Kultura

Novo razdoblje u kretanju društvenih znanosti. (‘Manifest za društvene znanosti’)

Craig Calhoun, Michel Wieviorka: ‘MANIFEST za društvene znanosti’ s komentarima Edgara Morina i Alaina Tourainea (TIM press, Zagreb, 2017.)

Kad se čovjekov um gdjekad suoči s užasom kojemu temeljem postojećih mjerila ne može izmjeriti i dokučiti dubinu bezumlja, da ne bi sišao s pameti utječe se ontologiji pitanjem o mogućnostima i smislu bilo koje – filozofske, umjetničke, znanstvene … kreacije, a nakon što je užas posvjedočen i proživljen: filozofija nakon Aušvica, poezija nakon Osvjenćima, sociologija nakon holokausta i nakon Bosne… Dijalektika života uči nas, međutim, da se živototvorna energija ne može zatvoriti ni u kakve koncepte, sisteme ili paradigme. Svijet se mijenja, a u mijeni svijeta – u kojoj se naslućuju elementi antropološke dramaturgije – po njoj i sa njom, i same se mijenjanjući, sudjeluju i društvene znanosti.

Manifest Craiga C. & Michela W.

Epohalne razmjere u promjeni svijeta protresle su i strukturu znanstvenog mišljenja, pa autori nevelikog sociološkog djela pod gornjim naslovom s pravom govore o posve novom razdoblju u kretanju društvenih znanosti.

Prvo razdoblje moglo bi se nazvati klasičnim: industrijalizacija, kolonizacija, Država i Nacija kao istraživački društveni okvir, nedemokratski autoritarni režimi, monopol nad znanjem manjeg dijela svijeta – etnocentrizam, evolucionizam… – figura klasičnog intelektualca koji opća teorijska znanja pretpostavlja istraživačkim…

Postklasično razdoblje započinje s radikalnom preobrazbom u strukturi svijeta: westphalsko doba smjenjuje globalizacija, svijet bez granica… posve nepoznata narav razdoblja koje je ujedno i izazov za društvene znansti, izazov koji drma i samu znanost.

Mijenjaju se paradigme, predmeti i metode, znanstvene discipline se umnožavaju i rasprostiru do najzabitijih kutaka svijeta, znanstvenik istraživač postaje dominantan znastveni lik, nove su i prepreke u vidu neoliberalizma…

Ono što, međutim, društvene znanosti drži ukorak s vremenom jeste istraživačka strast – traganje za istinom, za znanjem koje će otkriti skriveno, ukazati na strukture moći, eksploataciju i nepravdu, ali i opremiti društvene aktere spoznajom koja će im pomoći da podrže demokraciju i afirmiraju univerzalne vrijednosti kroz različite oblike aktivnosti.

Manifest je poziv da se dokuči smisao promjena i ponudi znanje za akciju.

U duhu je vremena podržati one aktivnosti koje isključuju nasilje.

Životna putanja društvenih znanosti nije se odvijala pravocrtno: meandri, skretanja, zastoji i proturječja dio su njena (povijesnog) nasljeđa kojeg se ne odriču, iako je tu bilo i onakvog iskustva koje ne bi baš moglo stati u (etičan) znanstveni obraz. One baštine pozitivnu tradiciju spoznaje i konzervativnih mislilaca koje je uznemiravao prodor modernosti, ali i ideje radničkog pokreta i spoznajne domete radikalnih teoretičara koji razotkrivaju istinukapitalizma.

Novo doba nudi nove izazove. Proces globalizacije učinio je i društvene znanosti globalnom činjenicom. One su prisutne u svakom kutku svijeta i nisu više monopol Zapada. Bilo gdje da djeluju, društvene znanosti pokazuju se kao relevantan sudionik u svjetskom kretanju ideja.

Ključno je pitanje – kako na uvjerljiv način povezati teoriju i empiriju?

Odgovor na njega nije više u domenu spoznajne moći klasičnog intelektualca.

Globalizacija i indvidualizacija dvije su logike koje uvjetuju promjenu istraživačke perspektive i obrazaca mišljenja koji su se afirmirali unutar nacionalnih država: globalne promjene zahtjevaju da ih se misli globalno (kontekstualiziranje društvenih činjenica usvjetskim dimenzijama), kao što je i zahtjev individualizma u usponu da ga se misli u jedinstvu tijela i duha.

Ovo za sobom povlači pitanje razina analize i njihove artikulacije. Tradicionalno, analiza se kretala od društvenih aktera ka sustavu (društvo/država/nacija), dok danas polazi od svijeta (globalno) ka pojedincu (subjektivnost). Ulozi su, dakle, planetarni: razumjeti i jedno i drugo da bi se razumjelo oboje i izbjegla zamka fragmentacije znanja koja vodi u relativizam, s jedne, i zamka stapanja razina koja vodi u apstraktni univerzalizam, s druge strane.

S prethodnim u vezi je i pitanje uloge istraživača u društvenim znanostima danas. Ako se ima u vidu da su predmet društvenih znanosti ljudska bića – obilježena onim što se o njima kaže i sposobna na to reagirati – onda se pred društvene znanosti kao cilj postavlja proizvodnja znanja u terenskim istraživanjima, njegova teorijska artikulacija uz očuvanjeoštrine analize, prenošenje znanja studentima i javni angažman isključivo temeljem znanstveno potvrđenih činjenica i bez podilaženja zahtjevima bilo kakvih ideologija i politika.

Manifest ukazuje na blisku vezu društvenih znanosti s demokracijom i humanističkim vrijednostima, ali ne prikriva tragove iz prošlosti koji vode ka legitimiranju nedemokratski režima i radikalnih pokreta 60-ih kojima nisu bili strani ekstremni oblici nasilja. Međutim, ni veza s demokracijom danas nije jednoznačna. Podrška javnih vlasti istraživanjima u društvenim znanostima ima smisla samo utoliko ukoliko vlasti pristupe znanju kao vrijednosti po sebi i na tom temelju oblikuju dugoročne političke vizije. Društvene znanosti ne pristaju na instrumentaliziranje znanja u prizemne svrhe. U tom smislu autori danas najvećeg neprijatelja društvenim znanostima vide u neoliberalizmu.

Iako djeluju na liniji afirmacije demokracije i univerzalnih vrijednosti, društvene znanosti ne priklanjaju se a priori ni jednoj strani ideološkog i političkog spektra. Zapravo, društvene znanosti danas ne žele udovoljiti zahtjevima ni društvenih aktera ni politika koje su izvan logike vlastitih kompetencija i zahtjeva istraživanja. Sumirajući te zahtjeve Manifest seupisuje u tradiciju društvenih znanosti koja: 1. pridonosi napretku i emancipaciji, 2. povećava analitičke sposobnosti, 3. podržava djelovanje podređenih i isključenih, 4. priklanja se ljevici

Znanje koje proizvode društvene znanosti koristi raznim akterima društvenog života: društvenim pokretima, institucijama poput vojske, sveučilišta, bolnica, poduzeća, javnosti… Svi oni i predmet su istraživanja i korisnici spoznaja koje obogaćuju i ukupni fundus znanja i sposobnost njihova djelovanja.

Promjena perspektiva i istraživačkog pristupa društvenim fenomenima u globalnom svijetu traži od društvenih znanosti tzv. koprodukciju znanja – povezivanje sa različitim disciplinama unutar polja znanstvenog interesa (društvenim i prirodnim), ali i korištenje znanja istraživača iz različitih profesija: arhitekata, socijalnih radnika, liječnika, pravnika… U pitanju je radna veza koja otvara golem prostor moguće suradnje. Važan preduvjet za ozbiljenje te veze jeste izlazak društvenih znanosti iz ograničenog prostora sveučilišnog života.

Načelo slobode izbora istraživačkih postupaka i tema suočava društvene znanosti s preprekama koje su praktične i teorijske naravi: onaj tko financira istraživanja ima ambiciju instrumentalizirati znanja što može dovesti u pitanje refleksivnu i kritičku moć društvenih znanosti, dok, s druge strane, znanstvena zajednica i važeće paradigme uspostavljajumetodološke kanone kao svojevrsni jezik političke korektnosti koji određuje što je vrijedno istraživanja a što nije, čime se dodatno može sputavati sloboda istraživanja prikrivenim tabuiziranjem određenih tema.

No, bez obzira na sve, društvene znanosti imaju zadaću da, djelujući u realnom vremenu bremenitom krizom, ne odustanu od mišljenja, da svoju analitičku sposobnost i znanstveni instrumentarij upregnu u proizvodnju znanja koja ukazuju na proturječja modernih društava, otkrivaju tendencije i iznose na površinu ono što nije dovoljno vidljivo, e da bi društvenim akterima omogućili spoznaje i razumijevanje iz kojih bi nastale odluke i odgovori na probleme čovječanstva.

Edgar Morin i Alain Touraine: Komentari

Vrijednost nevelikom osnovnom tekstu ove knjige daju komentari vrhunskih znanstvenih autoriteta s područja društvenih znanosti – sociologa Edgara Morina i Alaina Tourainea.

Iskazujući slaganje s općim stajalištem autora Manifesta o premještanju interesa društvenih znanosti sa društvenog sustava unutar okvira država/nacija na društvene aktere na globalnoj sceni, Edgar M. podebljava nakane autora upućivanjem na epistemološka načela sociološke metode, dok se Alain T. fokusira na sam predmet – subjekta društvenog djelovanja koji postaje akter globalne scene oslobađanjem njegovih stvaralačkih potencijala kroz zahtjev za zaštitom univerzalnih vrijednosti. S obzirom da se sve bitno za čovječanstvo danas odvija na globalnom nivou, to i pojedinac – subjekt – akter bitna pitanja svoje egzistencije može postavljati i odgovore tražiti samo globalno. Globalna su pitanja danas pitanja demokracije i ljudskih prava, čime su prestala biti društvena i postala etička.

Čovječanstvo je danas pod stalnom prijetnjom financijskog kapitalizma (spekulativni kapital kao sistem bez ekonomskih ciljeva) koji teži totalnoj moći kako bi izbrisao sve prepreke na putu svoje oplodnje čime, kontrolirajući uvjete društvene proizvodnje (predodžbe i mišljenje ljudi, također), izravno ugrožava demokraciju.

Ako demokracija počiva na ideji određene univerzalnosti – ljudskih prava, prije svega – to otpor totalnoj moći mogu pružiti samo oni akteri koji su i sami totalni jer prizivaju tu univerzalnost, etičko-demokratski pokreti koji, djelujući globalno, na povijesnoj sceni smjenjuju radnički (društveni) pokret. U toj promjeni Touraine vidi mogućnost povratka političkog, mogućnost promjene kroz političko djelovanje, politike koja nije nusproizvod ekonomsko – društvenog čimbenika. (Političko je ono koje zapovijeda.)

Zaključak je velikog sociologa da sociologija globaliziranog svijeta može biti samo sociologija aktera, pa i znanstveni rad kojemu pridodaje svoje mišljenje opravdava formu manifesta utoliko ukoliko je upućen svima koji djeluju u pravcu univerzalizma.

Rade Kalanj: Pogovor

Ništa manje nije inspirativan i pogovor koji je napisao prof. dr. Rade Kalanj, ujedno i prevoditelj Manifesta. Upućujem na propitivanje samog pojma manifesta kao konceptauopće prikladnog za društvene znanosti (poetičko-politički žanr), kojeg prof. Kalanj iščitava kao teorijski dokument reformističkog nagnuća kojemu je temeljna namjera epistemička preobrazba i sjedinjenje svijeta znanja, a kako bi se na pravi način odgovorilo na izazove epohe u nastajanju i ponudila strukturna rješenja za krizu svijeta.

Bosna u svijetu znanja

Kako se u odnosu na dijagnoze i zahtjeve Manifesta određuje bh. društvena pamet, struka i nauka? Držim da bi traženje odgovora na ovo pitanje trebalo uzeti u obzir knjigu Keitha D.Sociologija nakon Bosne, kojom je autor odškrinuo vrata znanstvenom svijetu za istraživačko fokusiranje na Bosnu, kao i bh. društvenim znanostima za (s)mislenu korespodenciju sa svijetom. Ovdje mi se, bez ambicije za dubinskom analizom, otkriva jedna zanimljiva znanstvena(?) dvojba. Keith D., naime, u svojoj knjizi razvija tezu da je cilj rata u Bosni bio sociocid – ubijanje bh. društva kao autentičnog entiteta koji je na vlastitim historijskim i kulturalnim pretpostavkama razvio čvrstu strukturu zbog čega agresija i jest bila tako silovita, e kako bi se razorilo same temelje strukture – izvorne veze i odnosi. Ako je, dakle, sama konstrukcija bh. društvene zgrade dovedena u pitanje, onda je društvena znanost – sociologija kao opća znanost o društvu – ostala bez svog predmeta, čime je doveden u pitanje i sam njezin raison d'etre. S druge strane, Manifest za društvene znanostipledira za drukčijom paradigmom u (postklasičnom) razdoblju globalizacije, što pred domaće istraživače postavlja specifičan izazov: kako zadržati znanstvenoistraživačku zantiželju, objektivnost i strast u pristupu domaćoj zadaći koja izaziva nelagodu zbog živog sjećanja, a, istodobno, biti na razini svjetskopovijesnih zatjeva (globalnog) svijeta života i njegova znanstvenog (pro)mišljenja.

Čini se da Manifest za društvene znanosti sumira slične dvojbe i nudi neke odgovore.

Zoran Ljubičić (Prometej.ba)

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close