Vrijeme je za iskazivanje konstruktivne kritike ka nevladinim “projektolozima” sa višemilionskim godišnjim prometom, izlizanim projektima, kampanjama fotografija sa hashtagom i sličnog, sa ciljem pretvaranja potrebe u projekat, a ne obratno
Nekada davne 2003. ili 2004. u osnovnim i u nekim srednjim školama uveden je predmet Građansko obrazovanje, demokratija i ljudska prava ili kako smo ga kao učenici kolokvijalno nazivali “demokratija”. Silabus tog predmeta u nastavnom planu i programu konstatira da: “Građansko obrazovanje ima jasno pojmovno jezgro, koje se odnosi na uvođenje mladih ljudi u zakonsku, moralnu i političku arenu javnog života”[1].
Kroz to pojmovno jezgro u lekcijama udžbenika učenici su učili, između ostalog, šta su to udruženja građana ili nevladine organizacije kao sastavni dio civilnog društva. Prema jednoj od definicija to su organizacije koje nisu pod nadležnošću vlade i čiji osnivač nije država uz dodatak definicije koja je preuzeta direktno iz zakona kao: “svaki oblik dobrovoljnog povezivanja više fizičkih ili pravnih lica radi unapređenja i ostvarivanja nekog zajedničkog ili općeg interesa ili cilja, u skladu s Ustavom i Zakonom, a čija osnovna svrha nije sticanje dobiti.”[2]
Prisutnost nevladinih organizacija u medijima i na društvenim mrežama implicira da se predstojeći izbori ili svako drugo društveno dešavanje koristi kao prilika da se nevladine organizacije okušaju u novom lovu na projekte. Projekti se sve manje i manje pišu i rade zbog “ostvarivanja zajedničkog interesa”, obzirom da će se interesi silom prilika svakako ostvariti, već zbog sopstvene koristi posrednim ili neposrednim udovoljavanjem interesa donatora. U predizbornim trenucima nevladini aktivisti ili kako sebe vole nazivati “progresivniji dio društva” organiziraju brojne kampanje u kojima pozivaju određene kategorije, najčešće mlade da glasaju. Međutim, kako to projektologija dozvoljava, iste osobe su profesionalni pozivači mladih da glasaju, na više adresa – bilo da se radi o projektu ideološki različitih republikanaca iz IRI-a[3] (NVO Međunarodnog republikanskog instituta), demokrata poput NDI [4] [5] (NVO Nacionalnog demokratskog instituta – “#nemojGlasat-Biraj”) ili eu-finansiranog projekta [6] “#TvojGlasJeBitan” ili pak domaći projektnih aktivnosi tri vijeća mladih [7]. Međutim, “projektologija” nevladinih organizacija ne jenjava, projekat NVO “Kult” i fondacije za razvoj preduzetništva “Muharem Berbić” također mlade u BiH dodatno demokratski osnažuju i osvješćuju projektom “#tiBiraš” i “#budiPromjena”[8]. Uz to, ove dvije organizacije u svrhu demokratizacije mladih nude projekat – formular za slanje pisama institucijama u BiH.[9]
U post-izbornim trenucima nevladini aktivisti svrsishodnost svog djelovanja vide u tome da nas putem društvenih mreža obavještavaju o slučajevima u kojima je nekoliko glasova presudilo o izboru gradonačelnika, vijećnika i tako dalje, dok se najveći dio omladinskih organizacija vraća redovnoj “programsko-projektnoj šemi”.
Suprotnost tome jeste da se veoma mali broj stvarnih problema mladih, kao što je recimo digitalizacija administracije na fakultetima, problemi nastave u vrijeme pandemije, zdravstvene zaštite ili uvođenja online platformi za učenje zaista i adresira putem brojnih omladinskih nevladinih organizacija.
Dominantno se nastavlja promocija projekata, odnosno kako ih nevladine organizacije nazivaju “kampanje”, koje ne rješavaju niti jedan konkretan problem, uz kontradiktoran podatak sa ranijeg projekta već pomenute pomenute NVO “Kult” da je izlaznost mladih iznosila 52%, te da su mladi druga grupa po izlaznosti iza penzionera [10]. Dakle, zbog nastojanja rješavanja nepostojećeg problema stvara se kriva slika u javnosti kako se radi o pasivnoj i neodgovornoj populaciji. Za dio negativnog javnog mnijenja prema populaciji mladih sigurno su odgovorne i nevladine organizacije koje mantrom problem – rješenje, zapravo rade na produžavanju vlastite egzistencije kroz projekte i sredstva donatora.
Mladi su ipak valjda dovoljno sposobni da učine znak iksića na listiću ili svojevoljni #hashtag na fotografiji ili za slanje pisma nekoj instituciji ili poslaniku, bez da ih na to iznova podsjećaju nevladine organizacije. (Od potrebnih informacija udaljeni su svega dvije Google pretrage.)
Zbog toga, potrebno se vratiti na definiciju sa početka – onoga šta bi nevladine organizacije u jednoj državi zaista i trebale biti. Vrijeme je za iskazivanje konstruktivne kritike ka nevladinim “projektolozima” sa višemilionskim godišnjim prometom, izlizanim projektima, kampanjama fotografija sa hashtagom i sličnog, sa ciljem pretvaranja potrebe u projekat, a ne obratno, uz stvarnu brigu o problemima i sopstvenu transparantnost u radu.
Stoga su kritike na općenito netransparentan rad nevladinih organizacija, na mjestu, i to ne samo onih humanitarnih [11]. Hipokriziju treba nazvati upravo tako, pa i onda kad je riječ o nehumanitarnim NVO. Kada je javno izreklamiran izvještaj o poslovanju neke nevladine organizacije, koja se recimo zalaže za transparentnost?
Autor: Miralem Zlatar, Prometej.ba
[1] http://civitas.ba/projektgradjanin/wp-content/uploads/2014/04/Gradjansko-obrazovanje-u-osnovnim-skolama-Amir-Hodzic.pdf [2] Zakon o udruženjima i fondacijama FBiH, definicija iz 2002. [3] http://ba.n1info.com/Video/Info/a484223/Kampanja-Nemoj-glasat-biraj-ohrabruje-mlade-da-izadju-na-izbore.html [4] https://tntportal.ba/pravo-glasa-pravo-dobro-grupa-9-poziva-mlade-na-izbore/ [5] http://ba.n1info.com/Video/Info/a486305/Grupa-9-Vaznost-izlaska-mladih-na-izbore.html [6] https://tvojglasjebitan.com/o-nama/ [7] https://www.vijecemladih.ba/fakat-je-vakat-za-mlade/glas-mladih-u-izbornoj-kampanji-mora-se-cuti/ [8] https://www.facebook.com/FondacijaMuharemBerbic/ [9] https://forms.office.com/Pages/ResponsePage.aspx?id=rDUub5HxTkilvCXL_Y5LucsYwd9fl_NBhUqe-bGmKEhUNzlRSk5DVFVGNkpCUVdJVFJaNTZZMks5Ty4u [10] https://zenicainfo.ba/2018/10/04/mladi-nisu-pasivni-izlaznost-mladih-na-izbore-u-bih-priblizna-je-evropskom-prosjeku/ [11] https://www.klix.ba/vijesti/bih/humanitarci-u-bih-mogu-manipulisati-novcem-bez-odgovornosti/210205102
