„Obnovi svoj život“ – knjiga pdf
Šejh Muhammed el-Gazali
Genetika nam kazuje da si ti stvoren kao embrion – kao rezultat spoja dvadeset tri para kromozoma a svaki od roditelja učestvuje s polovinom od tog broja; ova dvadeset tri para kromozoma učestuju u poprimanju osobina kojima se ti odlikuješ.
U knjizi “Ti i genetika”, kaže Emran Šajnfeled: “Svaki hormon nosi na stotine gena, a samo jedan gen može u nekim slučajevima da promjeni život čovjeka. Mi smo zaista stvoreni takvom preciznošću koja izaziva strahopoštovanje i oduševljenje, i čak nakon susreta tvojih roditelja jednog s drugim stepen vjerovatnoće tvoga izlaska u svijet postojanja jeste kao jedan na prema tristo hiljada biliona, ili drugim riječima, da ti imaš tri stotine hiljada biliona braće i sestara, svi bi se razlikovali od tebe. Ti si zaista jedinstven na ovom svijetu pa čini sebe sretnim u ovome i radi na povećanju onoga što ti je priroda dala od osobina i nadarenosti”.
Svaki čovjek će dospjeti do nivoa u kome će saznati da je zavist neznanje i da je imitiranje samoubistvo; da svako treba da se okrene svojim osobenostima i da bude zadovoljan njima onakvim kakvim mu ih je Allah dž.š., dao i da zna da Zemlja, iako puna blagodati, neće pokloniti ni zrno pšenice sve dok se ne uloži trud u njeno obrađivanje. Isto tako snaga, koju je Allah dž.š. u njega pohranio, je jedinstvena po svojoj vrsti i niko osim njega ne zna njen obim, pa ni on sam ne zna njene domete sve dok je ne isproba.
Na ovim naučnim osnovama, koje smo naveli i objasnili, komentarisao je magazin Minberul-Islam riječi Allaha dž.š.:“Svako ima neku stranu kojoj se okreće, pa se natječite u dobrim djelima gdje god se budete nalazili, sve će vas Allah sakupiti, zaista je Bog svemoguć.” (El-Bekare, 148)
Ovaj ajeti kerim obuhvata i drugo značenje koje se ogleda u tome da svaki čovjek ima put u životu, ili poseban pravac prema kom se upravlja, shodno onome što u sebi nalazi od prirodnih sklonosti ili prilagođavajući se svojim ličnim osobenostima. Ovdje, pod imenom put, ne mislimo na to da čovjek u životu ima jasan i poseban princip u politici ili ekonomiji, filozofiji ili sličnom, nego podrazumijevamo široki krug koji obuhvata cijelo čovječanstvo, pripadnike istaknutih i manje istaknutih pravaca.
Ljudi nisu kopije jednog sličnog, stalno ponavljajućeg primjerka, niti u psihičkim, niti u tjelesnim osobinama. Oni su različiti u fizičkom obliku; po visini, debljini – po snazi i zdravlju, po vidljivim svojstvima nosa, oka, usta, čela i ostalih crta lica… To jeste, njihova tijela i njihova lica nisu ukalupljena u iste kalupe, niti su urađena po jednom primjerku… Čak njihova različitost, u tim osjetilnim oblastima, obuhvata tako precizne stvari na koje se čovjek skoro i ne obazire, poput razlike u jagodicama prstiju miliona ljudi. Ovakva zadivljujuća i začuđujuća različitost koja ukazuje na Božiju moć proteže se i na drugu razliku u psihičkim karakteristikama, ćudima, nagonima, idejama i sentimentalnosti. Kao što se ljudi razlikuju u vidljivim crtama oni se razlikuju i po psihičkim nevidljivim karakteristikama. Kako svaki čovjek ima svoj fizički izgled koji ne djeli ni s kim tako ima i unutarnji nevidljivi koji ga odvaja od bilo koga i po kojem se on razlikuje od svih drugih.
Poznato je da vidljiva forma nije ništa drugo do posuda i omot za osobenosti duhovnog bića, i da su unutar njih različiti faktori koji upravljaju tijelom u pravcu koji žele, i oni mu nameću različite oblike ponašanja onako kako oni žele, pa priroda ima svoj sud, nagoni svoje zahtjeve, osjećanja svoje naklonosti i želje, a također misao svoju logiku, kritički pristup i svoj način razlučivanja. Sve to ne može da se manifestuje u vanjskom životu osim preko tijela; ne može da ispolji nešto o sebi i otkrije skrivenu istinu, osim putem različitih aparata i organa od kojih je sastavljeno tijelo; jer čovjek dok govori ili piše, ili pokazuje svojom rukom, ili korača svojom nogom, ili prodaje i kupuje ili kontaktira s ljudima ili kada se mjenja u različtim, postupcima on se samoodaziva prikrivenim pozivima i diktatu nevidljivih faktora, tako da pokreti tijela nisu ništa drugo do prirodni izraz želja tih poziva i faktora.
Suština čovjeka nije njegovo tijelo kojem se naređuje i koje prima naredbe, koje biva pokrenuto pa stupa u akciju, biva potčinjeno pa čini ono što mu se diktira i zacrtava, ono je zapravo duhovni spoj koji sakuplja opredjeljenja naravi, nagona, osjećanja i misli u jedan sklad, ili duhovno biće koje karakteriše ponašanje pojedinaca posebnim karakteristikama, i zacrtava mu u umovima ljudi specifičnost u odnosu na druge. Ovaj duhovni spoj ili ovo duhovno biće jeste suština čovjeka i ona mu poklanja njegovo neovisno postojanje, i odlikuje ga posebnostima različitim od drugih. Pošto je ponašanje čovjeka odraz onoga što mu naređuje njegova narav, njegove sklonosti, njegovi nagoni i njegov razum, zato nije ni čudo što svaki čovjek ima svoj poseban put u kojem niko nema udjela, i svoje opredljenje po kojem se razlikuje od drugih. Sve ovo je sadržano u riječima Allaha dž.š.: “Svako ima neku stranu kojoj se okreće!”, tj. svi ljudi imaju svoju kiblu, stranu, kako navodi Imam Kurtubi u svom tefsiru.
Poštovanje ličnosti čovjeka
Allah dž.š., u ovome časnom govoru, ne želi samo potvrdu, vijest i navođenje značenja, nego želi da potvrdi trajnu zakonitost i izvorno pravilo od pravila kojima se postiže ispravnost pojedinca i društva.
1. Hoće potvrdu da svaki čovjek ima svoju samostalnu ličnost, pa ako on bude održao tu samostalnost, podupirao njene osnove, čuvao njene ogranke i živio u okvirima svoje posebne osobenosti, u tom slučaju on postupa po Božijem zakonu jer je On želio da čovjek bude sam za sebe cjelina i sistem koji po sebi opstoji…
Ako on ne bude znao pravo svoje ličnosti pa se bude licemjerno odnosio prema prvacima i njima bliskima ili bude oponašao nekoga od onih koji uživaju veliki ugled u njegovim pokretima, njegovom glasu, njegovom izgledu i načinu obavljanja određenih poslova, ili bude radio van svoje naravi on u tom slučaju stvari čini izvještačenim i pretvara se ljudima u svojim postupcima. On time krši Božiji zakon, uništava svoju ličnost i mijenja prirodu Božijeg stvorenja, koju mu je Allah odredio, a ta promjena je običaj šejtanov, koji nije prekinut od kada se on zakleo pred Allahom dž.š.: “I zatim ću im naređivati pa će oni mjenjati prirodu Božijeg stvorenja!” (En-Nisa, 119)
2. Želi (Allah dž.š.) potvrdu da svaki čovjek ima pravo biranja pravca, koji želi, za služenje njemu samom i njegovom narodu, tj. ima pravo da živi slobodno u krugu dobrog i solidarnog društva. Njegovo upravljanje mora proisticati iz njegovog srca i njegove savjesti, pa Allah kaže: “kojoj se okrećete”, a to znači da svaki čovjek ima pravac u kome se on usmjerava, a to opet znači da on u tom pravcu okreće svoje lice i sebe samoga. Ako ga prisilimo na drugu prirodu, mi smo ga naveli na nasilje, a u njegove psihičke faktore unijeli smo pometnju, što, opet, ulazi u mjenjanje prirode stvorenja. Allah želi da potvrdi slobodu mišljenja svakog čovjeka, jer svaki čovjek ima pogled na život, njemu svojstven, i niko ne zna u kom se kutu krije istina i dobro. Mnoge mudrosti, koje ponavljaju mudri ljudi u svojim intelektualnim horizontima, iz njihovih ličnih pogleda, ne ostavljaju nikakvog traga u čovjeku, jer su one skrivene u uglu nepoznatog, sve dok ih neko ne objasni jednostavnim primjerima…
Pogled na život, sa njegovih različitih aspekata, garantuje nam da će obuhvatiti najširi dio tačnosti i dobra, ili je on neka vrsta intelektualnog pomaganja, radi otkrivanja onoga što je u svemiru od vidljivih i nevidljivih koristi, kako za pojedinca tako i za zajednicu. Zbog toga nas je Allah dž.š. stvorio različitima u prirodi razmišljanja i zbog toga je svakome od nas dao posebno stajalište iz kojeg promatramo ovaj život. Sloboda razmišljanja ne znači da je on slobodan u angažovanju ili neangažovanju svojih intelektualnih sposobnosti, pa da ako hoće, može razmišljati i aktivirati svoj um, a ako neće, može ga zapostaviti. Ne, zaista svaka sposobnost, koja nam je darovana od Uzvišenog, ima pravo kod nas, a to pravo je njeno aktiviranje i njeno korištenje u onome za što je ona i stvorena, a to je bit zahvale Allahu dž.š… A što se tiče njegova zapostavljanja i zanemarivanja to je nezahvalnost i negiranje Božijih blagodati. A uz to je uskraćenost i nesreća…
A koja je vrijednost čovjeka kada živi sa zapostavljenim i neangažovanim razumom?!
Konačan stav o slobodi mišljenja jeste da je to prirodno pravo čovjeka, ali to pravo poprima svojstvo nužnog zaduženja i misije, koja se mora izvršiti. Sloboda mišljenja jeste čuvar pravednosti.
Ne možemo da sagledamo pravac čovjeka koji nema definisan cilj osim da on bude glup ili lud. I niko ne spori da cilj jednog čovjeka treba da bude dobro, a to je nešto što je usađeno u svakoj prirodi i svakoj vjeri. Zbog toga nam Uzvišeni Allah naređuje: “Pa se natječite u dobrim djelima!”, tj.”dobro” učinite vašim ciljem u svakom pravcu u kom se usmjerite. Ako je cilj jasan postići se jedinstvo umeta.
A kada je cilj dobro, onda će ispravnost biti postignuta.
