AUTOR: ANDREJ BOŽINOVSKI
U svijetu se pooštravaju mjere prevencije radi sprječavanja bolesti COVID-19, a najizravnije su pogođeni oni koji se i dalje odbijaju cijepiti.
S obzirom na dinamiku i strogost mjera, velike su šanse da države prijeđu u fazu obveznog cijepljenja i drago mi je da se već vodi rasprava o učincima obveznog cijepljenja u akademskim krugovima.
Obvezno cijepljenje je jedan jako ozbiljan pravni pothvat za koji – ako želi uspješnu provedbu – država mora uspostaviti delikatnu ravnotežu između zaštite javnog zdravlja s jedne strane i ljudskih prava s druge strane, a sve kako bi se osigurala zakonitost cijelog procesa bez kršenja temeljnih prava.
Fino zvuči riječ ”balans”. Balans između prava pojedinaca i prava zajednice, odnosno javnosti. Nadalje, nastojat ćemo za početak razgraničiti poimanja prava pojedinca, a podredno i prava zajednice ili javnosti.
No kao i kod svakog zadiranja u građanska prava i slobode, vlasti moraju uspostaviti ravnotežu između javnog interesa, odnosno zaštite javnog zdravlja i zaštite ljudskih prava. Ta je ravnoteža ključna u procjeni hoće li obvezno cijepljenje biti zakonito ili će kršiti određena ljudska prava.
Da, točno je da je obvezno cijepljenje zadiranje u ljudsko pravo na tjelesni integritet, koje je dio prava na privatnost zajamčeno Europskom konvencijom o ljudskim pravima.
Međutim, nije svako zadiranje u ovo pravo automatski protuzakonito. Treba obratiti pozornost na kategorije građana koji će biti izuzeti od obveznog cijepljenja, odnosno građane koji imaju valjane zdravstvene probleme i postoje li iznimke za njihovo cijepljenje.
Nadalje, važna je strogost i razmjernost propisanih kazni i novčanih kazni za nepoštivanje obveznog cijepljenja.
Zaštita zdravlja i minimiziranje rizika od zaraze pacijenata u slučaju da se njihov liječnik ne želi cijepiti ista su pitanja koja treba uzeti u obzir pri odlučivanju o obveznom cijepljenju.
Konzultacije o uvođenju obveznog cijepljenja su usmjerene na izbjegavanje mogućih implikacija na ljudska prava. Europski sud za ljudska prava bit će konačni tumač je li obvezno cijepljenje zakonito ili ne.
Međutim iz navedenog je razvidno kako je sudska praksa Suda vrlo važna za formiranje budućih zakonskih rješenja i njihovo provođenje u praksi.
Nesporno je da cjepiva pružaju učinkovitu zaštitu od bolesti COVID-19 te je olakotna okolnost da su kao takva besplatna i dostupna svima. Na svima nama je da dobrovoljno odlučimo hoćemo li se cijepiti ili ne.
Prava i slobode koje nam jamči Ustav Republike Hrvatske i Konvencija Vijeća Europe o ljudskim pravima ukazuju na to da imamo pravo izabrati ono što je najbolje za nas te da država mora uvažavati taj izbor.
Međutim, treba imati na umu da će doći do kršenja osnovnih ljudskih prava – ako se uvede obvezno cijepljenje, a podredno se isto ne bude provodilo ispravno.
Naime, kroz primjere Europskog suda za ljudska prava vidjet ćemo da mjere zaštite od bolesti COVID-19 kao i obvezno cijepljenje – ako su pravilno provođeni – ne krše naša ljudska prava, već se ista poštuju i štite.
Nesporno je kako najrazornija antivakserska propaganda opetovano tvrdi i proklamira da su uslijed pandemiije ugroženi: pravo na život, tjelesni integritet, pravo na privatnost i drugo – stoga smatram da je nužno pogledati zašto to nije slučaj.
Naime, važno je naglasiti da naše pravo na slobodu izbora nije apsolutno odnosno u određenim okolnostima država, ako postoji legitiman cilj, može ograničiti našu slobodu iz razloga vezanih za zaštitu šireg stanovništva, bilo da je riječ o javnom interesu, sigurnosti, zdravlju ili, pak, moralu.
No da bi to učinio, Europski sud za ljudska prava obvezuje državna i javna tijela na vrlo strogi test koji se sastoji od triju kriterija.
Prvo, svako ograničenje mora biti utemeljeno na zakonu, odnosno mora postojati akt koji dopušta državi poduzimanje navedene radnje, a sve kako bi se otklonila opća opasnost.
Drugo, ograničenje mora imati legitimnu svrhu (zaštita javne sigurnosti, morala i zdravlja) odnosno država mora objasniti svrhu ograničenja.
Treće, ograničenje mora biti proporcionalno, odnosno za postizanje cilja mora se koristiti najmanje restriktivna dostupna opcija, bez obzira na to na koga je usmjereno obvezno cijepljenje.
Nadalje, vidjet ćemo iz priloženog kako sudska praksa Europskog suda za ljudska prava daje jasnu sliku o tome kako te politike funkcioniraju u skladu sa standardima ljudskih prava.
Praksu ESLJP-a promatrat ćemo kroz odluke o primjeni mjera glede privremene suspenzije i ograničenja prava na privatnost.
Već znamo da Francuska i Grčka imaju zakonska rješenja koja propisuju obvezno cijepljenje medicinskog, policijskog, zdravstvenog i drugog osoblja.
S tog stajališta, predmeti Abgral i drugi protiv Francuske, Cacaletri i drugi protiv Grčke i Theofanopoulou protiv Grčke, iako su još u tijeku, jako su značajni jer je Sud odlučio ne uvoditi privremene mjere za obustavu programa obveznog cijepljenja.
U prijevodu, to znači da je Sud nadležan za izricanje privremenih mjera odgode kada podnositelji dokažu da im osporeno zakonsko rješenje nanosi nepopravljivu štetu, sve dok se o predmetu odlučuje pred Sudom (članak 39. Konvencije).
Naime, ako se dodijele privremene mjere suspenzije, Sud nalaže tijelima javne vlasti da obustave primjenu osporenog zakonskog rješenja, dok Sud ne odluči o predmetu. Međutim, u ovim slučajevima Sud nije suspendirao zakon o obveznom cijepljenju.
Sud nije dao obrazloženje koji su konkretni razlozi za neprovođenje suspenzije obveznog cijepljenja, ali je iznio stav da obvezno cijepljenje ne dovodi do nepovratne štete, odnosno da nema negativnih posljedica uslijed cijepljenja.
Nadalje, u slučaju Vavřička i drugi protiv Češke, radi se o starom zakonskom rješenju prije pandemije COVID-19, koje propisuje da sva djeca predškolske dobi moraju biti podvrgnuta obveznom cijepljenju. Zakon predviđa i novčane kazne za roditelje ako se ne pridržavaju odredbi.
Podnositelji zahtjeva naveli su da je zakon u suprotnosti s člankom 8. – ”Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života”.
Ovdje je Sud utvrdio da je doista postojao sukob između članka 8. Konvencije i zakona, ali je utvrdio da je zdravstvena politika češke vlade bila opravdana, razmjerna i legitimna.
To znači da sve radnje obveznog cijepljenja u skladu sa zaštitom javnog zdravlja spadaju u iznimke iz članka 8. odnosno zaštite javne sigurnosti i zdravlja te moralne zaštite te je objašnjeno da se obvezno cijepljenje može smatrati ”neophodnim u demokratskom društvu”.
Ovaj slučaj ukazuje da pravo na privatnost nije apsolutno i podliježe određenim iznimkama.
Iako se Sud složio s podnositeljima zahtjeva da je politika predviđena ovim zakonom povrijedila njihovo pravo na privatnost, ipak je smatrao da je to kršenje opravdano te da je politika obveznog cijepljenja prijeko potrebna radi zaštite zdravlja stanovništva, a prije svega zdravlja djeca.
Odavde vidimo da su sva ograničenja legalna, legitimna i proporcionalna.
Ovi slučajevi dobra su polazna točka za stalnu raspravu o etici obveznog cijepljenja stanovništva. Krši li ljudska prava i koja prava? Mnogi kritičari takvih politika vjeruju da bi prisilni pristup zaštiti prava na život mogao koštati druga prava zaštićena Konvencijom.
Predmeti su još u ranoj fazi odlučivanja pred sudom i ne znamo hoće li Sud utvrditi kršenje ljudskih prava ili ne. Međutim, važnost dosadašnje odluke Suda daje nam jasan smjer prema stvaranju pravnog presedana.
autograf.hr
