je ovdje).
Čini se čudnim da siromašni imigranti ne stvaraju veći deficit, ali postoje mnogi faktori koji to objašnjavaju. Prvi je da veći natalitet imigranata i dugoročna produktivnost onih ljudi rođenih u Sjedinjenim Državama generira veće poreske prihode. Drugi je da imigranti znatno povećavaju ekonomiju i povećavaju poreske prihode. Treći je da mnogi imigranti dolaze dok su mladi, ali nisu dovoljno mladi da koriste javne škole, tako da rade i plaćaju poreze prije nego što troše stotine hiljada dolara na troškove javnih škola i socijalne pomoći – što znači da daju direktan fiskalni podsticaj. Postoje i mnogi drugi razlozi.
Iako je poreska stopa imigranata ono što je važno za fiskalne posljedice, između 50 i 75 posto ilegalnih imigranata poštuje savezni porezni zakon. Države koje se oslanjaju na potrošnju ili porez na imovinu imaju tendenciju da dobiju višak od poreza plaćenih od strane nezakonitih imigranata, dok one koje se oslanjaju na porez na dohodak nemaju.
4. “Imigranti povećavaju ekonomsku nejednakost.”
U postpiketijskom svijetu argument da imigracija povećava ekonomsku nejednakost unutar nacija dobija određenu pažnju. Iako se većina oblika ekonomske nejednakosti povećava među ljudima unutar zemalja, globalna nejednakost će vjerovatno pasti na historijsku najnižu tačku zbog brzog ekonomskog rasta u većem dijelu svijeta tokom posljednje generacije.
Dokazi o tome kako imigracija utječe na ekonomsku nejednakost u Sjedinjenim Američkim Državama su mješoviti – neka istraživanja nalaze relativno male efekte, a druga nalaze značajne. Razlike u rezultatima mogu se objasniti metodama istraživanja – postoji velika razlika u rezultatima između studije koja mjeri kako imigracija utječe na ekonomsku nejednakost samo među stanovništvom i druge studije koja uključuje imigrante i njihove zarade. Obje metode izgledaju razumne, ali efekti na nejednakost su mali u odnosu na druge faktore.
Iskreno, ne vidim problem ako imigrant učetvorostručuje svoje prihode dolaskom u Sjedinjene Države, jedva utječući na plate rođenih Amerikanaca i povećavajući ekonomsku nejednakost. Životni standard je mnogo važniji od raspodjele zarada i svi u ovoj situaciji ili dobijaju ili su nedirnuti.
5. “Današnji imigranti se ne asimiliraju kao prethodne imigrantske skupine.”
Postoji veliki broj istraživanja koja ukazuju da se imigranti asimiliraju kao ili bolje od prethodnih imigrantskih grupa – čak i Meksikanaca. Prvi dio istraživanja je knjiga Nacionalne akademije nauka (NAS) iz septembra 2015. pod naslovom Integracija imigranata u američko društvo. To je temeljna i briljantna sumacija relevantne akademske literature o asimilaciji imigranata. Zaključak: Asimilacija nikada nije savršena i uvijek traje, ali ide veoma dobro.
Druga knjiga je knjiga iz jula 2015. pod nazivom Indikatori integracije imigranata 2015koja analizira integraciju imigranata i druge generacije na 27 mjerljivih indikatora u zemljama OECD-a i EU. Ovaj izveštaj navodi više problema s asimilacijom imigranata u Evropi, posebno onih koji su izvan Evropske unije, ali rezultati za Sjedinjene Države su prilično pozitivni.
Treći rad ekonomiste Univerziteta u Washingtonu, Jacoba Vigdora, upoređuje savremenu civilnu i kulturnu asimilaciju imigranata s imigrantima s početka 20. stoljeća. Ako mislite da su imigranti početkom 20. stoljeća i njihovi potomci na kraju uspješno asimilirani, Vigdorov zaključak ohrabruje:
Iako postoje razlozi za razmišljanje o savremenoj migraciji naroda španskih govornih područja za razliku od ranijih valova imigracije, dokazi ne podupiru ideju da ovaj migracijski talas predstavlja pravu prijetnju institucijama koje su se oduprle tim ranim valovima. Osnovni pokazatelji asimilacije, od naturalizacije do savladavanja engleskog, sada su, ako ništa drugo, jači nego prije jednog stoljeća.
Za nostalgičare među nama koji veruju da su se imigranti u prošlosti mnogo glatkije asimilirali, mnoštvo etničkih i antikatoličkih nemira, domaći Know-Nothing pokret i imigrantske grupe koje su odbile da se asimiliraju korisni su tonici. Asimilacija imigranata je uvijek zbrkana i izgleda loše sa sredine tog procesa gdje smo mi sada, ali trendovi su pozitivni i idu u pravom smjeru.
6. “Imigranti su posebno skloni kriminalu.”
Ovaj mit postoji već više od jednog stoljeća. To nije bilo tačno 1896., 1909., 1931., 1994., i nedavno. Manje je vjerovatno da će imigranti biti zatvoreni zbog nasilnih i imovinskih prijestupa, a gradovi sa više imigranata i njihovih potomaka su mirniji. Neki imigranti počine nasilne i imovinske prijestupe, ali imigranti su manje skloni kriminalu.
7. “Imigranti su posebno rizični danas zbog terorizma.”
Terorizam nije moderna strategija. Početkom 20. stoljeća bio je velik broj bombaških i terorističkih napada, od kojih su većina počinjeni od strane imigranata, socijalista i njihovih saputnika.
Danas su smrtni ishodi od terorizma počinjeni od strane imigranata veći nego što su bili prije jednog stoljeća, ali je rizik još uvijek nizak u odnosu na koristi od imigracije. Na primjer, šansa da će Amerikanac biti ubijen u terorističkom napadu na američkom tlu od strane izbjeglice bio je jedan od 3.6 milijardi od 1975. do 2015. godine. Za sve strane teroriste na tlu SAD-a, šansa da budete ubijeni u terorističkom napadu je jedan od 3.6 miliona tokom istog vremenskog perioda. Skoro 99% tih ubistava dogodilo se 11. septembra, i počinili su ih stranci s turističkim vizama i jednom studentskom vizom, ne imigranti. Cato u septembru objavljuje rad koji to detaljnije istražuje. Svaka smrt od terorizma je tragedija, ali imigranti predstavljaju relativno malu prijetnju u odnosu na velike koristi od njih (sjetite se dobiti od imigracije iznad).
8. “Lahko je imigrirati u Ameriku, mi smo najotvorenija zemlja na svijetu.”
Veoma je teško imigrirati u Sjedinjene Države. Ostrvo Ellis je davno zatvoreno. U većini slučajeva, ne postoji linija, a i kada postoji, može potrajati decenijama ili stoljećima. Ovaj grafikon prikazuje zbunjujući i težak put do zelene karte. Da li vam to izgleda lahko?
Amerika omogućava veći broj imigranata nego bilo koja druga zemlja. Međutim, godišnji protok imigranata kao procenat našeg stanovništva je ispod većine drugih zemalja OECD-a, jer su Sjedinjene Države veoma velike. Procenat naše populacije rođene u inostranstvu je oko 13% – ispod historijskih maksimuma u Sjedinjenim Državama i manje od polovine onoga što je u modernom Novom Zelandu i Australiji. Amerika je sjajna u asimilaciji imigranata, ali druge zemlje su mnogo otvorenije.
9. “Amnestija ili neuspjeh u primjeni naših imigracionih zakona uništit će vladavinu prava u Sjedinjenim Državama.”
Da bi zakon bio konzistentan s principom vladavine prava, on se mora jednako primenjivati, imati približno ex ante predvidljive rezultate zasnovane na okolnostima i biti u skladu s našim anglosaksonskim tradicijama lične autonomije i slobode. Naši trenutni imigracioni zakoni krše sve ove. Oni se primjenjuju različito na osnovu zemlje rođenja ljudi putem proizvoljnih kvota i drugih propisa, ishodi svakako nisu predvidivi, i teško da su u skladu s američkom tradicionalnom politikom imigracije i našim konceptima slobode.
Da bi vladavina prava bila prisutna, potrebni su dobri zakoni, a ne samo striktno pridržavanje vladinog izvršenja nemogućih pravila. Amnestija je priznanje da su naši prošli zakoni propali, da im je potrebna reforma, a neto trošak njihovog sprovođenja u međuvremenu prelazi koristi. Zbog toga su u Americi postojale brojne amnestije.
Sprovođenje zakona koji su suštinski hiroviti i koji su u suprotnosti sa našim tradicijama nije u skladu sa stabilnom vladavinom zakona koja je neophodna, iako ne i dovoljan preduslov za ekonomski rast. Slabo sprovođenje loših zakona je bolje nego što je primena loših zakona jednobrazno uprkos neizvijesnosti. U imigraciji, loša primjena naših destruktivnih zakona je poželjnija od stroge primjene, ali liberalizacija je najbolji izbor za sve. Priznanje propasti naših zakona, amnestija za prekršioce zakona i reforma zakona ne osuđuju vladavinu zakona u Sjedinjenim Državama – već je jača.
10. “Nacionalni suverenitet.”
Ne provodeći kontrolu nad granicama kroz aktivno blokiranje imigranata, upozoravaju korisnici ovog argumenta, vlada Sjedinjenih Država predat će vitalnu komponentu svog nacionalnog suvereniteta. Rijetko korisnici ovog argumenta objašnjavaju kome bi američka vlada ustvari predala suverenitet u ovoj situaciji. Čak i u najekstremnije otvorenoj imigracionoj politici, potpuno otvorenim granicama, nacionalni suverenitet se ne umanjuje pod pretpostavkom da su institucije naše vlade odabrale takvu politiku (ja ne podržavam potpuno otvorene granice ovdje, samo ga koristim kao foliju da pokažem da čak i u toj ekstremnoj situaciji ovaj argument ne uspijeva). Kako je to moguće, kako to može biti?
Standardna veberijanska definicija vlade je institucija koja ima monopol (ili blizu monopola) na legitimnu upotrebu nasilja u određenom geografskom području. Način na koji se ostvaruje ovaj monopol je držanje podalje drugih konkurentskih suverena koji žele da budu taj monopol. Naša vlada održava svoj suverenitet isključivanjem vojske drugih naroda i zaustavljanjem pobunjenika.
Međutim, američki zakoni o imigraciji nisu prvenstveno osmišljeni niti namijenjeni da drže podalje strane vojske, špijune ili pobunjenike. Glavni efekat naših imigracionih zakona je da spriječimo strane radnike da prodaju svoj rad dobrovoljnim američkim kupcima. Takve ekonomske kontrole ne pomažu u održavanju nacionalnog suvereniteta, a popuštanje ili njihovo uklanjanje ne bi ugrozilo državni nacionalni suverenitet više nego politika jednostrane slobodne trgovine. Ako bi se Sjedinjene Države vratile svojoj imigracionoj politici iz 1790-1875, stranim vojskama koje prelaze američke granice bi se suprotstavila američka vojska. Dozvoljavanje slobodnog protoka nenasilnih i zdravih stranih državljana ne umanjuje legitimni monopol američke vlade na upotrebu sile u veberijanskom svijetu.
Postoji i historijski argument da slobodna imigracija i američki nacionalni suverenitet nisu u konfliktu. Od 1790. do 1875. godine savezna vlada nije stavila gotovo nikakva ograničenja na imigraciju. U to vrijeme, države su nametnule ograničenja na imigraciju slobodnih crnaca i vjerovatno slabih lica kroz izravne zabrane, poreze, propise o putnicima i obveznice. Mnoga od ovih ograničenja nisu bila primijenjena od strane državnih vlada i ukinuta su 1840-ih godina nakon odluka Vrhovnog suda. Međutim, ta otvorena imigraciona politika nije spriječila Sjedinjene Države da vode dva rata protiv stranih sila – rat iz 1812., meksičko-američki rat – i Građanski rat. Monopol američke vlade na legitimnu upotrebu sile u tom periodu svakako je bio izazvan i iznutra i izvana, ali američka vlada je zadržala svoj nacionalni suverenitet skoro s otvorenim granicama.
Američka vlada je, također, bila jasno suverena u tom historijskom periodu. Oni koji tvrde da bi američka vlada izgubila svoj nacionalni suverenitet pod režimom slobodne imigracije tek treba da se pomire s američkom prošlošću koja upravo to činila. Tvrditi da bi otvorene granice uništile američki suverenitet znači tvrditi da Sjedinjene Države nisu bile suverena zemlja kada su George Washington, Andrew Jackson ili Abraham Lincoln predsjednici. Ne moramo birati između slobodne imigracije i američkog nacionalnog suvereniteta.
Štaviše, nacionalna suverena kontrola nad imigracijama znači da vlada može da učini sve što želi s tom ovlasti – uključujući i njeno potpuno odbacivanja. Bilo bi čudno tvrditi da suverene države imaju potpunu kontrolu nad svojom granicom, osim što ih ne mogu previše otvoriti. Naravno, one to mogu – to je suština suvereniteta. Na kraju krajeva, ja tvrdim da bi vlada Sjedinjenih Država trebala promijeniti svoje zakone kako bi omogućila više legalne imigracije, a ne da vlada SAD-a prepusti svu svoju moć stranom suverenu.
11. “Odliv mozgova u Sjedinjene Države osiromašio je druge zemlje.”
Rezultati empirijskih dokaza o ovom pitanju su konačni: protok stručnih radnika iz zemalja sa niskom produktivnošću u zemlje s visokom produktivnošću povećava prihode ljudi u zemlji useljenja, obogaćuje imigrante i pomaže (ili barem ne šteti) onima koji su ostali. Štaviše, doznake koje imigranti šalju kući često su dovoljno velike da bi se nadoknadio svaki gubitak produktivnosti u zemlji u odnosu na emigraciju. Dugoročno gledano, potencijal za imigraciju i veći povrat od obrazovanja povećavaju poticaj za radnike u razvijenom svijetu da steknu vještine koje inače ne bi mogli – povećavajući količinu ljudskog kapitala. Umjesto što se naziva odlivom mozgova, ovaj fenomen treba tačno nazvati protok vještina.
Ekonomski razvoj treba da bude u povećanju prihoda ljudi, a ne o visini ekonomske aktivnosti u određenim geografskim regionima. Imigracija i emigracija upravo to rade.
Piše: Alex Nowrasteh, analitičar imigracione politike u Cato Institute’s Center for Global Liberty and Prosperity
S engleskog preveo: Resul Mehmedović
Dialogos.ba
