-TopSLIDEKultura

Jesu li islam i klasični liberalizam spojivi

Na prvi pogled, klasični liberalizam i islam mogu se činiti ne samo nespojivim, već potpuno suprotnim.

Klasični liberalizam je politička filozofija koja ima za cilj maksimizirati individualnu slobodu. Islam, s druge strane, je religija koja naglašava “potčinjenost” i “poslušnost”.

Štaviše, današnja pretežno muslimanska društva nisu naličje slobode – blago kazano. Muslimanski svijet je pun diktatura, od kojih se neki – kao što je Iran ili Saudijska Arabija – pravdavaju pozivanjem na islam. Prema Freedom Houseu, analitičarskoj organizaciji iz Washingtona koja mjeri slobodu u svijetu, među gotovo 50 muslimansko-većinskim državama na svijetu, samo jedna, Tunis, rangirana je kao slobodna.

Sve to dovodi do toga da neki klasični liberali i libertarijanci smatraju da je islam neprijatelj slobode – zapravo najveća prijetnja slobodi u 21. stoljeću. Po mom mišljenju, međutim, čine pogrešku. Gledaju najrigidnije, najnetrpeljivije i najagresivnije manifestacije današnjeg islama, a zatim na osnovu toga presuđuju cijeloj religiji.

Istom logikom mogao bi se kreirati vrlo negativan pogled na kršćanstvo prije hiljadu godina gledajući njegove najrigidnije, najnetrpeljivije i najagresivnije manifestacije – poput inkvizicije koja je mučila i ubijala heretike, ili križare koji su klali nevjernike. Isto kršćanstvo, međutim, također nam je dalo mislioce kao što su John Locke i Adam Smith koji su vidjeli slobodu kao božanski dar. Islam je slično tome raznolika religija, iako je njegovo tamno doba trenutno u svom zenitu, islam također ima klasične liberalne interpretacije koje daju nadu za budućnost.

Osnove

Baš kao i judaizam i kršćanstvo, islam je abrahamska religija. Temelji se na uvjerenju da je cijeli svemir stvoren i sazdao Svemoćni, Sveznajući Bog koji vodi čovječanstvo poslanicima i Objavama. Islam, zapravo, poštuje postojeće monoteističke religije smatrajući da je posljednja Objava poslaniku Muhammedu – Kur’an, nadogradnja prethodnih objavljenih religija.

Kur’an – baš kao i Biblija – ima različite zapovijedi koje se tiču ljudskih života: Ne klanjate se idolima. Nemojte jesti svinjetinu. Nemojte konzumirati alkohol. Nemojte izvanbračno općiti. Nemojte jesti niti piti tokom dana u svetom mjesecu ramazanu, itd. Jesu li ove zapovijedi, po definiciji, uplitanje u ljudsku slobodu?

Odgovor: Ovisi o tome jesu li ove zapovijedi moralne ili pravne. Drugim riječima, suzdržavanje od alkohola, droga – moralne su zapovijedi koje pojedinac musliman može (ili ne mora) slijediti? Ili je to pravni okvir koji će se nametnuti svakom pojedincu?

Ako su islamske zapovijedi moralne kategorije, tada nema sukoba s klasičnim liberalizmom. Baš kao i promatrajući Židovi u zapadnom društvu koji samo jedu košer hranu ili koji odmaraju subotom, muslimani mogu slobodno izabrati da drže do propisa. Konzervativne muslimanske žene mogu slobodno odabrati pokrivanje glave, na primjer i to bi bio način na koji doživljavaju slobodu.

Međutim, ako su islamske zapovijedi pravne kategorije, onda Kur’an naizgled opravdava države poput Saudijske Arabije ili Irana, koje zakonom nametnu svoju viziju islamskog načina života. Oni prisiljavaju žene da pokrivaju svoje glave i kažnjavaju ljude koji se upuštaju u nemoralno ponašanje ili šire lažne religije. Ove države, također, kriminaliziraju djela koja smatraju apostazijom ili bogohuljenjem, što dovodi do dramatičnih kršenja slobode vjeroispovijesti i slobode govora.

Ključno pitanje je, je li islam religija koju dobrovoljno prihvataju pojedinci i zajednice u slobodnom društvu ili pravni sistem koji će nametnuti teokratska država?

U vjeru nema prisile

O tom ključnom pitanju moram priznati da klasična glavna tumačenja islama imaju tendenciju prema teokratiji. Od samog početka islama, muslimani su imali političku moć, a božanske zapovijedi evoluirale su u zemaljski zakon općenito nazvan šerijat.

U toj klasičnoj dobi islama – recimo, od 7. do 19. stoljeća – postoi barem jedna dobit glede slobode: muslimanske države nisu imale ni jedan građanski zakon. One su radije imale više pravnih sistema kojima bi pojedinci bili predmetom zakona religije kojoj pripadaju. U Osmanskom carstvu, primjerice, šerijat je bio obvezujući za muslimane, dok su kršćani i Židovi imali svoje zakone. Dok je alkohol zabranjen muslimanima, dopušten je kršćanima.

U našem dobu, teokratske države poput Saudijske Arabije načinile su mnogo štetniji korak čineći šerijat građanskim zakonom. Tako su islamske zapovijedi postale obvezujuće i za nemuslimane. Dakle, kršćani koji dolaze u Saudijsku Arabiju ne mogu piti ili čak posjedovati alkohol – ili, nažalost, ni primjerak Biblije – štaviše, mogu biti zatvoreni zbog kršenja zakona.

Ipak, u istom suvremenom dobu pojavili su se i reformistički muslimani koji pozivaju na ponovno razmatranje ove ideje, ideje o državnoj religiji. Ti reformisti – među kojima je i moja malenkost – tvrde da je sprega islama i države samo historijski slučaj, a ne i religijski uvjet.

Oni ističu ključni kur’anski ajet: U vjeru nema prisile (2:258), i tvrde da se šerijat mora reinterpretirati u svjetlu ovog načela. Prisiljavanje, dodaju, ne potiče istinsku religioznost, već samo licemjerje. Džihad, oni tvrde, samo je opravdanje za obrambeni i pravedni rat, a ne opravdanje za agresiju i osvajanja.

Ovaj reformistički argument ima smisla mnogim muslimanima širom svijeta, a promovira ih dosta znanstvenika, intelektualaca, pokreta i stranaka. (Nedavni uspjeh Tunisa omogućen je dijelom zato što je glavna proislamska stranka En-Nahda, koju predvodi Rashid Ghannouchi – istaknuti islamski učenjak koji ozbiljno shvaća načelo U vjeru nema prisile ).

Ograničena muslimanska država

Dok muslimanski reformisti raspravljaju protiv nekih aspekata islamske tradicije, oni prihvataju druge aspekte toga. Jedan od njih je malo primjećeno, ali ključno obilježje šerijata: Šerijat nije zakon koji je osmislila državna vlast, već zakon koji su osmislili vjerski učenjaci, a koji su često bili neovisni o državnoj moći.

Zato je, tokom dugih stoljeća klasičnog islama, šerijat često djelovao kao ograničenje proizvoljne vlasti i bio je čuvar prava. (Nije slučajno da se na arapskom, pojam zakon prevodi kao huquq, što doslovno znači prava). Prava koja su šerijatom zaštićena uključivala su imovinska prava. Ova zaštita bila je presudna u vrijeme kada su despotske vlasti pljačkale bogatstvo kako im je volja.

Kada je Alauddin Khilji, muslimanski vladar iz 14. stoljeća u Indiji, želio povećati poreze svojim bogatim hinduskim podanicima, njegov vrhovni učenjak osporio je to, jer će time kršiti imovinska prava priznata od strane islama. Kad god želim učvrstiti svoju vlast, žalio se Khilji, neko mi kaže da je to protiv šerijata.

Da bi se dodatno učvrstila zaštita privatne imovine, srednjovjekovni islamski učenjaci razvili su verziju pravnog nauka poput današnjih fondacija. To je omogućilo prenošenje bogatstva generacijama kroz stvaranje dobrotvorne fondacije, waqfa (vakufa), koji je zakonski bio imun na uplitanje vlasti. Rezultat je bilo snažno civilno društvo, uključujući dobrotvorne ustanove, bolnice i škole, koje su podržavale privatne fondacije, a koje su bile šerijatom zaštićene.

Srednjovjekovna muslimanska država, drugim riječima, bila je država ograničena zakonom. Zahvaljujući svetosti i neovisnosti šerijata, uspostavljen je oblik waqfa (vakufa) i ravnoteža koja je time nastala, dovela je do procvata nevladinih institucija. Ako bismo govorili o velikoj tajnoj Zlatnog doba islamske civilizacije, to bi bio pojam ograničene države.

Danas, koju pouku bismo trebali izvući iz naslijeđa šerijata? Dobar odgovor dolazi iz teorije koju je razvio islamski učenjak iz 14. stoljeća Imam al-Shatibi. Proučavao je sve zapovijedi šerijata i utvrdio da bi se intencije šerijata mogle svesti na zaštitu pet vrijednosti: vjere, života, imovine, razuma i časti. Reformistički muslimani često uzimaju ovih pet intencija šerijata kao svjetlo vodilju i tvrde da svaka država koja ih štiti – i koja je ograničena njima – dobrodošla je bez obzira da li je islamska ili ne.

Islamski kapitalizam

Postoji još jedno područje koje treba razmotriti: ekonomija. Kakvu ekonomiju predviđa islam? Odgovori među muslimanima variraju, budući da postoje pobornici takozvanog islamskog socijalizma. Drugi, međutim, tvrde da ako postoji određeni islamski model ekonomije, to je svakako kapitalizam.

Ovaj argument za kapitalizam djelimično je ukorijenjen u životu Poslanika Muhammeda. Prije početka svoje vjerske misije u dobi od 40 godina bio je uspješan trgovac u Mekki. To je značilo da je vidio blagoslov trgovine i razumio mehanizam tržišta. Nije ni čudo što ima mnogo zabilježenih izreka u kojima promovira trgovinu i hvali čestitog trgovca.

Isti se duh može pronaći u Kur’anu. Dosta je primjetno da je najduži ajet u Kur’anu (2:282) o tome kako napisati pravi ugovor o pozajmici uz prave svjedoke.

Također, možemo pročitati da su od Poslanika Muhammeda njegovi vjerni ashabi tražili da regulira sve veće cijene na tržištu. Odbio ih je govoreći: Samo Bog kontrolira cijene. Neki kasniji komentatori vidjeli su identičan smisao u Adam Smithovoj nevidljivoj ruci.

Poslanikov protrgovački duh doveo je do uspona finansijskog i komercijalnog kapitalizma na Bliskom istoku u ranim stoljećima islama. Neki izumi ovog islamskog kapitalizma kasnije su posudili Europljani. (Zato, na primjer, engleska riječ ček dolazi iz arapske riječi saqq, što znači pisani dokument).

U svojoj izvanrednoj knjizi Rani islam i rođenje kapitalizma, ekonomist Benedikt Koehler dokumentira sva ta ekonomska postignuća islama. Korijeni ekonomije u Chicagu, on čak tvrdi, leže u Medini iz sedmog stoljeća.

Pad tog srednjovjekovnog islamskog kapitalizma – zbog mnogih faktora, uključujući ratove, invazije i promjenu trgovinskih puteva – doveo je do općeg pada muslimanske civilizacije. Muslimanski svijet je stagnirao, zaostao, i naposlijetku se uspaničio pred mnogo naprednijim Zapadom. To je trauma koja je još uvijek živa, a rješenje leži u revitalizaciji kapitalističke kreativnosti zlatnog doba islama.

Muslimanski liberali

Ništa od toga ne znači da je klasični liberalizam popularna ideja među muslimanima danas. Upravo suprotno – među muslimanima postoje vrlo moćni neliberalni, statični, autokratski trendovi, a da ne spominjemo nasilne ekstremiste koji su svima prijetnja.

No, odbrana klasičnog liberalizma na islamskoj osnovi je moguća. Mnogi muslimani, posebno oni koji žive na Zapadu, intuitivno prihvataju klasične liberalne ideje. Štaviše, postoje inicijative nastale tim povodom, poput  Minaret of Freedom i Muslims for Liberty u Sjedinjenim Američkim Državama, Islamic Renaissance Front u Maleziji, i  Liberal Islam Network u Indoneziji. Vode ih muslimani koji ozbiljno razmišljaju o svojoj vjeri i koji su iskreni u predanosti slobodi.

Takvi pobožni muslimani mogu uvesti reformu u islamu prema postulatu U vjeru nema prisile i slobodi za sve. Ovaj koncept slobode nije nešto što će biti iskorišteno protiv Boga. Naprotiv: To je sloboda koju daje Bog.

Piše: Mustafa Akyol

S engleskog prevela: Amra Šalaka Mehmedović
Dialogos.ba

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close