Kolumne

Čovek-Beograd

Foto: Branimir Milovanović

SAŠA ILIĆ

Meditacija o gradu pod naprednjacima (po Bogdanu Bogdanoviću)

Kada se posle nekoliko dana provedenih u Sarajevu vrati u Beograd, i ako je taj dan 11. juli, oseti se najpre razlika kao usled promene vremenske zone, jer tamo odakle se poletelo vreme se meri na drugačiji način nego što je to slučaj na raskopanom surčinskom aerodromu. Pritom, nije problem u raskopanosti terena, jer su slike iskopavanja naizgled slične, samo one koje se mogu videti u sarajevskim medijima dolaze iz nekog drugog vremena, koje se u beogradskim medijima ne može videti. Nasuprot tome, stoji najava dolaska „kralja Vimbldona“, ili se hvale iskopavanjem drevne nekropole na teritoriji antičkog Naisusa gde je, kako kažu, pronađen grad mrtvih. Taj podzemni grad izronio je pred očima javnosti kao arheološko blago, dok je za sarajevski svet iskopavanje i najava sahrane ostataka 50 žrtava genocida u Srebrenici nastavak tragedije koja traje već 27 godina.

Ta razlika u vremenskim zonama, koja naizgled ne postoji ali se može jasno uočiti kada se putuje u ovakvim danima, nije nikakav odjek Andrićeve metafore o različitom merenju vremena konfesionalnih časovnika u bosanskoj noći, već se radi o hodanju u različitim pravcima. Ako gradovi liče na ljude, kako je podučavao Bogdan Bogdanović, koji je svojevremeno napisao esej o glavnom gradu Bosne i Hercegovine pod opsadom kao „čoveku oborenom u kotlini koji se još mučno bori da podigne glavu“, na šta liči Beograd u ovom danu? On je okrenut na drugu stranu od Čoveka-Sarajeva. Nosi sat na desnoj ruci. Iako ima Sahat-kulu, ne veruje u ono što kazaljke pokazuju. U Beogradu kao da nije 11. juli, odnosno nije dan u kome se Sarajevo i svet sećaju genocida u Srebrenici. Beograd se seća pobede od pre dva dana, na teniskom terenu u Engleskoj. Verujući da teniser Đoković ispunjava sve njegove izgubljene snove, on projektuje sebe u prostore koji mu ne pripadaju. Prisvaja ono što nije njegovo. Hvali se tuđim uspesima, dok sâm ne može da preusmeri ni bujicu nakon letnje kiše u kanalizaciju.

Čovek-Beograd, posmatran iz aviona, koji doletevši iz Sarajeva pravi široki luk iznad grada kako bi se pripremio za sletanje, podseća na crtež čoveka kredom, koji je kriminalistička policija napravila pošto je pronašla telo radnika koji se stropoštao sa skele na gradilištu. Neosiguran, neplaćen, preveden žedan preko „ušća dveju reka ispod Avale“, Čovek-Beograd je samo tlocrt, sećanje na ono što je bio nekad. I to mesto nije više ispunjeno nikakvim bićem, naprotiv, samo je još forenzički crtež tu, dok je on otpremljen u neku od gradskih prosektura gde leži ukočen ispod plahte. Čeka na identifikaciju. Na mestu gde je ležao, naziru se delovi grada: iz njegovog grudnog koša odavno je iščupano srce, kroz njega je pronikla sjaktava flaša Kule Beograda, glava mu je na ruiniranom Dorćolu izubadana klinovima investitorskog građevinskog horora, jedno rame na Zvezdari uništenih parkova, lakat na Vračaru, leva noga na posečenom Košutnjaku, desna kolenom zabodena u Zemun, desna ruka ispružena preko Dunava kao da traži pomoć. Jedino tamo, gde je bila bešika, još uvek je Savsko jezero, žućkasto-zeleno od dugotrajne urinarne bolesti. Zadnjica tog nesretnika kao da se otkinula od tela i pomerila ka Skupštini i Predsedništvu; između njih povremeno izroni neko ko neodoljivo podseća na genseka radikala iz devedesetih godina, koji preko megafona poziva građane da se okupe u što većem broju kako bi proslavili tenisku pobedu nad imperijalnim Zapadom i smrt Čoveka-Beograda. Maše prolaznicima a potom se nakratko povuče u kloaku grada gde boravi već dugo kao parazit. U danima kao što je 11. juli, on izađe kako bi podsetio sugrađane na nacionalni ponos.

Čovek-Beograd ne može da se pomakne 11. jula, niti 12., niti ikada više. Jednostavno, on više i nije tu. Tu je samo crtež njegovog tela, koji povremeno spiraju letnje kiše. Kada protutnje, asfalt se osuši. Čovek-Beograd, gledan sa visine podseća na telo zahvaćeno progresivnim truljenjem koje se proširilo iz desnog kolena gde se nalazi zgrada Magistrata u Zemunu. Pojedini delovi već su se stopili sa okolinom. Glava se izlila u Dunav, ruka preko reke već je bez prstiju, na Košutnjaku nema više ničega, noge su se odvojile u kolenima i kao da plutaju prema Sremčici i Jakovu. Jedino se zadnjica još uvek drži jer je svakog dana docrtavaju kako bi se sačuvala forma scene kojom defiluju političari i šampioni. Inat nebeskog naroda, poručuju sa terase, pokretaće ovu zemlju kada nestanu poslednje rezerve fosilnih goriva.

Ono što se iz aviona još pomalo vidi, zapravo je samo sećanje na ono što je Čovek-Beograd bio dok je radio na skelama beogradskih građevina, na vreme dok je umeo da baci pogled daleko, preko reka, pokaže empatiju i solidarnost. Danas toga više nema. Kada bi postojala neka specijalistička službe, ona bi trebalo da objavi vreme njegove pogibije, kada je pao sa skele i završio kao još jedna žrtva tranzicije. Nekada je radio u PKB-u, onda je bio na ratištu, a kada se vratio, dugo je bio na birou, da bi se potom zaposlio kao čuvar plaže na Adi, a zatim na građevini. Tako je i završio, ne dočekavši obećano zlatno doba.

Umesto Čoveka-Beograda, na zemlji leži njegov tlocrt. Samo tako se može objasniti duboka neosetljivost za tragediju koju je tokom rata prouzrokovao Čoveku-Sarajevu. Da je imao snage da se odupre ratnoj inerciji on bi sve uradio drugačije. Ali sada je kasno. Njegovo vreme računa se unazad kao vreme koje se udaljava. Da je više razmišljao svojom glavom a ne zadnjicom, Čovek-Beograd bi pružio otpor najpre Miloševiću a potom i svim ostalima. Do mnogih strašnih stvari nikada ne bi ni došlo. On to nikada nije uspeo da shvati. Ili možda jeste, u retkim noćima, kada bi se zapio na građevini i kroz alkoholna isparenja sagledao svoj život kao paklene krugove kroz koje je jurio prateći svoje voljene vođe. On bi to učinio i sad, ali ne može više nikud iz prosekture. Na kraju, postavlja se pitanje kako je uopšte došlo do njegovog pada sa skele. Je li to bio incident ili voljno načinjen korak u prazninu? Ipak, dobro je. Dok do njega dopire gensekov glas sa nekog tv-a iz daljine, čini mu se da je još pomalo živ, bar u donjem delu leđa.

Foto: Branimir Milovanović
Foto: Branimir Milovanović

Peščanik.net

Saša Ilić, rođen 1972. u Jagodini, diplomirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio 3 knjige priča: Predosećanje građanskog rata (2000), Dušanovac. Pošta (2015), Lov na ježeve (2015) i 3 romana: Berlinsko okno (2005), Pad Kolumbije (2010) i Pas i kontrabas (2019) za koji je dobio NIN-ovu nagradu. Jedan je od pokretača i urednik književnog podlistka Beton u dnevnom listu Danas od osnivanja 2006. do oktobra 2013. U decembru iste godine osnovao je sa Alidom Bremer list Beton International, koji periodično izlazi na nemačkom jeziku kao podlistak Tageszeitunga i Frankfurtera Rundschaua. Jedan je od urednika Međunarodnog književnog festivala POLIP u Prištini. Njegova proza dostupna je u prevodu na albanski, francuski, makedonski i nemački jezik.

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close