PREKOOKEANSKO PUTOVANJE SELME BERBIĆ
Selmi Berbić je učenici Gimnazije “Visoko” jezičkog izbornog područja koja se sa svojih 17. godina trenutno nalazi na razmjeni učenika u Americi. Iako je tek u trećem razredu gimnazije, ona je već imala priliku iskusiti nevjerovatne stvari koje su joj promijenile život, a nakon intervjua sa njom saznali smo više o nezaboravnoj prekookeanskoj avanturi.
Preuzeto FB: Gimnazija “Visoko” Visoko
GIM: Kako si se osjećala prvog dana u Americi? Koje su bile tvoje prve impresije?
„Sve je vrlo, kako da kažem, pravo. Kada sam se prvi put vozila u autu, gledala sam oko sebe i osjećala sam se kao da mogu uzeti nebo u ruke. Planina niti brda nije bilo u vidiku, ali reljef nije bilo jedino što mi je bilo drugačije. Pričati engleski 24/7 je bilo čudno jer taj prvi dan to je jedino što sam radila. Inače bih engleski samo koristila u školi i ponekad sa drugaricama. Fascinantno mi je bilo kako je naš svijet sličan u aspektu modernosti, ali također u isto vrijeme toliko drugačiji.“
GIM: Koje su bile tvoje najdraže aktivnosti tokom razmjene učenika? Koji su bili tvoji najdraži trenuci?
“Najdraža aktivnost mi je bila nešto što se zvalo Speech. To je školska aktivnost gdje možeš izraziti sebe kroz literaturu, kroz glumu, muziku, pjesme, poeziju itd. Biti na tim takmičenjima je bilo vrlo uzbuđujuće. Bila sam među ljudima koji me razumiju i koji vole iste stvari kao ja. Također, najdraži moji momenti su se rodili sa tim ljudima. Trenutak kada je moja grupa prošla u State Speech je bio jedan od najdražih.”
GIM: Kako si se prilagodila novoj porodici i okruženju? Da li je bilo teško upoznati svoju novu porodicu?
“Pa, ako ću biti iskrena, teško je bilo jer su to ipak ljudi koji imaju svoj život, svoja sjećanja i način na koji su oni naučili da žive. U nekim momentima sam se čak osjećala kao gost u njihovoj kući. Ali, zahvaljujući ljudima koji su me primili, taj osjećaj je nestao. Oni su sve radili da ja budem dio porodice. Na kraju dana se tako osjećam. Čak mi je njihova kćerka, koja je vrlo tiha i ne prilagođava se ljudima lahko, rekla da sam kao dio porodice. To je bio momenat kad sam znala da će ti ljudi zauvijek biti moja druga porodica na drugoj strani svijeta.”
GIM: Koji su najveći izazovi s kojima si se suočila tokom razmjene učenika? Kako si ih prevladala?
“Naći sebe u kompletno novom okruženju je bilo vrlo teško za mene jer se ovdje ljudi znaju od malena i već imaju svoje grupe. U mnogim momentima sam se osjećala kao da nisam dio društva niti dio ovog cijelog svijeta. Ali kako je vrijeme prolazilo i provodila sam više vremena sa tim osobama, sve se promijenilo. Na kraju sam prestala da sebi govorim da ja nisam dio svega ovoga. Stavila sam tačku na sve te gluposti koje sam utupila u svoju glavu. I saznala sam na kraju da osoba koja je imala najveću barikadu prema ovim ljudima sam bila ja. Kada to shvatiš i ubijediš se da ustvari jesi dio društva, tek onda možeš da živiš ugodno. I sada imam mnogo prijatelja koje ne bih zamijenila.”
GIM: Kako se tvoje iskustvo razmjene učenika odrazilo na tvoju ličnost i način razmišljanja?
“Pa, ja mislim da sam postala dosta samopouzdana i samoodgojna jer dosta stvari za koje sam imala pomoć kući, sada sama radim ovdje. Morala sam naučiti da moji roditelji neće uvijek biti tu, da ću jednog dana biti potpuno sama, možda čak i na drugoj strani okeana. Zbog ove godine ja sam postala osoba koju ne prepoznajem. I mnogo sam zahvalna svima koji su mi pomogli na tom putu.”
GIM: Za kraj, koje savjete bi dala učenicima koji razmišljaju o razmjeni učenika? Kako bi ih potaknula na odlazak na razmjenu učenika?
“Nemoj pustiti da te tvoje misli izudaraju. Najgori neprijatelj meni su bile moje vlastite misli, ono što sam govorila sebi svaki dan. Nije meni porodica rekla da nisam dio familije, nego ja sebi. Kada jednom sjedneš sa sobom i imaš unutrašnji razgovor, sve se promijeni. Ne trebaš pustiti da tvoje loše misli unište šansu koju imaš. Također, uzmi svaku tu šansu koju možeš: radi sportove, budi dio hora, uzmi taj čas. Radi sve što možeš jer Amerikanci su u obavezama sa školskim aktivnostima. Ne možeš sjediti kući i očekivati da tvoje društvo ima vremena za tebe. Idi i provodi vrijeme sa njima, pitaj ih za izlazak. Amerikanci će rijetko tebe prvi pitati. Vjerujte mi, ovo je bila nezaboravna godina moga života. Ne mogu čak i na prste nabrojati sve razloge zašto bih ovo ponovo uradila. Pa, ako razmišljate da se prijavite, prestanite razmišljat i to uradite.”
Tekst: Amna Karić 3.a
Fotografije: Selma Berbić
