Obamin trenutak iskupljenja za katastrofalnu politiku – američka vojna intervencija s ciljem razbijanja opsade planine Sinjar

Pod uvjetom da američki lovci ne promaše metu za kojih 600 kilometara pa nekim slučajem njihove rakete završe u Damasku, američka vojna intervencija protiv ISIL-a u Iraku bila bi jedna od iznimno rijetkih američkih vojnih akcija protiv koje gotovo nitko ne bi imao ništa protiv. Štoviše, za nju se može jedino reći da dolazi izuzetno prekasno.

(advance.hr – Antun Roša)

Naime, američki predsjednik Barack Obama je jučer potvrdio kako je odobrio zračne napade u Iraku u trenutku dok ISIL zauzima sve veći teritorij na sjeveru zemlje, a stotine tisuća stanovnika su u bijegu. Prema zadnjim informacijama još ništa nije krenulo, no odobrenje je stiglo. Obama ističe kako će se raditi o ciljanim operacijama te kako to ne znači da će se SAD ponovno uvući u rat u Iraku.

“Danas Amerika stiže u pomoć. Unatoč činjenici da SAD ne može i ne bi trebao intervenirati u svaku krizu u svijetu, mora djelovati onda kada ljudima prijeti nasilje strašnih proporcija”, istaknuo je Obama. Ovo je dio prepoznatljive retorike, no ovog puta je zaista u pravu. Desecima tisuća ljudi na opkoljenim planinama Sinjara prijeti jedan od najstrašnijih pokolja u 21. stoljeću (opširnije: Pakao u planinama Sinjar – tragedija za koju svijet mora saznati: 30,000 obitelji bez hrane i vode čeka smrt na goloj planini nakon bijega pred ISIL-ovim teroristima).

“Stoga sam odobrio ciljane zračne napade, ukoliko budu potrebni, kako bi se iračkim snagama pomoglo slomiti opsadu planine Sinjar i zaštiti civile koji su tamo zarobljeni. Možemo djelovati oprezno i odgovorno kako bismo spriječili potencijalni čin genocida”, istaknuo je.

VIDEO: Obama o odobrenju zračnih napada u Iraku

Nakon pada Mosula na sjeveru Iraka u ruke ISIL-a početkom lipnja ove godine, vlasti u Bagdadu odmah su zatražile od SAD-a da pokrenu zračne napade protiv terorističkih skupina. Čemu odmah ovakav poziv? Stvar je jasna – dio odgovornosti za napredak ISIL-a snosi upravo SAD i sada imaju obvezu ispraviti vlastite greške.

Kao prvo, nova iračka vojska je američki proizvod, stara vojska u vrijeme Saddama je u potpunosti eliminirana, ne samo fizički, već i i kadrovski. To je bio jedan od prvih poteza Busheve administracije nakon okupacije Iraka (vidi: Analiza: Zadnja bitka Iračkih Baathista i mračna koalicija zbog koje bi mogli zauvijek nestati – Noći dugih noževa u Mosulu kao tragedija jedne ideologije). Nova iračka vojska je naoružana američkim oružjem, trenirana od strane američkih stručnjaka. Ta ista vojska razbježala se čim su ugledali ISIL-ovu hordu na horizontu.

Nadalje, SAD ima odgovornost prema Iraku zbog činjenice da sam Irak nikada ne bi bio plodno tlo za jačanje ovakvih ekstremizama da nije bilo američke invazije i okupacije. Bivši irački predsjednik Saddam Hussein počinio je brojne zločine, od pokušaja istrebljenja Kurda do napada na Iran, no činjenica je kako u vrijeme Saddama na prostoru Iraka nije bilo ni Al-Qaede ni sličnih ekstremističkih frakcija, one stižu otprilike u isto vrijeme kada i američka vojska.

Uzevši sve te činjenice u obzir, najmanje što je SAD mogao učiniti za Irak, svoj neslužbeni protektorat, je pokrenuti zračnu kampanju i eliminirati ISIL-ove konvoje koji su se preko čiste pustinje kretali iz pravca Mosula južno prema Bagdadu. Zašto je to morao učiniti SAD? Irak nije mogao iz jednostavnog razloga – Irak gotovo da i nema zračnih snaga (još jedna zasluga SAD-a), na brzinu su kupili par polovnih lovaca od Rusije i Bjelorusije, ali to nije nikakva sila za eliminaciju ISIL-a, koji je i sam do sada već postao vojna sila.

Naposljetku, Obama ima obvezu udariti na ISIL ako misli imalo vratiti u red svoju šizofrenu vanjsku politiku. Gotovo deset dugih godina iz dana u dan smo slušali kako je SAD u “Ratu protiv terorizma”, kako će SAD biti sila koja će brinuti da terorističke skupine ne postanu globalna prijetnja. Zanimljivo je istaknuti kako je ovakav stav, dok je postojao, bio važan i u drugim aspektima, primjerice približio je SAD i Rusiju – zemlju koja je itekako, s razlogom, zainteresirana za borbu protiv ekstremizma u regiji. SAD danas šuti o tome, ali bez ruske logističke asistencije teško bi izvodili svoju operaciju u Afganistanu.

Tandem George W Bush i Tony Blair su ratni zločinci i u to nema nikakve sumnje. Nitko ih nikada neće pravomoćno osuditi, ali svijet ih je već osudio. Nitko, ni u ludilu, ne zagovara da je Obama trebao nastaviti istim stopama. Obamino povlačenje vojske iz Iraka, prekid okupacije te zemlje, bio je možda i njegov najpozitivniji vanjskopolitički potez. Učinio je to unatoč velikom protivljenju brojnih struktura u SAD-u i na tome mu se mora čestitati. No, njegova kasnija politika nije bilo samo šizofrena, već i iznimno destabilizirajuća i opasna za regiju i svijet.

Na riječi američkog političara Dennisa Kucinicha iz 2011. treba se danas ponovno podsjetiti: “Zastava Al-Qaede vijori se u Bengaziju zahvaljujući nama”. To je ključni trenutak prelaska Obamine vanjske politike u jednu opasnu i mračnu domenu. Razbijanje Libije bio je katastrofalan potez koji se potvrđuje iz dana u dan.

Priča o Libiji je ključ razumijevanja svega što se danas događa na prostoru Bliskog istoka. Moramo se vratiti točno u te dane da bi znali o čemu se radi – SAD i druge Zapadne sile tvrdile su kako će Gaddafijeve snage počiniti masakr nad pobunjenicima ukoliko dođu s Tripolija na zapadu do Bengazija na istoku. Stoga su uspostavili tzv. “zonu zabrane leta” nad Libijom, slično kao što su 20 godina ranije učinili s Irakom kada je trebalo zaštiti Kurde od Saddamove vojske.

Mogla se uspostaviti zona zabrane leta, moglo se vojnom nadmoći spriječiti čak i direktnu konfrontaciju na terenu. Gaddafi i pobunjenici morali bi pregovarati i vjerojatno bi došlo i do cijepanja Libije – naftom iznimno bogati istok, regija Cirenaika, bi se odvojila i bila bi američki satelit. Takav potez također bi bio čin jedne vojne imperijalističke politike, u to nema ni najmanje sumnje, ali – iz perspektive SAD-a imao bi, ako ništa drugo neke strateške i interesne logike.

To se nije dogodilo, tzv. “zona zabrane leta” u Libiji već se gotovo prvog dana pretvorila u jednu agresiju u kojoj se zračnim napadima i krstarećim raketama nemilosrdno udaralo na Libiju, na libijsku vojsku, gađani su gradovi, civilni ciljevi. Drugim riječima, išlo se na potpuno razbijanje Libije. Osveta za konflikte iz prošlosti? SAD su sila koja jako teško zaboravlja, pogledajmo samo Kubu koju se i dan danas od strane SAD-a kategorizira kao “zemlju koja sponzorira terorizam” (!?) – vidi: Sramotni ritual SAD-a: Kuba ponovno uvrštena na popis “zemalja koje sponzoriraju terorizam”.

Ono što je najgore je činjenica da su ovim potpunim razbijanjem Libije na vlast doveli ekstremiste do kojih su se, navodno, još do jučer borili diljem svijeta. Obama se pokazao kao post-ideološki zapovjednik najveće vojne sile svijeta koji će se poslužiti i krajnjom varijantom teorije “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”. No, tko je neprijatelj i zašto? Zašto je jedna sekularna Sirija neprijatelj od prvog dana?

Ekstremna američka paranoja svodi se na to da su sve zemlje koje bi eventualno mogle biti sklonije nadolazećim silama Istoka nego njima samima time njihovi neprijatelji (glavni razloga zašto se odmah nije pomoglo kada je iračka vlast to tražila – zato jer smatraju da je premijeru Malikiju srce danas puno bliže Teheranu nego Washingtonu). Obama se pritom vraća na “Afganistansku taktiku”, ali ne ovu danas, već onu u vrijeme sovjetske invazije kada su podržavali mudžahedine. To se desilo u Siriji u ekstremnom obliku – američku potporu, financijsku i vojnu, kao i potporu svih američkih saveznika u regiji, primale su radikalne islamističke skupine. U toj ratnoj kotlovnici sve snažnije Zapadne i regionalne potpore stvorio se ISIL – s predumišljajem ili slučajno – sasvim je svejedno, jer ISIL je proizvod američke agresije prema Siriji bez obzira da li on bio “prirodna” reakcija nastalog stanja ili je on kakav tajni CIA-in produkt.

Stvari jesu izmakle kontroli, a Obama je za to najviše kriv. Stvorili su bliskoistočnog Frankensteina koji sada ozbiljno ugrožava i njihove interese, u to više nema nikakve sumnje. ISIL nije samo u Iraku i Siriji, on više nije samo fizička vojska, ISIL je virus ekstremizma koji se proširio i u Libanon, Saudijsku Arabiju, Tursku, Egipat, pa i šire.

Jedna zemlja koja je uz SAD najviše učinila da stvari izmaknu kontroli je Saudijska Arabija, a u njoj je sada strah iznimno velik. ISIL-ove ćelije već danas poručuju: “Rijad panično gleda prema granici kada će naši borci preći liniju, ali mi smo već tu, unutra”.

Može li SAD sada napokon učiniti nešto pozitivno da ispravi ovaj ogroman kaos koji je stvoren zahvaljujući njima? Nije pitanje može li, to bi trebala biti eksplicitna naredba – SAD mora učiniti sve što u ovom trenutku može da se bar donekle ispravi ova strahota.

Tijekom jučerašnjeg govora Obama je rekao kako je odobrio ograničene američke zračne napade na položaje ISIL-a. Također je rekao kako će američka vojska pokrenuti dostavu humanitarne pomoći iz zraka okruženim religijskim manjima kojima “potencijalno prijeti genocid”. Pritom se referirao na strašnu tragediju koja je snašla Jezide u planinama Sinjar. Ta tragedija je jedan od razloga zašto SAD mora djelovati odmah, jer ako bude odugovlačio i dana potencijalna smrt desetaka tisuća ljudi biti će njima na duši.

Može li Obama ispraviti svoju šizofrenu vanjsku politiku koja je pomogla jačanju najvećih radikala i stvaranju ISIL-ove vojne sile? To bi bio iznimno pozitivan ishod za regiju, SAD i svijet. Nažalost, teško je očekivati takav optimističan scenarij – prije izgleda kako se radi o tome da je SAD zabrinut za opstanak Iračkog Kurdistana, regije koja je na neki način njihov protektorat već desetljećima.

No, ako kojim čudom Obama zaista poželi ispraviti probleme za koje je uvelike sam odgovoran, odnosno njegova administracija (a nije tajna da je Barack poprilično okružen “demokratskim jastrebovima”), neka izvoli, svijet se neće buniti.