Autor Amila Kahrović – Posavljak
Tacno.net
(Elvedin Nezirović “Boja zemlje”, Laguna 2016)
“Kod Homera, kod Tolstoja, rat je imao sasvim razumljiv smisao: borilo se za lijepu Helenu, ili za Rusiju. Švejk i njegovi drugovi kreću prema frontu a da ne znaju zašto, a da ih, što je još šokantnije, to i ne zanima.” (Milan Kundera, Umjetnost romana)
“Bilo je to u predvečerje, dok je toplo, augustovsko sunce zalazilo za rijeku, u nekoj vukojebini što je podjednako mirisala na barut i paprat. Branili smo jednu njivu, i usred te njive, jedan stari orah, iskaišan šrapnelima i malo naget, kao toranj u Pizzi. Ime rijeke nisam upamtio, ali se zato još uvijek sjećam njene boje: bila je toliko crvena da nisam mogao jasno razlučiti je li to od krvi ili od zalaska sunca. Te noći, dok su psi rata uzimali predah, kroz glavu mi je prošla jedna krhka, nejasna misao, koju sam tek nekoliko godina kasnije uspio pravilno dešifrovati: ako preživim, jednom ću o svome životu napisati knjigu.” (Elvedin Nezirović, Boja zemlje)
U književnosti BiH postoji čitava generacija prešućenih literarnih sudbina. Ako bi, da se poslužimo jezikom američkoga mainstreama, u toj prešućenoj tradiciji postojalo nešto što se može označiti generacijom X onda bi sigurno Elvedin Nezirović s romanom “Boja zemlje” bio njenim idealnim predstavnikom budući da je napisao odličan i autentičan roman koji sumira generacijska iskustva.
“Boja zemlje” roman je o odrastanju bez oca i u ratu, te o sazrijevanju u poslijeratnim uslovima. Roman je to i o nastajanju jednog novog svijeta na zgarištima starog, o porodici čije je raspadanje rat samo dovršio (brutalno kako ratovi i inače dovršavaju započete procese), o očevoj sjeni nad svijetom i o potrazi za sobom. O svemu onome što se može odrediti tradicionalnim promišljanjem tematike. No, Nezirovićev način stvaranja romana nešto je sasvim posebno.
Već u podnaslovu romana da se primijetiti osobenost. Piše da je to roman prema porodičnom albumu. Tu se nazire čudesan sinkretizam. Čitajući ovaj “roman prema porodičnom albumu” stječe se dojam neprestanog pretakanja riječi u fotografiju i obratno. Ne radi se tu, dakle, o pomodarskom redanju fotografija uz tekst već o tome da one postaju konstitutivni dijelovi naracije. Ili, pak, da naracija postoji kao konstitutivni dio fotografija.
Iako roman obuhvata i period rata, motivirajuća smrt (očeva) je smještena u period prije rata. Otac, naime, gine u saobraćajnoj nesreći dok je pripovjedač (uz to i pisac jer u romanu naglašava jedinstvenost te dvije pozicije) beba. Od tada počinje njegova potraga. Život koji je potraga i romaneskna sudbina koja je potraga. No, Nezirović ne poseže za pomodarskim psihoanalitičkim koncipiranjem naracije niti za jeftinim psihologiziranjem. Umjesto toga stvara čudesan kontrapunkt (majstorstvo stvaranja idealnog kontrapunkta je rijetko u književnosti). To je kontrapunkt oca i očuha koji tek svojim potpunim propadanjem i isčeznućem iz naracije zaslužuje ljubav. Dok mrtvi otac u naraciji fundira kao neka vrsta sablasnog principa organiziranja života i svijeta, očuh postoji kao onaj koji narušava idealni trougao majka-dijete-mrtvi otac. Očeva smrt se u romanu transponira u glavni smisaoni i mnemotički koncept. U tom smislu je roman “Boja zemlje” iskrena ispovjedna književnost koju odlično prikazivanje svjetova u neprestanom nestajanju i nastajanju izdvaja od trivijalnog posezanja za literarnim jadikovkama. U jasnom određivanju pozicije pripovjedača Nezirović, opet za razliku intelektualnih pisanija koje sebe pretenciozno nazivaju romanima, ne demonstrira intelektualizam već prosto priča priču. I tu se nazire još jedna vrlina. Najteže je ispričati naizgled obične ljudske priče motivirane običnim ljudskim stradanjem (ako nešto poput običnog stradanja uopće postoji). I na tom mjestu Nezirović odudara od pomodarskih tendencija. Jer u savremenim književnim tokovima, posebno na području bivše Jugoslavije, svako teži tome da ličnu ispovijest ispiše kao veliku antičku tragediju koja ima da bude shvaćena kao takva. A to je siguran put u kič. Umjesto toga, Nezirović, poseže za ironijom. I ta se ironija ne realizira na razini sintakse niti pripovijedanja. Ona postoji kao inherentni dio teksta. Sve pomenuto doprinosi tome da se priča razvije u izniman roman koji od početka do kraja drži pažnju i istovremeno je jezički nepretenciozan i nepovršan s odličnom motivacijom likova. O svijetu dječaka koji je rano ostao bez oca, o sasvim običnim svjetovima predaka, promjeni svijeta u sebi i svakodnevnim dilemama Nezirović piše ozbiljnu priču. Kada se pominje jasno određivanje pripovjedačke pozicije, veoma zanimljivo je i potpuno spajanje priče i onoga ko je priča: “Moj dedo, Alija – o kojem ova priča ne zna apsolutno ništa – umro je dok je još otac bio dječak.”. A to dovodi do personificiranja priče i(li) potpunog pretakanja pripovjedača u priču.
No, još je jedna menemotika koju Nezirovićeva naracija zaziva. A to je priča o isčezlim prostorima. U svemu tome, glavna pozicija pripada Mostaru koji više ne postoji. No, u romanu “Boja zemlje” nema banalne dihotomije nekadašnji Mostar – novi Mostar. Umjesto toga se narativizira evolucija prostora. Mostar postaje višeznačan. U tome ovaj grad postaje i mnemotop. I svi drugi prostori bivaju preinačeni. A ta preinaka ne znači samo evoluciju prostora kao u slučaju Mostara. Ona može značiti i simultano postojanje dva prostora kao u slučaju djedove kuće koja je u ratu zapaljena a poslije obnovljena. (“Morao je to biti veliki dan u njegovom životu, ispunjen sasvim suprotnim emocijama: srećom, jer se, eto, konačno vratio kući, i tugom, jer od te kuće nije ostalo ništa. Na njenom mjestu izraslo je sjećanje na život kakav je mogao imati da ga rat nije potjerao u progonstvo. Bio je preslab da uzme mistriju i počne da je iz temelja gradi, kao četrdeset godina ranije. Nije mu mnogo značilo to što je njegov mlađi sin osnovao građevinsku firmu i što se znalo da će se pobinuti za gradnju čim za to dođe pogodno vrijeme. Bilo mu je svejedno čije će ruke zidati zidove i dizati krov kada ne mogu njegove… U tome je bila razlika između njegovog prijeratnog i poslijeratnog života. U tome je bila razlika između njegove izbjegličke i povratničke muke.”). Budući da je i pripovjedača oblikovalo preseljavanje, u romanu postoje dva tipa prostornih pomjeranja i oba su ključna za razvoj priče: ona pomjeranja koja nastaju zbog promjena porodičnih odnosa i situacija te rat koji podrazumijeva maksimalan intenzitet nasilja. Prostorne napetosti bit će razriješene na kraju romana odlukom da se proda stan na Aveniji:
“Prodajom stana na Aveniji izabrali smo da ostanemo izbjeglice do kraja života. To što živimo u vlastitoj kući, nažalost, nimalo ne umanjuje taj osjećaj.”
Izbjeglištvo se ovdje podiže na mnogo viši nivo od posjedovanja vlasničkog lista za neki prostor. Ono, slično djedovom slučaju, biva postulirano kao izganost iz prostora vlastitosti (ne nužno vlastitog prostora u formalnom smislu). A prostor vlastitosti, da posegnemo za analogijama s fenomenološkim promišljanjima, u Nezirovićevu romanu postaje sinoniman s jezgrom vlastitosti. Otuda izbjeglištvo postaje dvostruk princip: onaj koji predstavlja cio smisaoni obzor romana i onaj koji uvjetuje formalnu gramatiku teksta.
U Nezirovićevom romanu slikani su isčezli svjetovi dvije porodice između kojih jedna predratna smrt izvlači antagonizme. Slikani su i nestali prostori i sudbine. Otuda se Nezirovićeva “Boja zemlje” može čitati i kao boja smrti: sveprožimajuća i neuhvatljiva čulima u totalitetu; boja fizičkog isčezavanja svjetova i istovremeno njihovog mnemotičkog osvještavanja.
