Jedan od prioriteta razvijenih zemalja i onih s velikim gospodarskim rasom, poput Kine, jeste prelazak na obnovljive izvore energije. Međutim, nije uvijek sve tako jednostavno kao što izgleda na promotivnim televizijskim kampanjama, posebice za “malog čovjeka” koji se odlučio dati doprinos čistom okolišu. Na početku sve izgleda kao ostvarenje lijepog sna, da bi u pojedinim slučajevima zelena energija postala izvor za punjenje državnog proračuna ili zarade za velike kompanije.
Autor: N. BABIĆ – LOGICNO.COM
Australija je zemlja u kojoj se politika korištenja “zelene energije” provodi ne riječima, već djelima. Solarni paneli su instalirani na svim javnim ustanovama kao i privatnim školama, trgovinama, i tako dalje. Zato što im je to osiguravalo uštedu na računima, mnogi Australci su na kućama postavili solarne panele.
Australija je jedan od svjetskih lidera po tempu razvoja “zelene energije”. Prošle je godine zemlja izdvojila 8,5 milijardi dolara za razvoj obnovljivih izvora energije. Popularnost novih tehnologija među običnim građanima također raste. Australka Nadia Crystal je na društvenim mrežama podijelila priču svoje obitelji.
“Prije godinu dana je naša obitelj instalirala solarne ploče na krovu kuće. Sva energija koju koristimo je potpuno ekološki prihvatljiva. A struje nam treba puno. Za svjetlo, pećnicu, električne aparate, hladnjak, klima uređaj, perilicu posuđa, perilicu, pumpu za vodu i drugo. Usput, u Australiji nema centralnog grijanja. Potrošnja energije se od sezone do sezone malo razlikuje. Zimi, zajedno s grijačima, koristimo kamin koji štedi puno struje. Ljeti, pri toplini od 40 stupnjeva, klima uređaji troše mnogo i moraju biti uključeni čak i noću”, piše Nadia Crystal.
“No, instalaciju moderne solarne opreme država ne subvencionira i sve troškove snose sami kupci. To je prilično skupo, prosječno 5000 dolara i više. Ne mogu si svi stanovnici priuštiti panele, ali smo pronašli tvrtku koja nudi otplatu na rate bez kamata. Jedina stvar je da svakog mjeseca plaćamo desetak dolara više, zbog činjenice da sam prodavatelj posluje s bankom. Međutim, takvi su uvjeti prilično rijetki. Naši paneli su domaće proizvodnje. Solarna opreme na tržištu je vrlo raznolika i možete odabrati i onu po nižoj cijeni, no uređaj će biti slabe kvalitete ili s manjim brojem panela, što možda neće biti dovoljno za proizvodnju dovoljne količine energije za svakodnevne potrebe”, nastavlja svoju priču jedna od prosječnih obitelji u Australiji koje su se odlučile na ovaj korak.
“Odluka o upotrebi solarne energije nije bila slučajna. Prije smo živjeli u kući sa solarnim panelima i vidjeli prednosti. Imali smo svoju struju, to jest, nismo plaćali ništa, a država je otkupljivala višak. Sad su se uvjeti promijenili”, nastavlja Nadia Crystal.
“Činjenica je se tijekom dana proizvodi mnogo više energije nego što obitelj potroši. Višak proizvodnje automatski prelazi u zajednički modulator, to jest državi, koja tako kupuje energiju koju proizvodimo mi i drugi objekti koji su postali “solarne elektrane”. Međutim, noću, kada nema sunca, a morate koristiti električnu energiju, od države moramo kupovati električnu energiju koju smo joj prodali tijekom dana”, pojašnjava mlada Australka koja je sa suprugom i troje djece odlučila živjeti u skladu s prirodom i ekološkom raju.
Međutim, još prije godinu dana se prodaja i otkup od državnog operatera mogla nazvati fer razmjenom. Cijena bila ista. Tada intervenira država i uvjeti se mijenjaju.
“Sada su se uvjeti promijenili do apsurda. Oni otkupljuju višak naše električne energije za 7 centi po kilovatu, a prodaju nam je za 21 cent, što je tri puta skuplje. Ipak, čak i u tom slučaju se može znatno uštedjeti. Račun od 50 dolara za tri mjeseca je još uvijek bolji nego 350 dolara, koliko je iznosio kada nije bilo panela”, piše Nadia Crystal, još uvijek zadovoljna što plaća manje tarife za električnu energiju, ali ipak ogorčena zbog nepoštene trgovine s operaterom.
Za sada popularnost “zelene energije” u Australaca u velikoj mjeri raste, upravo zbog činjenice da cijena energije stalno raste. Uz ove uštede, iako sada manje nego ranije, Nadia Crystal i obitelj očekuju da će im se kupnja opreme za solarnu energiju isplatiti za nekoliko godina.
U budućnosti planiraju instalirati akumulator za skladištenje električne energije. Trenutno koriste usluge državnog operatera, koji prvo otkupljuje, potom im po trostruko većoj cijeni prodaje njihovu električnu energiju.
Posebne baterije za skladištenje viška energije bi obitelj Crystal učinile potpuno neovisnom o elektroenergetskom sustavu, ne bi se morali brinuti za vremenske nepogode i povećanje tarifa. Međutim, troškovi takvih kućnih akumulatora često premašuju trošak panela i prosječna im je cijena 10 000 dolara.
Međutim, Nadia Crystal nije uzela u obzir moguće promjene zakonodavstva, kao što se dogodilo tijekom odluke o cijeni dnevnog otkupa i noćne prodaje od istog “proizvođača”. Iako solarne panele imaju i druge veće ustanove, poput škola i vrtića, one su noću zatvorene i nije im potrebna količina energije koja se troši danju. Dakle, pogođene su samo “obiteljske solarne elektrane”. Ipak, kao što sama priznaje, čak i ova nepoštena praksa je za obiteljski budžet još uvijek povoljnija nego da isključivo koriste energiju državnog operatera. Koliko dugo će to tako biti, nitko ne može reći.
Vlasnik vjetra je država
Spomenimo i vrlo zanimljivu priču iz Sjedinjenih Država, iz savezne države Wyoming.
Ubrzo nakon što su shvatili potencijal stvaranja energije iz vjetra, tvrtke u američkoj saveznoj državi Wyoming su započele izgradnju turbina na privatnim posjedima i prodavati čistu energiju stanovnicima.
Međutim, nedugo nakon toga državni službenici Wyominga, koji prema istraživanju portala The Free Thought Project, djeluju u ime interesa industrije fosilnih goriva, pokreću kampanju kojoj je cilj uništiti konkurenciju koja se bavi prodajom čiste energije dobivene iz vjetroelektrana.
Zakonodavcima je postavljeno jednostavno pitanje: “Tko je vlasnik vjetra?” Bez puno rasprave, na razini savezne države Wyoming se donosi presuda kako je vlasnik vjetra – država.
Izravna posljedica ove presude je bila da je država uvela porez na energiju dobivenu iz vjetroelektrana od 1 dolara po megavatu. Toliko je barem bilo do 2016. kada je izbila polemika o vlasništvu vjetra i porez se ubirao nekoliko godina.
Taj porez je postao dio redovitih poreza koji je određen za tvrtke, poput poreza na dobit i ostalih. Sporno je što se ovaj novi porez temelji isključivo na tvrdnji dužnosnika Wyominga da je vjetar “državno vlasništvo”.
“Vjetar je drugačiji od bilo čega drugog. On nije kao mineral koji čeka pod zemljom da ga iskopate. Nije ni poput vode u jezeru ili ribnjaku. Vjetar ne možete utovariti u kamion, ne možete ga staviti u ribnjak, cjevovod ili poslati ga negdje vlakom”, kaže Bob Whitton, predsjednik američke udruge za obnovljive izvore energije “Real”.
Naravno, pitanjem “prava na vjetar” se posljedično počela baviti i pravna struka. Profesor prava sa Sveučilišta Wyoming, Dennis Stickley, uz grupu diplomiranih studenata je radio na tom pitanju i 2016. rezultate iznio na sastanku “Radne skupine o energiji iz vjetra” u Casperu.
Pitanje je bilo može li se pravo na vjetar promatrati odvojeno od vlasništva nad površinom.
“Opće načelo prava vlasništva nad nekretninama je da su prenosiva i otuđiva, te da mogu promijeniti vlasnika. Osim toga, već postoje specifične situacije u kojima zemljoposjednici imaju neotuđivo pravo na vjetar”, kaže Stickley.
Međutim, zahvaljujući zakonodavcima Wyominga ta prava više ne vrijede. Ovaj potez od strane države nije u interesu naroda, niti je uopće u interesu prikupljanja sredstava za vladu. U četiri godine, od 2012. do 2016. i od kada postoji zakon, država je od poreza na vjetar prikupila samo 15 milijuna dolara.
Ovim su potezom industrije koje koriste obnovljive izvore energije htjele biti onemogućene od strane onih koje u proizvodnji koriste ugljen i fosilna goriva.
“Gotovo svaki zakonodavac kojeg smo sreli nas pita: “Možete li nam reći koliki porez možemo dobiti od vas, prije nego vas izbacimo iz posla? Uvijek otresem glavom i odgovorim im: nula”, rekao je Bill Miller, izvršni direktor kompanije Power Wyoming.
Rekao je kako država “želi oporezivati njegov projekt do potpunog uništenja” i to joj je konačni plan.
Naime, tekući porez u Wyomingu iznosi 1 dolar po megavatsatu proizvedenom iz vjetra. Međutim, prema tadašnjim prijedlozima je taj iznos trebao biti 12 dolara po megavatsatu.
Naravno, ni industrija energije iz vjetra nije bila potpuno nevina. Godinama su mnoge od tih kompanija rasle u velikoj mjeri zahvaljujući saveznim i državnim subvencijama. Te subvencije su stvorile umjetni bum u kojem se poslovalo ne samo kroz povoljne cijene tehnologija koje koriste vjetar, nego i solarne panele i drugu opremu za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora.
Međutim, kada je vlada počela ukidati subvencije, cijene energenata su počele padati. Jedan od razloga zašto je Wyoming počeo ubirati taj porez su i subvencije.
Međutim, kao što je rekao Bill Miller, kada oni ne bi bili prisiljeni plaćati veće poreze na vjetar, ne bi im ni trebao savezni novac.
Prestanak dotoka saveznog novca za tvrtke u začetku ne koči velike energetske kompanije, koje na natječajima u sektoru obnovljivih izvora energije koriste sve poluge utjecaja na vlasti.
Dakle, opet imamo slučaj da se mali igrače gura ili im se otežava pristup poslu s obnovljivim izvorima energije. U Australiji “obiteljske solarne elektrane” ili u Sjedinjenim Državama male poduzetnike u ovom sektoru.
Sunce Nevade
The Free Thought Project podsjeća kako je stanovništvo Nevade praznike redovito slavilo pod svjetlom iz solarnih panela, sve dok zakonodavci nisu jednoglasno odredili povećanje mjesečne naknade za kupce solarne energije za 40%, dok je smanjen iznos koji se isplaćuje za višak struje koji se prodaje mreži. Otprilike isti slučaj kao u Australiji.
Promijenjene tarife su se čak primijenile retroaktivno, čime su se sabotirala ulaganja malih potrošača u solarnu energiju.
Ovaj jedan potez vladine agencije je doslovno ubio solarnu industriju u Nevadi i njime se stalo na kraj valu ljudi koji su tražili da se odvoje od distribucijske mreže, budući da su koristili vlastitu energiju dobivenu od sunca. Ovaj zakon je donesen u korist komunalne kompanije Nevade “NV Energy”.
Naime, “NV Energy” je donio zakonski reguliran monopol, a jedna od tvrdnji njenih dužnosnika je bilo besramno priznanje “kako je val obnovljivih izvora energije umanjio njihov profit”.
Koliko je ovaj sektor unosan dovoljno ilustrira podatak da je 2015. godine tvrtka “Berkshire Hathaway” Warrena Buffetta tražila od lokalne senatorice Patricije Farley da izraditi izmjene i dopune zakona kojim bi išli u korist države. Po njihovom mišljenju, kupci solarne energije “ne plaćaju pravedan dio za održavanje mreže”.
Kada bi veliki energetski monopolisti iz prošlog stoljeća pokušali razumjeti nedostatke svoje uskoro zastarjele industrije, što bi bilo razumno i etički, onda bi brzo pronašli i načine da se prilagode. Međutim, kao što je uvijek bio slučaj, oni koji imaju pristup i utjecaj na vlast će se na ovaj ili onaj način već nekako “razumjeti” sa zakonodavcima.
No, vratimo se ključnom dijelu. Sektor obnovljivih izvora energije u Sjedinjenim Državama je pokazao kako u njemu pojedinac nema što tražiti i da je taj profit osiguran isključivo za velike kompanije.
Nakon prava vlasništva nad vjetrom u Wyomingu, bilo bi zanimljivo čuti što bi zakonodavci, stručnjaci i razni lobiji rekli kada bi se otvorilo pitanje tko je vlasnik Sunca? Usput, tko kaže da se i ovo pitanje neće otvoriti istog trenutka kada veliki igrači u ovom sektoru osjete pad profita?
