Od Tirane do Marakane
Sedamnaest godina i 45 dana. Upravo je toliko vremena prošlo otkako je nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine odigrala prvu zvaničnu utakmicu i upravo je toliko trajalo naše čekanje da proslavimo njen odlazak na jedno veliko takmičenje.
Priča o nogometnoj reprezentaciji BiH počela je 30. novembra 1995. godine u Tirani, u prijateljskoj utakmici protiv selekcije Albanije, prvoj zvaničnoj u historiji naše mlade zemlje. Izgubili smo sa 0:2, ali je mnogo značajnija bila činjenica da smo se tog dana upisali na fudbalsku mapu svijeta i počeli trnoviti put od novonastale selekcije jedne male zemlje do, slobodno možemo reći, sile o kojoj, 17 godina poslije, priča fudbalska planeta.
Preko trnja
I dan-danas malo je onih koji mogu objasniti kako je reprezentacija uopće počinjala. U Albaniju je došao onaj ko je mogao i kako je mogao, radili su u nezamislivim uvjetima i praktično bez ičega, ali tada veliko srce i čeličnu volju onih koji su željeli igrati pod zastavom BiH, ništa nije moglo pobijediti.
Prvi selektor BiH Fuad Muzurović te fudbaleri Husref Musemić, Senad Begić, Muhamed Konjić, Almir Turković… upisali su se u Tirani u legendu.
Prvi gol reprezentacije BiH, koji je 8. oktobra 1996. Hasan Salihamidžić imao čast da postigne u duelu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 1998. protiv Hrvatske u Bolonji, prva pobjeda ostvarena nad ni manje ni više nego selekcijom Italije, u prijateljskoj utakmici 6. novembra iste godine na prepunom Koševu (2:1), pridruživanje velikih imena poput Elvira Baljića, Mehe Kodre, Elvira Bolića, Mirsada Hibića i Sergeja Barbareza, bili su razlozi zbog kojih se naš početni ponos polako počeo pretvarati u velika očekivanja, ali smo na ostvarenje želja čekali i predugo.
Svaki put posut je trnjem, a onaj preko kojeg smo 17 godina kročili, bio je još i gori od toga. Četiri brodoloma nadomak kopna previše je za jednu malu napaćenu zemlju, koja je tako očajnički željela uspjeti, ali upravo smo toliko puta padali onda kada smo od reprezentacije očekivali najviše. Možda sa pravom, a možda i ne.
Devet ciklusa
Od 1996. godine pa do danas igrali smo devet kvalifikacionih ciklusa. Od toga smo četiri puta padali na samom pragu plasmana na veliko takmičenje.
U kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2004. nedostajao nam je gol protiv Danske. Frenetična i do tada nezabilježena euforija u BiH tog 11. oktobra 2003. pretvorila se u tragediju, kada smo na Koševu, i pored nadljudskih napora, odigrali nedovoljnih 1:1.
Dvije godine poslije, tugovali smo u Beogradu, kada nas je Srbija i Crna Gora u meču odluke savladala sa 1:0, a 2009. i 2011., u baražu za SP 2010. i Euro 2012., zaustavljao nas je prejaki Portugal. Baš previše.
No, ove kvalifikacije naplatile su svu bol – malo sreće, malo znanja i malo sudbine. I to baš Brazil.
Igrali s Brazilom, Argentinom, Njemačkom…
U proteklih 18 godina i 163 odigrane utakmice sastajali smo se sa skoro svim najvećim selekcijama svijeta sa svih kontinenata.
Igrali smo s Brazilom (dva puta), Argentinom, Njemačkom, Francuskom, Španijom, Italijom, Portugalom, Danskom, Hrvatskom, Belgijom, Švedskom, Grčkom, Meksikom, Sjedinjenim Američkim Državama… Još se nismo sastajali s Engleskom, Holandijom, Rusijom, Urugvajem…
“Zmajevi” u brojkama
163 utakmice
63 pobjede
31 gol najboljeg strijelca Edina Džeke
236 postignutih pogodaka
76 nastupa Zvjezdana Misimovića, najviše u historiji tima
8:1 najveća pobjeda, ostvarena protiv Lihtenštajna u ovim kvalifikacijama
0:5 najveći poraz, pretrpljen od Argentine 14. maja 1998. godine
8 selektora – Fuad Muzurović, Džemaludin Mušović, Faruk Hadžibegić, Mišo Smajlović, Blaž Slišković, Meho Kodro, Miroslav Blažević i Safet Sušić
13 pozicija na FIFA-inoj rang-listi je najviša do koje smo se popeli, u avgustu ove godine
avaz
