AUTOR: JADRANKA BRNČIĆ / autograf.hr
Povjerenje u Boga ne proishodi iz uvjerenja, nego iz čuvstva za neizrecivo.
Čovjeka kojega, makar i nerazgovjetno, ne dirne prizor lijepoga krajolika ili mu pogled malenog djeteta ne izmami osmijeh, dakle tko se ne odaziva svom čuvstvu za neizrecivo, gotovo da ne bismo mogli nazvati čovjekom.
Motrimo li vedru noć osutu zvijezdama, postajemo svjesnima kozmičkoga. I što je vjerojatno još važnije, postajemo svjesnima i nužnosti te svijesti.
Upravo iz te nužnosti slutimo i raspon ganuća što nas preplavlja iznutra.
Osjetimo udivljenje ne pred estetskom porukom prizora što ga motrimo, nego pred njegovom neopisivom i nedosezivom kakvoćom bivanja.
Doživljaj uzvišenoga ničemu ne služi, ni prirodnoj niti društvenoj svrsi, ne godi taštini, pa čak ni samim čulima. Izaziva stanovitu sjetu jer u nama budi čeznuće onkraj naših uobičajenih želja i težnji te snažnije od njih. Poput odgovora na zov da se vratimo doma.
Ono čega se možda plašimo pred neizrecivim, nisu prolaznost i smrt. Strah od smrti nikoga neće nadahnuti da vjeruje.
Naprotiv, upravo kroz prolazno, maleno i krhko dotičemo skute vanvremenitosti. Točnije: ona dotiče nas i obujmljuje nas.
Čega se možda možemo uplašiti, naša je malenost pred dubinom i protežnošću života.
Neizrecivo nije pridržano tek za iznimne trenutke izloženosti ljepoti, nego se skriva i u naborima svakidašnjice: u zraci svjetlosti što pada na kuhinjski stol, u mrvici kruha što ju je vrapčić ponio na granu, u malenoj gesti dobrote. Iz neizrecivog crpimo radost svetoga.
Za onoga tko ima ticala za neizrecivo, pojavnosti nisu bremenite krhkošću i trošnošću, nego – tišinom. Ona ispunja svijet. Misao ju može taknuti tek poslije, kad se više ne ćuti.
Vrijeme neizrecivoga je sada, a njegov prostor ovdje.
Nastojimo li imenovati pojavnost zbilje, kao da neizrecivo ostavljamo na drugoj obali. Te dvije obale bliske su i udaljene poput nota i svirke ili konstatacije i čuđenja.
Razum objašnjava svijet i prilagođuje ga svojim pojmovnim obrascima, a čuđenje prilagođuje razum svijetu i njegovim tajnama. Čuđenje ne uklanja sumnju, nego ju nadilazi, a svijest o neznanome prethodi svijesti o znanome.
Bez sposobnosti za čuđenje i udivljenje izlišno je govoriti o Bogu. Kao, uostalom, i o čovjeku.
Neće svijet propasti zato što ljudi ne vjeruju u Boga ili zato što nedovoljno čine da do propasti ne dođe, nego zato što nam kržlja čuvstvo za neizrecivo.
autograf.hr
__________
Jadranka Brnčić (Samobor, 1958), hrvatska znanstvenica, esejistica, spisateljica, pjesnikinja, prevoditeljica.
Rođena u Samoboru, gdje je i maturirala. Diplomirala je francuski jezik i književnost te ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirala temom „Ricœurovo tumačenje biblijskoga teksta“ (v. Paul Ricœur). Bavi se biblijskom hermeneutikom, problemom književnog prostora i vremena. Sudjeluje na međunarodnim znanstvenim skupovima i objavljuje u nizu uglednih znanstvenih časopisa te predaje na Teološkom fakultetu „Matija Vlačić Ilirik“ u Zagrebu. Uz znanstvene tekstove piše i kritičke eseje o Katoličkoj crkvi, prozu, haiku poeziju. A i prevodi, uglavnom s francuskog.
Knjige:
Anđeli (teološka studija), Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998, 2003.
Vezan u snop života (autobiografski roman), Mozaik knjiga, Zagreb 2002.
Biti katolik još (eseji i ogledi), Golden marketing, Zagreb 2007.
Razmjena daljina (zbirka haiku-pjesama), Hrvatsko haiku društvo, Samobor 2008.
Svijet teksta. Uvod u Ricœurovu hermeneutiku, Naklada Breza, Zagreb 2012.
Franjina Pjesma stvorenja, Svjetlo riječi, Sarajevo 2012.
Zrno gorušičino. Interpretacija odabranih biblijskih perikopa, Ex Libris, Rijeka 2013.
