O puzačima, letačima i moreplovcima

Svijet je prepun malenih i manjih

Ima ta priča o čovjeku koji se iz čista mira, reklo bi se ničim izazvan, jednog dana usred gradske vreve, spustio na koljena i počeo puzati trotoarom! I to krajem, blizu ruba – oprezno, polahko, jednom rukom stalno pipajući ivicu hladnog kamena, pod ispruženim prstima osjećajući prazninu, a drugom se oslanjajući na sigurnost toplog trotoarskog asfalta.

Kakva nebesa

Nakon početnog iznenađenja prolaznika, nedugo po početku njegovoga puzanja, ljudi su se navikli – svakog čuda za tri dana – i uskoro je malo ko, ako iko, obraćao pažnju na njega. Međutim, premda je bio relativno nov u tom gradu, nije bio bez poznanika i prijatelja. Neki od njih ga sretoše u šetnji, neki, opet, za čudnog čovjeka čuše od prolaznika koji su komentirali događaj, neke, pak, obavijestiše zajednički poznanici. Elem, ubrzo se oko onog čovjeka okupi ne velika ali birana skupina te ga počeše ubjeđivati da ustane jer to što čini nema nikakvog smisla, da ne pravi budalu od sebe, da ih ne bruka… Uzalud. Počeše zbijati šale na njegov račun ali im, kad vidješe da čovjeku kapaju suze na asfalt, prestade biti smiješno i sagnuše se do njega da čuju šta šapuće mrdajući usnama. To što su čuli bilo je daleko od smiješnog: njihov prijatelj se nije usuđivao uspraviti zato što je bio ubijeđen da hoda/puže po rubu nebodera i boji se da bi ga, ako ustane, vjetar mogao oboriti.

Ispisujući ovu pričicu, naumpade mi još jedna, koja se pripisuje besmrtnom Nasruddin-hodži. Naime, u njegovom se Akšehiru, simpatičnoj čaršijici relativno nedaleko od neuporedivo poznatije Konje, neki alim hvalio kako svaku noć, čim zaspi, počne obilaziti nebeska prostranstva, od prvih do sedmih nebesa, tamo bi se susretao sa Božijim poslanicima, razgovara s njima, haman ih podučava onome što oni ne znaju i ispravlja ih u onome što su oni griješili… Slušajući ga, a ne mogavši ga više slušati, gledajući zabezeknuta lica lahkovjernih kako upijaju svaku riječ kao da dolazi iz usta samog Pejgambera, dobri Nasruddin se nakašlja, da spusti sa nebesa zapričanog, pa ga upita: „A kad letiš tim visinama, jesi li ikada ispružio ruku, ovako, poviše glave?” „Jesam”, jedva dočeka alim da ga neko – bilo ko, a kamoli čuveni Nasruddin – nešto upita. „Pa, jesi li pod prstima osjetio nešto k'o vuneno, krzneno?” „Jesam”, požuri alim, „baš sinoć! Šta li je to Nasruddin-efendija?” „To ti je, da izvineš, rep moga magarca”, odgovori mu Nasruddin.

Neke niko i ništa, osim Boga, Jedinog, ne može natjerati da otvore oči

Ima i u Mesneviji jedna – nije samo jedna – pričica koju bih rado prepričao. To je ona o muhi koja na suhom listu otpalom s drveta plovi po mlaki mokraće ubijeđena da je admiral velikog jedrenjaka kojim plovi preko okeana. Ali, poruka bi bila ista.

Premda, na prvi pogled – ili čitanje – između ove dvije, pa i sve tri pričice nema nikakvih dodirnih tačaka: jedna od jučer, a druga od prije devet, treća od prije osam stoljeća, u jednoj neko puže, u drugoj leti, a u trećoj plovi, jedna, već glavnim likom u domenu klasične i tradicionalne literature, a drugu prepričava savremeni kolumnista, a treću veliki Mevlana Rumi, ali… Stvarnost nas neprestano podsjeća i opominje da je ovaj svijet prepun puzača po trotoaru, letača po nebesima i admirala u mlakama mokraće. Svima je zajedničko da ih niko i ništa, osim Boga, Jedinog, ne može natjerati da otvore oči i pogledaju oko sebe.

Što se tiče onog čovjeka s početka kolumne, on je, makar u nekim krugovima svojevrsna legenda i paragon. Jedni kažu da je bio slijep; ne od rođenja nego od nekih ozbiljnijih godina kad je naučio i šta su visine i da pad može boliti… Drugi su opet, pričali da je čak, nedugo po početku puzanja, stekao i sljedbenike pa je uskoro za njim puzala cijela kolona ljudi. Neki su otišli toliko daleko da su ustvrdili da su mu se u puzanju pridružili i neki od prijatelja koji su došli da ga pozovu i zamole da to ne čini, ali to je malo vjerovatno. Bit će, ipak, da su ostali uz njega da ga neko zlonamjeran, onako bespomoćnog, ne povrijedi.
U drugim krugovima, onim bolje obaviještenim, kružila je priča da čovjek uopće nije bio slijep, nego da je jednog dana samo zatvorio oči. Sad, je li mu u oči upala prašina ili je samo zažmirio odlučan ne vidjeti – ne samo ono što nije želio – nego ni ono što je trebao vidjeti, to niko nije znao. A istina je, kao i obično, bila negdje između. Naime, najprije je samovoljno zatvorio oči odbijajući vidjeti, a na kraju – tako, dobrovoljno i samohotno slijep – jer, jednostavno, više nije mogao sebe pogledati u ogledalu.

Agresija na kritiku

Čovjek uvijek ima opravdanje za ono što čini. U najboljem slučaju „meni se tako sviđa”, a u najgorem: „nije moglo drukčije!” I rijetko, ako ikada, prihvata sugestiju, savjet i najdobronamjernije skretanje pažnje, a na svaku kritiku spreman je uzvratiti vrlo neprijateljski, čak agresivno i zlonamjerno dugo pamtiti šta mu je ko i kada prigovorio. To je čovjek. Zato mi je lahko zamisliti, čak i osjetiti, silnu tugu koja je Frana Mažuranića potakla da napiše: „Među ljudima nema ni najvećih, ni velikih: svi su maleni! Razlika je u tome, što (jedni znaju da) su jedni maleni, a drugi (nemaju pojma da su) još manji.”

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba