ANALIZA
Piše: Peter Lippman/ lefteast.org
Širom Bosne i Hercegovine, obični građani se mobiliziraju u borbi protiv industrijskog razvoja koji prijeti da ošteti ili je već uništio dijelove životne sredine u kojoj žive. U brojnim lokalnim situacijama širom zemlje dolazi do pokretanja široko rasprostranjenog pokreta za zaštitu životne sredine. Otpor životne sredine ima potencijal da stvori ono što bi mogla postati najveća i najefikasnija mobilizacija od povratka masovnog pokreta za izbjeglice i raseljena lica kasnih 1990-ih.
Ovaj esej se koncentriše na opasnosti vađenja minerala i otpornost na ovu vrstu eksploatacije. Međunarodne korporacije koje rade u Bosni sponzoriraju lov na minerale poput litijuma, nikla, cinka i drugih koji su od suštinskog značaja za svjetsku „zelenu tranziciju“. Ove kompanije su zainteresovane za profit iznad svega. Kritični aspekt ovog razvoja je odnos između bosanskih političara i predstavnika korporacija poznatih i kao ambasadori, koji lobiraju za dobrobit kompanija koje predstavljaju. S pozitivne strane, ekološka prijetnja okuplja ljude koji su se, kako mi je jedan aktivista rekao, ranije „borili jedni protiv drugih do posljednjeg metka“. Rijeka u jednom entitetu se ulijeva u drugi, a ako nosi otrovne hemikalije, to ljudima daje razlog da udruže snage preko entitetskih i etničkih granica.
Ovaj esej podijeljen je u dva dijela. Dio I pruža kontekst za međunarodnu potragu za osnovnim resursima u Bosni i opisuje korporativna istraživanja minerala na dvije lokacije: Vareš u Federaciji i planina Ozren u Republici srpskoj . Drugi dio govori o lokalnom otporu korporativnom uništavanju okoliša i opisuje saučesništvo između domaćih političara, međunarodnih zvaničnika i kompanija koje nastoje da izvuku resurse po svaku cijenu.
“Mi nismo u ratu, ali to je kao rat. Kao da smo okupirani; uzimaju našu privatnu imovinu. Moramo se svi organizovati da pružimo otpor.”— Zoran Poljašević, aktivista sa Ozrena.
Talas kriminala širi se planinama i dolinama Bosne i Hercegovine. Počinioci današnjeg razbojništva nisu obični mafijaši, već međunarodne korporacije koje su sklone izvlačenju rudnog bogatstva Bosne bez obzira na propratnu ekološku devastaciju. Domaći politički zvaničnici željno olakšavaju njihovo poslovanje.
U ratu u Bosni od 1992. do 1995. godine poginulo je više od 100.000 ljudi, mnogo više je ranjeno, a polovina stanovništva od 4,4 miliona raseljena ili prognana. U zemlji u kojoj se procjenjuje da gotovo svaka peta osoba umire zbog zagađenja zraka, bezobzirno uništavanje okoliša rudarenjem, preradom minerala i spaljivanjem fosilnih goriva je rat protiv stanovništva drugim sredstvima. Dobit od ovih poduhvata je privremena, uz minimalnu ekonomsku korist za pogođeno stanovništvo; uništavanje šuma, rijeka i poljoprivrednih površina, uz štetu nanesenu turizmu, je trajno. Efekti najgorih praksi vlade dovode do dugoročne katastrofe javnog zdravlja.
Nesputani industrijski razvoj u netaknutom prirodnom okruženju već je nanio ozbiljnu štetu drevnim šumama, potocima i cijelim slivovima, stvarajući duboku prijetnju biodiverzitetu, turizmu i zdravlju bosanskih zajednica. To je tragedija koja se odvija u državi u kojoj je vladavina prava slaba i korupcija cvjeta, i gdje su domaći lideri željni da rasprodaju resurse zemlje po jako sniženim cijenama, ne obazirući se na dugoročne troškove.
U ovoj praksi korumpiranim političarima svesrdno pomažu međunarodni zvaničnici, posebno ambasade koje djeluju kao posrednici i javni zastupnici rudarskih kompanija sa sjedištem u zemljama koje predstavljaju. Međutim, na mnogim mjestima građani Bosne i Hercegovine su se udružili kako bi pružili otpor uništavanju okoliša koje ugrožava njihove živote i egzistenciju.
Ovi napori imaju potencijal da konstituišu širok pokret. Žalba nije prigovor na razvoj per se ; s obzirom na to da je bosanskohercegovačkoj ekonomiji očajnički potreban zaokret ka produktivnosti i udaljavanju od štetnih kredita. U tom cilju, prospektivni pokret je implicitno veći od ekološkog; Lideri na lokalnom nivou shvataju da njihov zadatak nije samo da štite svoju zemlju od predatorskih stranih korporacija. Oni se također moraju hitno suprotstaviti režimu korupcije koji ne samo da omogućava bezobzirnu eksploataciju, već ovisi o gušenju demokratije kod kuće. Vladajući politički sistem zasniva se na vještačkom razdvajanju običnih građana u etnonacionalističke „torove“. S ovako podijeljenim i uplašenim građanstvom, ukorijenjenim elitama je sve lakše sklapati poslove sa stranim kopačima na štetu svojih birača i na štetu okoliša.
Paradoks “zelene tranzicije”
Sve svjesnija tekućih razaranja klimatskih promjena, Evropska unija je lider u tranziciji od fosilnih goriva koja doprinose globalnom zagrijavanju. Integralni dio dekarbonizacije svjetskih energetskih sistema su minerali koji omogućavaju održivu proizvodnju električne energije, uključujući bakar, nikl, olovo, kobalt, cink, litijum. Oni su neophodni sastojci u konstrukciji električnih vozila, vjetroagregata, mobilnih telefona, stanica za punjenje i solarnih fotonaponskih jedinica.
Ove i druge retke supstance su stoga strateške sirovine i, kao takve, nisu samo kritične za „zelenu tranziciju“, već su unosan izvor profita za kopače. U toku je svjetski lov, a gađa se i planinska Bosna i Hercegovina, između ostalih lokacija u regionu. Međunarodna zajednica željno promoviše eksploataciju prirodnih resursa.
Tu su identifikovani bogati izvori litijuma, bakra, olova, nikla, cinka, pa čak i zlata i srebra, između ostalih minerala. Ovo nisu sasvim nova otkrića; bosanski aktivista me je obavijestio da je kasnih 1960-ih jugoslovenska vlada istražila i stvorila bazu podataka mnogih rudnih ležišta širom prijeratne Federacije, pružajući vitalne informacije dostupne za buduću eksploataciju. Dokumentacija „osnovne geološke karte“ čuva se u depou Saveznog geološkog zavoda u Beogradu.
Inicijative istraživanja su odavno u toku u Bosni, a mnoge od njih već vode do eksploatacije resursa – ne samo za minerale, već i za razvoj hidroelektrana, solarne energije i vjetra. Nažalost, već postoje mnogi primjeri ekološke štete, s dodatnim projektima koji sve samo ne obećavaju još više razaranja. Neki istaknuti primjeri uključuju:
Izgradnja nekoliko hidroelektrana na gornjoj rijeci Neretvi u Republici Srpskoj, prijeteći preusmjeravanju vodotoka, šteti biološkoj raznolikosti i štetiti turizmu na cijelom toku ove zapanjujuće lijepe rijeke koja prolazi kroz oba entiteta Bosne i Hercegovine.
Šume se krče i ravnaju kako bi se izgradile solarne farme u blizini poljoprivrednih područja oko Mostara. Vlasnici zemljišta u ovoj poljoprivrednoj oblasti nisu unaprIJed konsultovani, samo da bi saznali o takvim dešavanjima kada čuju buldožere i motorne testere u blizini svojih domova i farmi. Zakoni Federacije i RS u vezi sa koncesijama zahtijevaju da se lokalnim zajednicama dozvoli komentar i doprinos o bilo kojem projektu koji može uticati na njih. Imanja lokalnih farmera su u ozbiljnoj opasnosti od poplava zbog loše planiranog ravnanja u područjima koja bi u svakom slučaju trebalo zadržati kao zeleni pojas.
VJetroelektrana Ivovik kod Livna, koju razvijaju kompanije sa sjedištem u Hong Kongu i Luksemburgu, pokrenuta je na osnovu ugovora između nadležnih privrednih subjekata i kantonalnog ministarstva privrede. Međutim, ugovor je sklopljen bez rješavanja spora oko vlasništva nad predmetnim zemljištem, koji su kantonalne vlasti trebale unaprijed riješiti. I opet, stanovnici obližnjih naselja nisu unaprIJed konsultovani o razvoju; dok podržavaju razvoj energije vjetra, žale se da je dotična vjetroelektrana neugodno blizu njihovih domova. Instalacije za prikupljanje sunčeve energije slično su postavljene na nametljivim lokacijama u Hercegovini.
(Više pročitajte OVDJE)
* Peter Lippman autor je djela “Surviving the Peace – Borba za poslijeratni oporavak u Bosni i Hercegovini” u kojoj opisuje dvije postratne decenije u kojima se BiH borila prevazići izazove krhkog mira i obnove.
Patria
