-TopSLIDEKultura

Nove tehnologije ili zašto je lakše zamisliti kraj sveta nego kapitalizma

Stoga briga oko nevine dečice koju jure internet prevaranti spada tek u kategoriju performativnih ekstravaganci potkovanu „mislite na decu“ demagogijom i zapravo je sasvim kontra glavnom toku ekonomskih imperativa, koji nalažu stavljanje svih pravila po strani ne bi li se omogućila cirkulacija kapitala.

Autor: Stefan Aleksić

Film Matriks: uskrsnuće još nismo gledali i ne znamo šta da očekujemo. Da se trilogija dalje upropasti malo je verovatno s obzirom na to koliko su dva katastrofalna nastavka do temelja uništila ono malo što se dalo uništiti iz onog koji je snimljen 1999. Pa, kako je baš taj formatirao čitavu jednu generaciju – ostaje da vidimo da li će ovaj novi Matriks formatirati neku sledeću ili će se jednostavno zadržati na citiranju već ustaljenih stereotipa i njihovom prilagođavanju novijoj generaciji.

Naravno, najdublja laž „matriksa” je da su i štreberi kul, ali kad smo kod problema i kontradikcija, pomenimo i da je i sâm originalni Matriks pomalo libertarijanski – problem se identifikuje u nekom centralnom agensu upravljanja i regulacije, mističnoj „vlasti” koja društvo kontroliše u ideologiji koja navodno sakriva stvarnost. Drugim rečima, centralni trop Matriksa danas je centralni i najdublji ideološki trop inače: problem je u „ideologiji koja nas laže” i „državi” koja možda nije najartikulisanija i homogena, ali svakako jeste „jedinstven” i kontingentan politički faktor. Drugim rečima, prvi matriks sasvim ide uz dlaku onome što je kasnije postao pokret za skupljanje intelektualno lenjih i nedovoljno zrelih: oslobodite se centralnog agensa vlasti (države), a ono što ostane (a to su hijerarhijski odnosi proistekli iz tržišnih) – treba i tako da bude.

I naravno da se ispostavilo da je tu sve pogrešno. Jer obećanje digitalnog sveta je bilo obećanje univerzalne slobode upravo zbog toga što je u njemu prisustvo države i njenih regulacionih aparata bilo srazmerno malo: u njemu smo navodno svi mogli da budemo sve što poželimo, da žongliramo rodove i menjamo izglede, da se oslobodimo ograničenja i fizike i državne interpelacije, da ostanemo večito anonimni, automatizacija je trebalo da nas oslobodi nužnosti rada, dronovi da nas oslobode neizbežnosti gravitacije.

Ali na kraju od toga nismo dobili ama baš ništa: automatizacija ne čini rad lakšim već služi smanjenju cene rada (iako na koncu po cenu održivosti celog ekonomskog modela, ali o tome neki drugi put), autonomni dronovi polako ali sigurno postaju mašine za ubijanje iz distopijskih košmara, svakakva glupost se sada potpuno nekritički prihvata samo zato što nosi epitet „novog”, antiintelektualizam je, koristeći diseminacijske mehanizme globalne mreže, postao jedna od najdubljih ideoloških matrica, a nove tehnologije su donele tako gust i neprobojan model regulacije svakodnevnog života da su mogućnosti njihove destabilizacije sada čak i manje nego ranije.

Metavers pre Metaversa

I tako je i s najnovijom najavljenom tehnologijom: kompanija „Fejsbuk“ je krajem prošle godine najavila skori dolazak nove vrste socijalne mreže (a pitanje je i da li je uopšte u pitanju „socijalna mreža”) – nekakvog metaversa1, koji će, kako se tvrdi, dodatno da nas oslobađa ograničenja fizičkog sveta. Ukratko: stavite cvikere za virtuelnu realnost i voila – u metaversu ste, nekoj verziji trodimenzionalne mreže Fejsbuk. Ali, imajući u vidu da je i sama mreža Fejsbuk ništa više doli visokotehnologizovan zid za oglašavanje, teško je pomisliti da će metavers biti išta principijelno drugačije: vrlo verovatno nije u pitanju ništa drugo doli trodimenzionalna konzumeristička utopija/distopija koja usput – i ne bi li facilitirala beskrajnu kupovinu – donosi nove, čvršće, rigidnije i arbitrarnije mehanizme regulacije.

Stoga u svetlu zapravo potpuno neoriginalne ideje valja imati u vidu i da je motiv za razvijanje ovog novog gedžeta sasvim profan (pored toga što je sasvim neoriginalan): pošto je bilo koja klasična društvena mreža ograničena fizičkom dostupnošću internet veze, pretraživača, ali prvenstveno ograničena količinom vremena koje možemo baciti na beskrajno skrolovanje (dan, na kraju krajeva, ima samo 24 sata), iz toga se više ne dâ iscediti pa je rešenje da se imersija produbi tako što će joj se dodati još jedna dimenzija. A kao što rekosmo, nije u pitanju previše originalan koncept: svi mi koji smo pre par decenija postali ovisnici o multiplejer igricama već decenijama možemo, makar na par sati dnevno, da budemo manje više šta god hoćemo: specijalci, urbanisti, mitski heroji, graditelji novog sveta, generali, vojnici prošlosti i/ili budućnosti ili (u mom slučaju) piloti.

Cinična država

No i tu postoji ozbiljan problem: nije metavers neoriginalan samo zato što je neko već smislio istu stvar, već je neorginalan i zato što mi već živimo u nekom metaversu, u stvarnosti u kojoj je granica između virtualnog i „realnog” već izbrisana. I nema boljeg načina za gvirnuti u odnose u virtualnom svetu nego gledati kako se prelivaju u ove stvarne i obratno. Pa se tako pre nekoliko nedelja javnost najednom našla iznenađena kad je jedna mlada jutjuberka izvršila samoubistvo nakon što ju je internet rulja predvođena najpopularnijim jutjuberom ovih prostora mesecima maltretirala. A ono što je u ovom slučaju najviše iznenadilo – jeste javnost koja se iznenadila. Jer logika iza celog slučaja je sasvim razumljiva i očekivana pogleda li se iz ugla dominantnog ekonomskog modela: što veći skandal, to veća popularnost; što veća popularnost – to veći novac na računu.

Drugim rečima, pogledan iz drugačijeg ugla, najpopularniji jutjuber ovih prostora nije klipan sa opasnim oružjem u rukama – već uzorni preduzetnik sasvim dobro uklopljen u ovdašnje političko-ekonomske(-crkvene) strukture moći. Ali izgleda da je ključna veština savremene tehnološke pismenosti u doba beskrajne platformacije društva – klasna nepismenost pa ono što ostaje zamaskirano je i to da su odnosi u digitalnom svetu zapravo samo preliveni odnosi iz „ovog našeg“. Savremene tehnologije nas možda jesu oslobodile nekih ograničenja fizičkog sveta ali nas nisu oslobodile odnosa moći u njemu (a valjda je zato i lakše zamisliti kraj sveta nego kapitalizma) i nove tehnologije ipak manjkaju mogućnost stvaranja i novih odnosa te se strukturno pretvaraju u proteze za projekciju i produžavanje i ojačavanje stvarnosti i njenih hijerarhija. 2

Ali kontradikcija se ne nalazi samo na strani neposrednih učesnika u internetskom prostoru, niti onih koji ga posmatraju, već ponajviše na strani neutralnog posmatrača: države koja u isto vreme obožava preduzetnike i njihovo zarađivanje, ali sa druge strane mrzi naličje ekonomskog modela koji sama podstiče i kojem, naravno, sama stara uslove. Stoga ceo proces digitalizacije i njene lošije strane najpre valja posmatrati kao kompleksan proces autsorsovanja: država se sistematski povlači iz određenih sektora i ostavlja ih svojevrsnim institucionalnim frankenštajnima. Povlači se iz obrazovanja i taj posao prepušta tržištu, pa decu sve više obrazuju kreteni s malko slave; povlači se iz zdravstvene nege, pa se ljudi leče slušajući nadrilekare i ludake (pa ne treba ni da začudi da polovina stanovništva odbija da se vakciniše),3 povlači se iz socijalne zaštite pa dobrobit ljudi preuzimaju šamani nju ejdžizma s Jutjuba; povlači se iz nauke pa se „naukom” sve više bave prodavci magle čiji je jedini interes proizvodnja samih sebe kao brendova.

Stoga na kraju svaka briga države liči na ciničnu brigu maćehe, a i to samo zarad izgradnje iluzije da se uopšte išta i kani uraditi.4 Jer država se naravno povlači i iz brige za psihičko zdravlje stanovništva, pa je čak i brigu za zaštitu dece od internet nasilja i sličnih pošasti prepustila nevladinom sektoru, ili se eventualno latila nekog bizarnijeg oblika javno-privatnog partnerstva. I naravno da je rezultat jedna potpuno neprivlačna kampanja koja je izgleda dizajnirana da pre odbije nego da privuče. Od krša instrumenata, kontrola, udžbenika, flajera, priručnika za ove ili one – ništa ne funkcioniše i služi prvenstveno ne bi li se simuliralo da se išta uopšte pokušava učiniti, a najdalje dokle se doguralo jstee… pristojnost na internetu.

Tek i sama je borba protiv loših strana ubrzane digitalizacije – specifična forma autsorsinga jer su institucije koje se ovim problemom bave u najboljem slučaju fuzija državnih institucija i nevladinih organizacija, a u gorem samo nevladine organizacije koje su jednostavno ostavljene na vetrometini, kao što je uvek slučaj sa organizacijama civilnog društva (prekarne, koncentrisane na merljive/ali ne nužno i delotvorne rezultate i autpute, ograničene finansijskim sredstvima koje dobijaju, oštrim pogledima donatora, pa se na kraju pravi efekti najčešće postignu uprkos pre nego zahvaljujući novcu koji se u nevladin sektor uliva).

Stoga briga oko nevine dečice koju jure internet prevaranti spada tek u kategoriju performativnih ekstravaganci potkovanu „mislite na decu“ demagogijom i zapravo je sasvim kontra glavnom toku ekonomskih imperativa, koji nalažu stavljanje svih pravila po strani ne bi li se omogućila cirkulacija kapitala. Drugim rečima rešenja u datom okviru niti ima niti će ga biti.

  1. Promotivni video je, međutim, toliko loš, toliko amaterski da se vidi da je glavnu reč imao niko drugi do Mark Cukerberg. Jer, naravno, novi milioneri su toliko bogati, samozadovoljni i moćni da više niko ne sme da ih makar malko zauzda, čak ni onda kad su im ideje i projekti moronski.
  2. Pa smo tako iz ovog slučaja saznali da najpopularniji jutjuber do zvezda nije došao preko trnja, već preko epitrahilja: u pitanju je sin visoko pozicioniranog sveštenika. Pa sad nama ostaje da odlučimo: da li je postao najpopularniji jutjuber zato što je već imao određene privilegije ili je “bivanje najpopularnijim jutjuberom” danas samo legitimiše njegovo privilegovano odrastanje.
  3. A kad su se našli u trci s novim medijima, tradicionalni nisu mogli ništa drugo no da se uhvate u kolo beskrajnog srozavanja standarda i jurnjave za klikovima, pa i ne čudi da su oni sada kao mera dobrog medija nestali: dok navodno vode kampanje protiv lažnih vesti i nadrilekara koji na internetu lupetaju o vakcinama i koroni, u goste redovno pozivaju verovatno najintervjuisanijeg pojedinca koji je upitan oko pitanja globalne pandemije je – Bila Gejtsa. Koji je stručnjak za koronu zapravo daleko manje nego, na primer, izvesni doktor Nestorović.
  4. I naravno, ne treba zaboraviti da se i sama politička moć godinama oslanja na nove tehnologije i mehanizam proizvodnje virtuelnog javnog mnjenja uz pomoć armije botova.

Mašina

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close