O promašenoj propovijedi jednog svećenika ljevice
Autoru ovih redaka je žao što nije prije objavio svoju reakciju na tekst A. Pejkovića „Conchitofobija“ s Peščanika, u kojem se Pejković obrušio na tekst „Talibani tolerancije“ s portala Prometej. Iako je ta reakcija bila spremna još 15.5.2014, zbog poplava koje su tih dana pogodile cijele bh. regije, među njima i autorovo rodno mjesto i kuću, ova reakcija je do danas ostala na čekanju. Razlog zašto ovu reakciju uopće objavljujemo na Prometeju jest odbijanje portala Peščanik da ju objavi, nakon što je njihov kolumnist iskoristio svoj tekst za polemiku s člankom s našeg portala. Odgovorni su s Peščanika za taj nekorektni postupak 16.5.2014. naveli sljedeće (s obzirom na sadržaj poslane reakcije promašeno) obrazloženje: „Peščanik je aktivno (i aktivistički) uključen u pokušaje održavanja gej parade u Beogradu. Tako da se mnoge zamerke iz vašeg odgovora Alanu Pejkoviću – odnose i na nas“. Reakcija na polemički tekst „Conchitofobija“ je ispod (uz neznatne update-zahvate), pa prosudite sami.
O promašenoj propovijedi jednog svećenika ljevice
U svom tekstu „Conchitofobija“ gdin Alan Pejković pokušava autora ovih redaka prokazati kao nekakvog „nominalnog good guya“, iza kojeg se zapravo krije populistički desničar. Pri tom je zalutao na krivu adresu. Osobno ne gajim nikakvu mržnju prema ljudima drugačije seksualne orijentacije. Također, poznajem dosta marljivih, poštenih i divljenja vrijednih ljudi koji su nezasluženo diskriminirani radi svojih drugačijih spolnih preferencija. Itekako me nerviraju i dežurni mrzitelji koji se groze nad Conchitom, pri tom se predstavljajući kao vjernici ili – još gore – kao poglavari vjerskih zajednica. U tom kontekstu, imao je ovih dana gdin Pejković mnogo za pribilježiti, počevši od vladike Amfilohija koji je krivca za poplave na Balkanu pronašao u Conchiti (pri tom ne objasnivši kako to da su poplave onda poharale baš BiH, Srbiju i Hrvatsku, koje nisu sudjelovale na Eurosongu, a ne recimo Austriju, Dansku ili neku od zemalja koja je Conchiti dodijelila douze points?), do jednog pravoslavnog svećenika koji se proslavio autogol-dijagnozom kako „netko tko istovremeno nosi bradu i haljinu nije normalan“.
No, eto, gdin Pejković svoj tekst o „Conchitofobiji“ posvećuje nastojanju da mene raskrinka kao tobože homofoba koji je „upao u zamku sopstvene heteronormativnosti“. Zašto to čini? Izdvojit ćemo iz njegovog teksta – inače močvare naivnih generalizacija („dežurni heteronormativci“ koji „gestikuliraju ljutito lijevom rukom dok desnom mlate ženu“?) i patetičnog citiranja pop-pjesama kojima se podupire klimava argumentacija – jedan naizgled nevažan detalj: rado spominjanje Fatmira Alispahića kao primjera desničarskog populizma. Pri tom Pejković ne uviđa da baš naslov njegovog teksta ima istu matricu kao Alispahićev pojam „reisofobija“, nastao „promišljanjem“ pojma „islamofobija“: dok se u konceptu islamofobije svaka kritika na račun javnih nastupa pojedinaca iz Islamske zajednice nerazumno ocjenjuje kao napad na islam kao vjeru, dotle se u Pejkovićevom konceptu homofobije čak i opravdana kritika na račun komercijalne i politikantske banalizacije borbe za prava diskriminiranih nerazumno ocjenjuje kao napad na borbu za ljudska prava uopće. Dok kod Alispahića koncept „islamofobije“ prerasta u „reisofobiju“, koncept koji svaku kritiku na račun ex-reisa Cerića odbacuje kao napad na islam, dotle kod Pejkovića koncept tobožnje homofobije kod njegovih neistomišljenika prerasta u „conchitofobiju“, koncept koji svaku kritiku Conchite kao simbola europske tolerancije odbacuje kao tobožnji napad na uopće ljevicu i borbu za ljudska prava. Tko god nije voljan za autorefleksiju vlastitih stavova, niti za prihvaćanje kritika na račun svoga stajališta, taj će svaku kritiku – a pogotovo onu ozbiljnu – automatski registrirati kao neku mržnju ili fobiju, i time hraniti dogmatičnost vlastitih uvjerenja. Najjače će se u pravilu obrušiti na kritiku onih koje je smatrao „svojima“, a koji su se tobože raskrinkali kao nedovoljno „pravovjerni“. Upravo to je u svom tekstu uradio gdin Pejković.
Kod kritičara mog teksta, pa i kod Pejkovića, puna usta pojma „populistički desničar“. Pa da se i toga dotaknem. Upravo jedan od najozbiljnijih problema današnje ljevice u Europi je to što se prema „populističkim desničarima“ odnosi podcjenjivački i pedagoški arogantno, umjesto da se ozbiljno uhvati u koštac s nezadovoljstvom artikuliranim kroz populizam. Takav stav u konačnici koristi najviše upravo jačanju desničarskih populista u Europi, te približava ponašanje nekih ljevičara načinu na koji se ponašaju njima samo naoko oprečni populistički desničari. Podcjenjivački stav se najviše očituje u potrebi ismijavanja svakog drugačijeg mišljenja – ali i svake konstruktivne kritike – kao „desničarskog“, „nazadnog“, „konzervativnog“, u potrebi davanja moralizatorskih i prosvjetiteljskih lekcija svima koji se usude drugačije misliti.
Izjavom da „sloboda jeste prkošenje konzervativcima na svaki mogući način, a pogotovo promoviranjem medijskih subverzija“, gdin Pejković pokazuje da i sam ima opisano stajalište. Više ovakva nedosljedna, arogantna i podcjenjujuća karikiranja ljevice jačaju populističke desničare, nego što to tobože čini moj tekst. Umjesto podcjenjivanja, prkosa i neprepoznavanja kritike banalizacije vlastitih vrijednosti, ovi veliki ljevičari bi mogli pokazati malo više strpljivosti i dosljednosti, koji su istinski preduvjeti dijaloga i napretka. Mogli bi pokazati i više respekta i poštivanja razlika za koje se nominalno zalažu. Osim, naravno, ako nije unaprijed usvojena dogma da dijaloga s „konzervativcima“ ili drugačije mislećima naprosto nema. Forsiranje inaćenja i prkošenja konzervativnoj Europi te pretvaranje svoga stajališta u nedodirljivu dogmu samo će dovesti do još većih ekstrema ono što se tobože pokušava suzbiti.
Pokazatelj da u svom razumijevanju mog teksta gdin Pejković nažalost nije dokučio gore opisanu dimenziju je njegova natuknica o strahu od „ekstremizma istosti“ koji ja tobože promoviram u svom tekstu sa „solidno tupavim“ naslovom. Ne govori moj tekst o „ekstremizmu istosti“ nego o „istosti ekstremizama“ koja se, nažalost, pokazala po komentarima i reakcijama na moj tekst. Među ljudima koji komentiraju tekstove na portalima ima jako mnogo onih koji tekst samo prelete i odmah zaključe da je „njihov“ ili „naš“, bez da ozbiljnije razmisle o njemu. Ovdje je to bio slučaj i kod mnogih desničara koji su odobravali moj tekst, a da ga nisu razumjeli, no nažalost i kod mnogih ljevičara koji su napali tekst, a da ga također nisu razumjeli.
Autor na početku svog teksta kaže nešto s čime bih se složio, ali implikacije čega on sam ne uspijeva prepoznati: „sasvim jednostavnu činjenicu da je Eurosong odavno cirkuskog karaktera jer su upravo performansi, što vividniji i čudniji, ono na šta se gotovo uvijek stavlja fokus“. Pa upravo to je donijelo pobjedu Conchiti i mnogim prethodnim pobjednicima. Radi se o malograđanštini koju iz mrtvila budi samo nešto ekstremno, neviđeno, a ne o nekakvom simbolu europske tolerancije i borbi za ljudska prava. Radi se o narcizmu koji se hrani ovakvim blještavim, spektakularnim „dokazima“ tobožnje vlastite goleme tolerancije. Radi se o političkom iskorištavanju ugroženosti osoba drugačije seksualne orijentacije da se pošalje politička packa Rusiji, počevši od vjenčanja tri ruska gay-para na startu Eurosonga, preko hukanja na svaki spomen Rusije, pa do medijskog potenciranja ruskih negodovanja zbog Conchite. Nije Conchita pobijedila zbog tobožnjeg gay-lobija, nego zbog nakaradne politike koja kroz iskorištavanje „lošeg položaja neheteroseksualnih bića u svemiru“ šalje packe neistomišljenicima. Žrtve takve politike su mnogi diskriminirani ljudi koji ostaju u sjeni ove komercijalne i politikantske banalizacije borbe osoba drugačijeg seksualnog samoopredjeljenja za veća prava, ljudi za koje se nitko ne zauzima jer od toga nema političke ni financijske koristi. I to je puno realniji uvid nego autorov zaključak kojim implicira da ja, kao, tvrdim kako je danas posvuda u svijetu isplativo biti gay!
Kad me gdin Pejković optužuje da preuzimam ulogu „muzičkog kritičara“ i tobože u mom glazbenom ukusu prema kojem su mi se više svidjele neke druge pjesme na Eurosongu (čime nisam osporio da je austrijska pjesma dobro izvedena i da je svakako jedna od 6-7 najboljih) prepoznaje tobožnje nametanje stava da Conchita nije smjela ni trebala pobijediti, time samo dublje tone u nerazumijevanje poruke mog teksta. Da stvar bude gora, u ovom najslabijem argumentu svog teksta Pejković je još i boldirao/istaknuo neke riječi, valjda da naglasi važnost svoga „otkrića“.
Paradoks ova dva teksta se sastoji u tome što ja, tobože homofob, u konačnici dajem doprinos borbi diskriminiranih zbog seksualne orijentacije, ukazujući na opasnost komercijalnog i politikantskog banaliziranja te borbe, a Pejković i drugi tobožnji zaštitnici diskriminiranih zbog seksualne orijentacije, istodobno im čine medvjeđu uslugu ne prepoznajući banalnu zloupotrebu onoga za što se zalažu. Otužno je da netko tko se smatra „mislećom individuom ljevice“ ne može prepoznati kritičku refleksiju na banaliziranje borbe za ljudska prava za koju se zalaže. Umjesto lova na mrzitelje i diskriminatore tamo gdje ih nema, bilo bi bolje da se ovi veliki ljevičari posvete refleksiji vlastitih dogmatičnih stavova i prepoznavanju posvemašnje banalizacije vrednota za koje se zalažu. A što se tiče conchitofobije, razloga za strah od Conchite nema, ali plaše pomisli o osvajanju moći od strane ovih velikih svećenika i vrhovnih tumača ljevice, koji budno paze nad pravovjernošću intelektualaca i sve češće izdaju agresivne fetve protiv onih tobože nedovoljno pravovjernih.
| Marijan Oršolić, 23.05.2014. |Prometej.ba
