Objektivno pisanje udžbenika historije zahtjeva oslobađenje od politike i nevladinih organizacija

Međunarodna zajednica je dala desetine miliona za razne projekte izgradnje mira, a najviše se izdvaja za proces pomirenja kroz obrazovanje. Među tim ekspertima su pojedinci koji nikad nisu održali čas u osnovnoj i srednjoj školi

Pred početak tekuće školske godine mediji su izvještavali o održanom sastanku premijera Kantona Sarajevo Elmedina Konakovića i ministra za obrazovanje, nauku i mlade KS Elvira Kazazovića sa akademicima i članovima posebnog stručnog tijela Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Tema sastanka je bila provođenje Inicijative nevladinih organizacija “Istina o genocidu i opsadi grada Sarajeva” i u skladu s tim potrebnim izmjenama nastavnih planova i programa u osnovnim i srednjim školama. Između ostalog, premijer Konaković je izjavio da neće dozvoliti da u udžbenicima piše da se u Bosni i Hercegovini dogodio građanski rat. Predlagač inicijative Sejfudin Tokić (predsjednik Bošnjačkog pokreta za ravnopravnost naroda) izjavio je da formulacije iz sudskih presuda trebaju biti sastavni dio nastavnih planova i programa.

Da li je je učesnicima ovog sastanka poznat sadržaj udžbenika za historiju u osnovnim i srednjim školama? Udžbenik historije za 9. razred sadrži informacije o genocidu u Srebrenici, o granatiranju Sarajeva i Tuzle, a ne piše da se u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine odvijao građanski rat. Premda ne piše da se odigrao građanski rat, ali se iz konteksta može zaključiti da se odigrao građanski rat u koji su se umiješale susjedne države. Zbog hronološki koncipiranog nastavnog plana i programa i „muslimanizacije“ termina Bošnjak nemoguće je pisati o događajima iz prošlosti Bosne i Hercegovine, a da ne upadnete u kontradiktornosti. (To sam pokazala u prethodnom tekstu:Bošnjaci, Bosanci i Muslimani u udžbenicima historije za osnovnu i srednju školu.) Ako premijer Konaković ne dozvoljava da u udžbenicima piše da se dogodio građanski rat, onda pod hitno mora zahtijevati reviziju udžbenika historije i inkorporiranje u njihov sadržaj informacija o nacionalnom sastavu Armije BiH. Bez obzira što su se građani BiH 1991. godine u nacionalnom smislu izjasnili kao: Muslimani, Srbi, Hrvati, Jugosloveni, Crnogorci, Katolici, Bošnjaci, Bošnjaci-Muslimani, Bosanci-Muslimani, Srbi-Jugosloveni, Hrvati-Bosanci, Katolici, Pravoslavni, Hercegovci, pa čak i kao Srbi-Hrvati i Krajišnici u udžbeniku historije za 9. razred piše da su se pozivima JNA na mobilizaciju u jesen 1991. godine, odazvali uglavnom Srbi, dok su Bošnjaci i Hrvati po preporuci Predsjedništva takve pozicije odbijali. Kako su reagirali oni koji se nisu izjasnili ni kao Bošnjaci, ni kao Hrvati, ni kao Srbi? Kroz cijeli sadržaj koji se odnosi na ratni period spominju se samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci i međusobni sukobi: Armije Republike BiH, Jugoslovenske narodne armije, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane. Iz rečenice: „Logori za Bošnjake formirani su i tokom sukoba između ARBIH i HVO-a kao što su Heliodrom kod Mostara i Dretelj kod Čapljine“, uzimajući u obzir da su iz prethodnih sadržaja udžbenika naučili da su Muslimani današnji Bošnjaci, učenici mogu samo shvatiti da je ARBiH bila bošnjačka. Iako su smatrali važnim napisati da su se Bošnjaci na popisu stanovništva 1971. godine mogli u nacionalnom smislu izjasniti kao Muslimani, iz nekog razloga autori su smatrali važnim uskratiti informaciju učenicima da se Muslimani od 1993. godine izjašnjavaju kao Bošnjaci.

Inicijativa nevladinih organizacija „Istina o genocidu i opsadi Sarajeva“? Vjerovala bih da je nevladinim organizacijama stalo do istine kada bi pokrenuli inicijativu „Istina o ratu u BiH“ koja bi uključivala i međumuslimanski, odnosno međubošnjački, sukob na području bihaćke regije. Ako se smatra da djeca u Sarajevu trebaju znati o opsadi Sarajeva, isto tako djeci na području Unsko-sanskog kantona treba objasniti uzroke i današnje netrpeljivosti između sljedbenika politike Fikreta Abdića i ostalih političkih opcija. Ali kako djeci objasniti da je moguće da jedna osoba pravosnažno osuđena za ratni zločin može biti načelnik općine u državi u kojoj je počinio ratni zločin? Rat se dogodio i ne treba ignorisati tu činjenicu, ali mislim da bi za mlađe generacije bilo mnogo korisnije da im udžbenik historije pruža informacije o političkim, privrednim i kulturnim razlikama između socijalističke i postdejtonske, kapitalističke Bosne i Hercegovine. U udžbeniku se spominje izborna pobjeda nacionalnih stranaka (SDA, HDZ i SDS) na prvim parlamentarnim izborima u BiH 1990. godine, pa je realno zahtijevati da se u udžebnicima historije piše i o njihovoj politici za vrijeme ratnog i postratnog perioda, kao što autori udžbenika pišu o politikama nacionalnih stranaka za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Za razumijevanje ratnog i postratnog perioda BiH potrebne su i te informacije.

Potreba za „demuslimanizacijom“ termina Bošnjak? Ako kreatori obrazovne politike zaista žele istinu i udžbenike historije bez konfuznih interpretacija, potrebno je objasniti evoluciju ideje bošnjaštva: od faze „integralizacije“ do faze „muslimanizacije“. Posljedica „muslimanizacije“ termina Bošnjak je pojava tumačenja termina Bosanac u smislu geografske odrednice! Razlika između ova dva termina je vještački napravljena, po svome značenju ova dva termina nisu međusobno suprotstvaljeni. Bošnjak je starija varijanta i upotrebljavala se za sve stanovnike Bosne za vrijeme osmanske vladavine, a termin Bosna je modernija jezička varijanta. Ilija Garašanin, autor programa spoljne i nacionalne politike Srbije poznatom pod nazivom „Načertanije“ štampanom 1844. godine stanovnike Bosne, bez obzira na vjeroispovijest, naziva Bošnjacima, isto kao i Vuk Stefanović Karadžić koji poistovjećuje termine Bosanci i Bošnjaci. (Vuk Stefanović Karadžić, Kovčežić za istoriju, jezik i običaje srpskog naroda sva tri zakona, Beč, 1849., str. 2.) Sudeći po rezultatima anketa znatan broj građana Bosne i Hercegovine želeći izbjeći svrstavanje u tri „konstituvne“ etno-nacionalne grupe, zahtijeva pravo da se u nacionalnom smislu izjasne kao Bosanci! Kada bi se udovoljlo ovome zahtjevu pisanje razumljivog udžbenika historije bilo bi još teže.

Prema pisanju medija međunarodna zajednica je dala desetine miliona za razne projekte izgradnje mira, a najviše se izdvaja za proces pomirenja kroz obrazovanje, odnosno za nastavne planove i programe i udžbenike historije, te edukaciju nastavnika i profesora historije. Udžbenici historije su bili bezbroj puta predmet analize eksperata (mada mi nikad neće biti jasno na osnovu čega pojedinci postaše eksperti) u angažmanu: OSCE-a, Fonda Otvoreno društvo BiH (SOROŠ fondacija), Centra za nenasilnu akciju, Centra za demokratiju i pomirenje u Jugoistočnoj Evropi, Euro Clia HIP BiH i drugih raznih nevladinih organizacija. Među tim ekspertima koji organiziraju i edukacije za nastavnike i profesore historije naći ćete i takve pojedince koji nikad nisu održali čas u osnovnoj i srednjoj školi. Naći ćete i autore i recenzente odobrenih udžbenika historije, a udžbenici historije su primjer falsificiranja historije. Napredak je jedino ostvaren u grafičko-likovnoj i tehničkoj opremljenosti udžbenika, što je u najmanjoj mjeri rezultat stručne sposobnosti autora i recenzenata udžbenika. Udžbenici historije su predmet projekata nevladinih organizacija koje se finansiraju „izvana“ i onih koje se finansiraju iz budžeta svih razina vlasti u BiH koji imaju drugačije intencije od ovih prvih. Jedni su komercijalizirali rat, a drugi pomirenje.

Autorica: Arifa Isaković/Prometej.ba