-TopSLIDEKultura

Univerzitet: ljudi i komunikacija

U većini Jaspersovih dela, a posebno u Ideji univerziteta, provlači se govor o dva izuzetno bitna elementa svakog univerziteta, odnosno, uslova prave znanstvenosti[1]. To su komunikacija i ljudi. Jer, ljudi čine univerzitet, a kvalitet komunikacije među njima direktno utiče na stanje duha univerziteta. Međutim, da li od ljudi zavisi kvalitet komunikacije ili komunikacija može nazadovati čak i kad imamo izuzetne ljude? Odgovor je da komunikacija zavisi od ljudi, ali treba odmah napomenuti da je sasvim moguće da imamo dobre ljude ali na pogrešnim mestima sa pogrešnim statusom (npr. da na čelu fakulteta ili univerziteta bude čovek koji nije dovoljno kompetentan ili istraživač koji nema pedagoški eros i polet kojim bi motivisao profesore i studente). Zbog toga Jaspers u Ideji univerziteta ima jedan podnaslov koji nosi naziv Izborne snage, a koji spaja dva pomenuta elementa. Kako putem kvalitetne komunikacije odabrati prave ljude (pri tom se misli i na studente i na profesore).

On nabraja tri vrste odabira:

1) putem ispita

2) lični izbor od strane profesora ili mentora

3) putem većine

Obratićemo pažnju samo na drugi način, jer smatramo da je najznačajniji i najbolji, zato što sažima u sebi dva najbolja kvaliteta svakog univerziteta i istraživačkog duha: najbolje ljude i vrhunsku komunikaciju. Najbolji ljudi osim istraživačkog imaju izvrstan pedagoški eros, i kao takvi imaju odličnu saradnju i komunikaciju sa studentima i profesorima. Iako je reč o načinu izbora[2] koji je prilično idealistički uz minimalne realne mogućnosti ostvarenja, citiraćemo Jaspersov tekst, jer smatramo da je zaista nadahnjujuć i treba da postoji u svesti svakog akademskog građanina: „Odabir koji polazi od neke ličnosti teško se može institucionalizovati, jer samo mali broj ljudi ima kvalitete potrebne za izbor… Lični izbor je najsigurniji i najpravičniji, onaj koji se odnosi na najdublje kvalitete a ne na one koje treba učiniti merljivim… Pa ipak, taj lični činilac, koji bi po sebi bio najobjektivniji, skoro uvek potiskuju strani motivi… Profesor je sklon da dâ prednost svojim učenicima i kreaturama, da instinktivno ne dopusti da dođu do izraza oni koji su nad njim nadmoćni, koji imaju više duha.“[3] (kurziv V.M.).

Jaspers kaže da „sposobnost da se samostalno misli i argumentuje mnogima izgleda kao nešto bez čega se može, ako težimo tržišnim proizvodima merljive prirode. Štaviše, teško je meriti sokratsku sposobnost standardizovanim testovima. Samo daleko istančanije kvalitativne procene razrednih aktivnosti i pisanih radova mogu nam reći u kojoj meri su studenti savladali veštinu kritičke argumentovane rasprave.“[4] Dakle, pisana reč ima veliki značaj, ali ne npr., na društvenim mrežama, već u realnim okolnostima svakodnevnog akademskog života. Kako pisana reč u vidu seminarskih, master i sličnih radova, tako i pisana reč u vidu naučnih članaka koji služe za ozbiljnu „polemiku“ sa zagovornicima suprotnih stavova. Takođe, pisana reč kao pravni element sklapanja dogovora i donošenja odluka o univerzitetskim aktivnostima.

Kad je reč o odnosu studenata i profesora, kao što kaže Jaspers, pisani radovi jesu jedan od oblika komunikacije, drugi jeste živ razgovor koji ne mora da podrazumeva isključivo naučno-istraživački diskurs, već može uključivati još neke elemente koji se tiču univerzitetskog života. Dakle, za univerzitetski život komunikacija mora podrazumevati i razgovor i pisanu reč. Ako se oko nečega slaže većina profesora društveno-humanističkih nauka, pa čak i egzaktnih, to je potreba za sokratskim modelom obrazovanja. Tako se barem javno izjašnjavaju, ali je sigurno da ne misle svi to što kažu, tj., napišu. Ako pogledamo broj objavljenih radova koji se bave pitanjima obrazovanja rekli bismo da obrazovanje nikad nije bilo bolje, jer nikad nije bilo konstruktivnijih predloga u ovolikom broju, od najpraktičnijih stvari pa sve do osnovnih teorijsko-filozofskih pretpostavki obrazovanja. U čemu je problem? Opet, mogli bismo reći, imamo previše pisane reči ali ne i živog razgovora.

Voditi ozbiljan naučni razgovor putem prepiske stvar je prošlosti. Od srednjeg veka pa sve do početka dvadesetog veka postojala je kultura pisane reči, naročito, kultura pisma kao posebnog oblika prepiske kroz koju su se razvijale i unapređivale kako teme tako i sami autori, pišući često o najkomplikovanijim naučnim i filozofskim problemima. Danas pisana reč naprosto nema tu težinu, već se mora insistirati na razgovoru! Zbog toga treba insistirati na tome da svaki autor koji želi da nešto kaže o obrazovanju svoje stavove izloži i razvije javno ili u razgovoru sa prijateljima, studentima a tek potom pređe na pisanje. Imamo toliko napisanih knjiga o sokratskoj metodi, dovođenju u pitanje svega i svačega, ali same knjige (koje se inače sve ređe čitaju) ne vrše značajniji uticaj na javnost, studente i profesore.

Ako se ne bude uticalo i na studente i na profesore, javnim govorima, tribinama itd., ne možemo očekivati značajnije pomake. Treba „naterati“ akademsku zajednicu da misli o komunikaciji, i po mogućstvu da misli javno. Tek kad se problem komunikacije osvesti, shvata se koliko je komunikacija loša i prepuštena različitim uticajima i interesima koji ne priliče i ne pripadaju akademskom diskursu. Jaspers o tome kaže: „Stoga je način komunikacije koja se događa na univerzitetu stvar duhovne odgovornosti svih njegovih članova. Smotreno samozatvaranje, pretvaranje komunikacije u neobaveznu društvenost, formi suštinskog saobraćaja u konvencije prikrivanja, uvek su u isti mah opadanje duhovnog života. Svesna refleksija o načinima komunikacije može put ka njoj održavati slobodnim.“[5]

Pokazivati i pobuđivati kritičko razmišljanje svojim primerom – to je zadatak svakog profesora. To se može jedino putem komunikacije. Treba raditi na razvijanju kulture razgovora, na afirmaciji onih koji slobodno pitaju i razmišljaju. Razgovor na kraju može i treba da bude lep, baš kao što su stari Grci to shvatali kao umetnost govorenja – retorika. Pre toga treba naučiti mlade ljude kako da misle, a čini se da se svako istinsko promišljanje na kraju svodi na sokratsko preispitivanje. Treba dakle prvo naučiti kako da se misli, a onda treba to reći, i to na pravi način. Kao što kaže Kjerkegor, svi misle da nešto treba reći ali ne misle o tome šta treba reći. Dodaćemo: čak i kad se ima nešto pametno reći, to je tek pola posla. Mnoge dobre ideje koje istinski mogu pomoći i unaprediti obrazovni sistem ne dožive svoju konkretizaciju jer bivaju pogrešno iznesene i predstavljene pogrešnim jezikom, u pogrešnom trenutku ili pogrešnom auditorijumu. Zato je bitno raditi na tome da se, ako može, svaka dobra ideja i zamisao što elegantnije i suptilnije, ali u isto vreme i otvoreno s dozom samouverenosti, iznese pred profesore, studente i na kraju ministarstvo obrazovanja.

Ono što danas imamo je sve samo ne elegantno i otvoreno. Možemo čak reći, da se otvoreno iskazuje jedino nadmoć, agresivnost i prepotentnost mnogih profesora, pa i studenata. Doduše, rad sa studentima je drugačije prirode, i tu nema mesta bilo kakvoj neumerenosti i prepotentnosti jer studenti su, kao i srednjoškolci, najbolji psiholozi na svetu: oni prepoznaju najsuptilinije crte i finese stava svakog profesora. Oni su tanane osetljive prirode. Pred studentima nema lažnog govora, oni ga odmah prepoznaju i ne prihvataju.

Kad je reč o odnosu među profesorima, onda je dozvoljena i čak potrebna doza borbenosti. Ako imamo u vidu da su mnogi istraživači i profesori okrenuti istraživanju (jer često rade za privatne kompanije) pre nego pedagoškom radu, onda je jako teško skrenuti im pažnju na neke bitne stvari kao što su pedagoški rad i opšta slika o pravcu kretanja i samoj ideji univerziteta, tako da je upotreba nekih dramatizujućih i provokativnih elemenata, gotovo, nužna. Takav rečnik nikako ne podrazumeva vulgarnosti i vređanje. Komunikacija se jednostavno mora prilagođavati trenutku, mestu i cilju. Nije isto kad profesor razgovara sa jednim studentom u terminu konsultacija, ili kad predaje grupi od trideset studenata, baš kao što je posebna stvar razgovor među profesorima. Kada se obraća studentima profesor ima jedinstvenu priliku da aktivno radi na razvijanju, takozvane, sokratske metode ali ima i zadatak da osluškuje i da originalne i lične impulse studenata koji su zbunjeni i bez samopouzdanja prepozna, osvesti i dalje kroz razgovor kristališe i specifikuje problem, baš kao što kaže Jaspers: „Prava diskusija, koja ne zna ni za kakvu granicu, postoji samo udvoje u četiri oka. Već onaj treći predstavlja smetnju, lako pretvara diskusiju u disputaciju, pobuđuje instinkte moći. Ali uprkos tome, probitačno diskutujemo i u većem krugu. Ovde se priprema ono što se dovršava u razgovoru udvoje, izlažu se stavovi, razvijaju stanovišta, izlaganja pojedinaca se nagomilavaju, ne pokušava se oštra diskusija, koja uspeva samo u brzom uzajamnom razgovoru; ne traži se nikakav rezultat. Zbog toga i postoje specifična pravila za diskusiju između više ljudi: ne treba ponavljati ono što je rečeno, takvim ponavljanjem ne treba naglašavati svoje „parničenje“, ne hteti imati poslednju reč, nego se zadovoljiti time što je svoja stvar izgovorena i onda slušati sve druge.“[6] Ako bismo uporedili ova pravila koja nabraja Jaspers sa situacijom na univerzitetima širom sveta, teško da bismo našli ovakvu temeljnost i suptilnost, pa ipak univerzitet je uvek bio i jeste mesto stalne borbe onih kojima je stalo do svojih stavova i onih kojima je stalo do ideja, pitanja i kritike.

Za P.U.L.S.E Vukašin Milošević

Reference

  1. Jaspers K., Ideja univerziteta, Plato, Beograd, 2003.
  2. Jaspers K., Um i egzistencija, Plato, Beograd, 2000.
  3. Rozen M., Dostojanstvo, Clio, Beograd, 2015.
  4. Nusbaum M., Ne za profit, Fabrika knjiga, Beograd, 2012.

[1] Ovde sam jednostavno pribegao reči „znanstvenost“ jer u savremenom srpskom jeziku reč „naučnost“ zvuči zaista zbunjujuće i nezgrapno, iz mnogo razloga. Ovde  se cilja na govor o ključnim uslovima za bavljenje naučno-istraživačkim radom, pri čemu se podrazumevaju različiti pristupi koji u okviru univerziteta treba da budu podjednako zastupljeni, čak po ceni da imaju malu otkrivalačku, stvaralačku ili inventivnu ali veliku pedagošku vrednost .

[2] Danas se za to korisiti fraza koja (iako se odomaćila) podjednako zastrašujuće zvuči i u engleskom i u srpskom jeziku, a to je: ljudski resursi (human resources).

[3] Isto., str. 133-134.

[4] Isto., str. 62.

[5] Isto., str. 76.

[6] Isto., str. 77.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close