10 radikalnih ekonomskih rezova za spas BiH – šta je realno, a šta čista iluzija?!

Jedno je jasno – Bosna i Hercegovina više ne može odlagati duboku ekonomsku reformu zemlje, bez obzira na bolne posljedice koje će ona proizvesti. Na paket predstojećih ekonomskih i socijalnih mjera potpis su stavili svi članovi Predsjedništva BiH i predsjednici 14 političkih stranaka, a nakon što ga usvoji i Parlament BiH – započinje njegova realizacija u praksi.

Iz Bruxellesa već stižu oštre riječi na račun bh. vlasti koje reformu zemlje i dalje podržavaju samo verbalno, te upozorenja da će stručni timovi EU-a prema svojim kriterijima na terenu kontrolirati stanje stvari i njihovo stvarno provođenje.

(Damir Miljević – DEPO Portal )

Damir Miljević: Jasno definiranje ekonomskih i gospodarskih prioriteta državne potpore, s rokom te potpore, predstavlja jedini temelj na kojem se mogu očekivati ​​dugoročni učinci uloženog novca, a time i zapošljavanje

Dakle, dileme nema – ako se žele bilo kakvi pomaci iz kataklizmičnog stanja, koji bi se trebali osjetiti već iduće godine, s radikalnim rezovima se mora krenuti odmah! No bh. ekonomisti su podijeljeni u stavovima oko reformskih mjera i njihovih rezultata – od onih optimističnih koji vjeruju u njihovo provođenje, do onih koji tvrde da je predloženi paket novo “bacanje prašine u oči”, koji će se u stvarnosti teško ili nikako realizirati.

Poznati bh. ekonomist Damir Miljević za DEPO Portal analizira deset radikalnih rezova za spas Bosne i Hercegovine – što je među njima zaista realno, a što čista iluzija?

1. VEĆA ZAPOSLENOST KROZ SMANJENJE DOPRINOSA NA PLAĆE I MANJA OPTEREĆENJA ZA POSLODAVCE – NEREALNO: Nisam baš siguran da bi smanjenje opterećenja na neto plaću radnika doprinijelo većem zapošljavanju i to iz više razloga. Prvi je to što smo sa stanovišta troškova radne snage, nažalost, više nego konkurentni za potencijalne ulagače. Sa prosječnom bruto plaćom od 448 eura naš radnik u privredi je četiri do pet puta jeftiniji od radnika u Italiji ili Austriji, a dva puta jeftiniji od radnika u Hrvatskoj, Poljskoj ili Češkoj. I pored toga inozemnih investicija u privredu BiH, a time i novog zapošljavanja, skoro da i nema.

S druge strane činjenica je da većina poslodavaca u BiH koristi “rupe” u sustavu izravnog oporezivanja i na taj način izbjegava plaćanje poreza i doprinosa na plaće. Iz podatka da čak 200.000 radnika u BiH službeno prima najnižu zakonom propisanu plaću i da u pojedinim tvrtkama od čistačice do direktora svi primaju minimalac, govori da nešto nije u redu i da se dio plaće isplaćuje “na crno”. Najčešći metod koji se koristi je da vlasnici uredno plate porez na dobit, koji je u svakoj varijanti tri puta manji od zbroja poreza i doprinosa na plaće radnika, pa iz tako “legalno” izvučenog novca dodatno plaćaju radnike u gotovini.

Sve ovo govori da je potrebno napraviti kompletnu reformu sustava izravnog oporezivanja, izbaciti iz sustava oslobađanje od poreza i uvesti progresivno oporezivanje prihoda od rada. To je kompleksan zadatak i za njegovu realizaciju treba otprilike dvije godine. Ukoliko se bude išlo samo na smanjenje opterećenja na neto plaće, jedini efekt koji će se postići će biti smanjenje prihoda mirovinskih i zdravstvenih fonda. Kada su u pitanju druga parafiskalna davanja kojima su izloženi poslodavci, kao što su razne takse, dozvole, doprinosi za šume, vode i slične gluposti, to je neophodno uraditi i to je realno izvedivo do kraja ove godine. Rasterećenje privrede je dobro došlo ali ono, samo po sebi, neće biti dovoljan razlog za nova ulaganja, a time i novo zapošljavanje.

2. POKRETANJE PROIZVODNJE KROZ OBNAVLJANJE PROPALIH FIRMI I OTVARANJE NOVIH RADNIH MJESTA – REALNO, ALI TEŠKO izvodivo: Pitanje propalih tvrtki je pitanje kriminala, loših zakona o stečaju i likvidaciji i stečajne mafije. Drugim riječima, to je pitanje vladavine prava i zakona. Najveći dio propalih tvrtki se ne može ponovno staviti u funkciju, ali se zato imovina tih tvrtki, koju treba oduzeti od onih koji su je nezakonito stekli, može staviti u funkciju. Ovo je pitanje političke volje, as obzirom da politička volja za rješavanje ovog problema očito nema, nije moguće predvidjeti da li i kada će se ovo dogoditi. O kolikom problemu govorimo, najbolje se vidi iz podatka da 90 ljudi u ovoj zemlji posjeduje bogatstvo veće od 9 milijardi dolara. Njihovo bogatstvo je veće od ukupnog javnog duga svih općina, kantona, entiteta i države. Kada bi se samo 30% tog bogatstva, koje je po meni u najvećem broju slučajeva nelegalno stečeno, vratilo u gospodarske tokove zemlje, dobar dio naših problema bi bio riješen.

3. BIH KAO SIGURNIJA ZEMLJA ZA VELIKE INOSTRANE INVESTICIJE – NEREALNO: Inozemne investicije u BiH su na zanemarivom razini i podaci govore da za prošlu godinu one neće prijeći 350 milijuna eura. Glavni razlog za takvo stanja je, po mom mišljenju, politički ambijent, pravna nesigurnost, kriminal, korupcija i reketiranje investitora, što sve dovodi do toga da ozbiljni investitori zaobilaze BiH, jer kako drugačije protumačiti situaciju u kojoj imate niske troškove rada, jeftinu energiju i sirovine, a nemate investitore. Sa stanovišta zemlje, nama su sada najpotrebnije investicije u prerađivačku industriju i turizam, jer se tu stvara mogućnost za novo zapošljavanje.

4. REZANJE birokracije, ADMINISTRACIJE I JAVNOG SEKTORA – REALNO: Prvo da rasčistimo jednu stvar … Veliki dio birokracije u ovoj zemlji nije zaposlen, nego ne radi gotovo ništa ili radi stvari koje nikome ne trebaju, a prima plaću, a na tzv. radnim mjestima su se našli zahvaljujući partijskoj podobnosti ili rođačkim vezama. Besposlena birokracija izmišlja poslove, puno košta i stvara dodatne troškove gospodarstvu i građanima. Navešću primjer: od građana se stalno traži da vade potvrde o državljanstvu i izvode iz matične knjige rođenih, te ovjeravaju kopije osobne iskaznice. Svima bi trebalo biti jasno da osobnu iskaznicu ne možete imati ukoliko nemate prethodno spomenute dokumente, tako da su ti dokumenti apsolutni višak i nepotrebni trošak u novcu i vremenu. Takvih primjera je bezbroj.

Svakako da je rezanje administracije moguće i potrebno i to treba uraditi postupno u razdoblju od par narednih godina .. Prvo treba zabraniti zapošljavanje u administraciji u naredne četiri godine i to i zapošljavanje na određeno vrijeme, te kroz smanjenje najvećih plaća u vlasti učiniti birokraciju neatraktivnom za zapošljavanje. Smanjivanje broja zaposlenih u administraciji i javnom sektoru za najmanje 15% je preduvjet bilo kakvog ekonomskog i socijalnog oporavka zemlje, jer bez toga je nemoguće očekivati ​​bilo kakav ozbiljan gospodarski napredak.

5. UVOĐENJE DIFERENCIRANE STOPE PDV-a I PROMJENA ZAKONA – NEREALNO: Ovakve inicijative se javljaju još od vremena uvođenja PDV- a, ai ja sam bio jedan od rijetkih zagovornika diferencirane stope PVD-a. Nažalost, mislim da je ova tema trenutno realno izvan opticaja, s obzirom na stand by aranžman s MMF-om. S druge strane, u uvjetima kada je porezna evazija u sustavu neizravnog oporezivanja, po izjavi ravnatelja UNO, veća od dvije milijarde konvertibilnih maraka, mislim da je puno važnije da se spriječi daljnji kriminal, korupcija i politički nepotizam u samoj UNO i da po tom osnovu možemo očekivati ​​veće efekte, nego što bi bili efekti od predloženih mjera.

6. KONTROLA POREZNIH PRILIVA – NEREALNO: Sama činjenica da gotovo 80% svih prihoda države dolazi iz PDV-a, te da se neplaćeni porezi i doprinosi iz sustava izravnih poreza mjere milijardama konvertibilnih maraka, navodi na zaključak da naš osnovni problem leži u lošem sustavu izravnih poreza tj. u porezu na imovinu, prihod, dobit i sustavu doprinosa. Porezne uprave su nažalost politizirane i kriminalizovane i dok se to ne promijeni, odnosno rasčisti, iluzorno je očekivati ​​bilo kakav napredak.

7. zauzdavanje KORUPCIJE – NEREALNO: Korupcija i kriminal vezani za vlast su najveća rak rana društva i po mom mišljenju osnovni uzrok nespremnosti domaćih i inozemnih investitora da investiraju u privredu. Kada nemate vladavinu prava, ravnopravnost pred zakonom, poštivanje obveznih odnosa i učinkovito sudstvo, iluzorno je očekivati ​​da će bilo koji ozbiljan investitor riskirati svoj kapital. U tom kontekstu potrebno je donijeti čitav set novih zakona vezanih za ispitivanje porijekla imovine, sprječavanje političkog nepotizma, poštivanje obveze plaćanja, te osposobiti tužiteljstva i sudove kadrovski i materijalno i kroz uvođenje instituta tzv. sudskog proračuna učiniti sudstvo neovisnim od politike.

8. BOLJA I efektnije SOCIJALNA ZAŠTITA – REALNO: Činjenica je da u socijalnom sektoru imamo potpuni kaos i da samo jedna trećina sredstava namijenjenih socijalnom sektoru ide u ruke onih koji su stvarno u stanju socijalne potrebe. Istovremeno čak dvije trećine odlazi onima kojima taj novac nije ni potreban. Najveći dio socijalnih davanja odlazi onima koji su ostvarili neko pravo, a ne onima koji su u stanju socijalne potrebe. Ova situacija se može riješiti samo kroz ukidanje određenih stečenih prava, izradu socijalne karte stanovništva i korištenje socijalnih fondova samo za one koji su stvarno u stanju socijalne potrebe. U tom kontekstu npr. smatram da je besmisleno da 20 godina nakon rata borački dodatak primaju i oni koji ni dana nisu proveli na borbenim linijama, a takvih je najviše.

9. ZAŠTITA DOMAĆE PROIZVODNJE – REALNO: BiH je potpisala niz sporazuma o slobodnoj trgovini i to svojedobno proglašavala svojim velikim političkim uspjehom, i sada nam se taj “uspjeh” već duži niz godina obija o glavu. No i pored toga, svi ti sporazumi u sebi sadržavaju odredbe po kojima je moguće, pod određenim uvjetima, zaštititi domaću proizvodnju i proizvođače. Nažalost vlast se ne bavi ovim problemom iz jednostavnog razloga što uvoznički lobiji preko korumpiranih političara sprječavaju realizaciju zaštite domaćih proizvođača i proizvoda, zamotavajući sve to u nacionalne interese, komplicirane procedure i nemogućnost usaglašavanja. To je ujedno i osnovni razlog zašto dobar dio naših proizvoda, pogotovo poljoprivrednih, ne može ići u izvoz na inozemna tržišta.

10. RAZVOJ MALIH I SREDNJIH PODUZEĆA KAO BUDUĆEG EKONOMSKOG TEMELJA BIH I POMOĆ DRŽAVE U TOME – NEREALNO: Prije svega mislim da je za bilo kakvu ozbiljnu priču o državnoj pomoći za razvoj gospodarstva potrebno prvo definirati privredne grane, sektore i tehnološke prioritete bitne za ekonomiju zemlje i njezin budući ekonomski razvoj. S obzirom da ti prioriteti nisu definirani, ili se mijenju iz godine u godinu, ovisno tko je na vlasti, imamo situaciju da se veliki novac iz proračuna na svim razinama odljeva za stimulacije u gospodarstvo, poljoprivredu i za novo zapošljavanje s malim, odnosno nikakvim , samoodrživim efektima. Kada u npr. poljoprivredi subvencioniraju ili stimulirate gotovo sve, to u stvari znači da vi ne pomažete nikome, sa stanovišta razvoja i ekonomske održivosti, nego da na taj način prividno kupujete socijalni mir.

Jasno definiranje ekonomskih i gospodarskih prioriteta državne potpore, s rokom te potpore, predstavlja jedini temelj na kojem se mogu očekivati ​​dugoročni učinci uloženog novca, a time i zapošljavanje.