NVO – Kurčeva davorije

Carles Bukowsky u pjesmi “Kosmička šala” kaže: “Toliki žele da budu dobri i puni razumjevanja, toliki žele da se ponašaju kulturno i obrazovano, toliki koriste riječ ljubav, kao da to stvarno misle i toliki vjeruju u nju kada je čuju”…

Biznis i egzistencionalni karijerizam pod plaštom nevladinih organizacija, odavno je poprimio epidemiološke osobenosti. Patološki oblici egocentrizma su postali društveno pitanje – svaka ubleha sebi dozvoljava luksuz da se afirmiše kao društveni factor, a najčešće kao dopuna sistemskih nedostataka na humanitarnim ili socijalnim pitanjima.
Zloupotreba “merhameta”, ovdašnjih ljudi, prerasla je sve društveno uspostavljene  institucije, pa danas u svim vidovima javnih interesa vidimo i slušamo eksperte, humanitarce, NVO ublehaše, kako nam prodaju pamet i nude vlastite kapacitete za nadopunu sistemskih nedostataka.

“Kurčevom davorijom” bi se to, kolokvijano opisalo, ali kako pojasniti građanstvu – dobronamjernicima da njihov senzibilitet (MERHAMET) postaje oružje u rukama nesposobnjakovića i neradnika.
Kako pojasniti ljudima da NVO ublehaši, od svih mogućih resursa imaju samo dobru volju za manipulisanje tuđim novcima i društvenim dobrima.

Živimo u državi u kojoj egzistira preko 13.000 nevladinih organizacije, a u gradu Visokom preko 100 njih.

Javno, ovim putem pozivam sve one koji mogu opravdati učinkovitost tih ublehaša da činjenicama i argumentima – egzaktnim pokazateljima evidentiramo NVO organizacije koje egzistiraju na vlastitim vještinama i programskim rezultatima.

Drkoši, mediokriteti i ublehaši – sistemski mehanizmi za pranje para i proizvodnju političkih poltrona, te izdrkotine i ljigavi romantični isprdci globalističkih projekata za zatupljivanje individualnih vrlina i vrijednosti postali su satavni dio naše zbilje. Dajući im značajnost koju ne zaslužuju i nadajući se u njihove kvalifikacione i kompetencijske minimum, svjesno ili nesvjesno – namjerno ili ne namjerno, osiguran im je sistemski pijedestal kojeg i kakvog ne zaslužuju.

Htio to neko ili ne, teško se oteti dojmu da su NVO ublehe postale dio sistemskih nakaradnosti kojima se zasjenjuje politička i društvena neodgovornost vlasti i političkih aktera društvene zbilje.

Ovdašnji politikanti i mediokriteti teško mogu shvatiti da “napredni ZAPAD” koji nam kroji sveopću političku i društvenu zbilju, u svojoj početnoj osnovi djelovanja ima zadaću i namjeru da upravlja percepcijom – sviješću građana.
“Civilno društvo”, “nevladin sektor” i ine druge formulacije ispraznog sadržaja samo su šuplja priča za naivne i lakovjerne.

Briga o manjinskim populacijama, povratničke sudbine, humanitarni projekti i zdravstvena zaštita, edukacija mladih i slični višemilionski projekti skrkani u poslijeratnu BiH kroz NVO, a zanemarujući sistemske institucije, za rezultat ima jedno veliko NIŠTA na kvadrat.

Da nije stvarno bilo bi smješno. Da nije tužno bilo bi dobra podloga za zajebanciju. Svjedočio sam kako se kroz projekt NVO educiraju romkinje sa po desetak rođene djece, kako koristiti kondome u zaštiti od zaraznih bolesti.
Svojim očima gledao i ušima slušao kako djeca heroja posljednjeg rata educirana po beogradskom šablonu kao “ambasadori pomirenja za Balkan”, samouvjereno tvrde da su im očevi bili isti kao oni što su napadali ovaj grad i ovu državu.
Svjedoci smo da nam mladež educiraju “dokurisani” (seminarsko-tečajni kursevi) eksperti bez ikakvih kompetencija.

Pretenduje NVO da bude dio sistemskih rješenja. Otvoreno pokazuje političke aspiracije s maksimalnim otklonom od entuzijazma i radnih navika. Budžetski klijentelizam je osnova njihovog djelovanja. Nisu u stanju animirati niti vlastito, formalno i pravno članstvo, na vlastitim projektnim zadatcima.

Lešinare po institucijama i potucaju se po vratima privrednih subjekata kako bi “nazicerali” za vlastiti egocentrizam novce, ali i društveni status. U tome im vlasti pomažu na svakojake načine.

Primjera je previše, a posljednjih dana smo svjedočili slučajevima amaterskog pokušaja darivanja krvi, vapaja iz “Javne kuhinje”, ili pokušaja visočkih boračkih udruženja da obilježe Dan Armije R BiH.
Kažem pokušaja, a i to je komplimentiranje manifestacionizmu viđenom tom prilikom.
Otužno, sramotno i ispod svakog kulturološkog minimum je nastojanje da se uspomena na Armiju Republike BiH i ratni period svedu na “u zadnji moment dovedene učenike škola” i nekolicinu predstavnika boračkih NVO, koja nisu u stanju da okupe nosioce najvećih ratnih priznanja, žive komandante visočkih ratnih formacija i preživjele borce – ratnike.
Efendije su priča za sebe, koja se već godinama revizionistički imputiraju Armiji. Rijetke su efendije koje se latiše puške, a ne postoji niti jedan dokaz ili argument da je Islamska zajednica BiH činila bilo kakav faktor u organizaciji oružanih snaga u nastajanju, a niti tokom rata. Ratni iftari ili ideološka indoktrinacija nekoliko vojnih formacija što se desila Armiji, najmanje je bila produkt tadašnje Islamske zajednice BiH.

Taman da na visočkom Centralnom spomen obilježju nema, a ima, poginulih heroja drugih religija i nacionalnosti, ilahije i kaside, te efendije nisu osbnost s kojom se Armiji R BiH izražava respect, niti komemorativni momentum na poginule borce.
Imaju udruženja pravo organizirati i takvu vrstu programskih aktivnosti, ali na mjestima predviđenim za takve namjene i onima koji takvo što smatraju primjerenim i poželjnim.

Literarni rad što ga isčita autorica na obilježavanju Dana Armije RBiH je ispod svakog umjetničkog, literarnog, dokumentarističkog ili bilo koje vrste usporedne valorizacije – nivoa. Srcedrapajući, populističko-pafletski tekst, nedostojan osnovnoškolca, a kamo li ti učenice Gimnazije Visoko je, da ne upotrijebin težu riječ – besmislen.
Ako je taj rad pokazatelj šta i kako ovdašnji srednjoškolci misle o posljednjem ratu, i ako je taj rad izabran u konkurenciji sličnih za najbolji, onda je stvarno krajnje vrijeme da se zabrinemo za mentalno zdravlje te djece.

Iz godine u godinu, boračka udruženja – NVO u Visokom srozavaju integritet boraca i ratnih formacija ovog grada. Ista, samo iz općinskog budžeta troše oko 60.000 KM na vlastite materijalne troškove, kancelarije i režijske troškove, na vlastiti volonterizam, a da za posljedicu nemamo nikakvih rješenja, kao produkt njihova postojanja i rada.
DVADESET godina poslije rata ovaj grad nema zadokumentovan arhiv: documente, foto, video, artefakte bilo koje vrste, itd.
“Pranje para” kroz raznorazna spomen obilježja, bez da se zaevidentira tko su bili heroji čija se imena ispisuju po njima, dovoljno kazuje o odgovornosti boračkih NVO.
Borački “lideri” bez kompetencija i kvalifikacijskih referenci, osim što su kolaterala ratnih dešavanja, niti mogu, a još manje znaju uraditi neophodno.
U državi u kojoj se službeno ne preporučuje sistemski štititi i čuvati uspomena na posljednji rat u BiH, politički trabanti i poslušnici su se usistemili da potroše poreski novac koji se po tom osnovu može potrošiti.

www.magazinplus.eu

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close