Atif Kujundžić: “Očev testament” izistira na BOSANSKOM IDENTITETU
Ramiz Salihović. Očev testament. Roman.
2013.
* * *
Svoju romanesknu priču Očev testament Ramiz Salihović /Radiči, Goražde, 1945., Modriča, Tuzla/ počinje prepoznatljivim elementima i likovima svojih ranije objavljenih priča. Salihović nije književno ime od jučer koje se probilo svim i svačim u vremenu opće zabune i poremećenih vrijednosti. Riječ je o čovjeku koji osim stvarnog dara – ima neporeciv dignitet pisca u vremenima kada su arbitrirali književni časopisi Lica, Odjek, Život i dr., te ljudi kakvi su bili Alija Isaković, Čedo Kisić, Muhsin Rizvić ar, etc. U vremenima kada je dobio brojne i značajne nagrade za priču i poeziju.
Salihović od početka spisateljskog rada njeguje i razvija iz ostvarenja u ostvarenje postmodernički diskurs uporednim promišljanjem smisla i vrijednosti književnog teksta i njegovim stvaranjem. Nebrojeno put ponavljajući činjenicu da je izbjegao iz Bosne ne ponijevši gotov rukopis – knjigu priča Čekajući Borhesa, nedvosmisleno se predstavlja i uistinu narcisoidnim autorom, što je već postmodernistička strategija metaproze.
Osim toga, Salihović djelotvorno iskazuje samosvjest o artificijelnom i retoričkom statusu svoga pripovjedanja, što biva očitim na kraju skoro svake cjeline/poglavlja/priče – kada intimno promišljajući ispisani tekst, ustvari dovodi u pitanje i sumnju do poništenja prethodno rečenog kao moguće vrijednosti osobnog iskaza.
Riječ je o izbjegličkom životu na brodu Titanic. U koritu rijeke Elba, koji nadomak hamburške luke, zajedno sa njegovom ukletom posadom – ratom prognanim i izbjeglim Bosancima i Hercegovcima – i de facto proždire hrđa beznađa i narušenog, u pitanje dovedenog osobnog identiteta. Salihović se ne libi da bude i svjedokom tog života, osobnim primjerom i primjerima drugih što naglašava i potcrtava na razne načine oneobičavanjem i tako – od svih drugih – drugačijim životima. Tako i definitivno zaobilazi konvencije čisto realističnog pripovijedanja.
* * *
Ljudi na ukotvljenom brodu vrtlože svoje prognane živote i životne priče, svoja psihotična, opsesivna i granična stanja svijesti pomjerene izbjeglištvom. Priče o svojim životima, ljubavima i bosanskim kućama, čije akvarele i makete pravi slikar i profesor Amar Doborski, a žitelji Titanica prepoznaju kao autentično svoje. Tako, u iznuđenoj i krajnjoj privremenosti svi zajedno s Titanicom sve više srastaju, kao s pouzdanom mogućnošću potonuća i nestanka zanavijek.
Utjehe nema i niko se ne usuđuje ukazati na mogućnost gdje bi mogla biti. Rezignacija raste. Ljudi su tek relikti onoga što su nekada bili. Ostaci negdanjih bića koja se ispunjavaju akvarelima ili maketama koje ih podsjećaju na njihove kuće. Prepoznavanje Sunca, Mjeseca, plovećih oblaka ili Siriusa kao konstanti /mada vrlo dalekih/, još je jedini sadržaj kojim se mogu ljudski ispuniti i sačuvati prisebnost.
Međutim, nema privikavanja na valjanje broda na talasima. Morska bolest i ošamućenost s protjecanjem vremena uzima maha. Amar Doborski će i umrijeti i biti sahranjen/ukopan na opskuran način, na hamburškom groblju i parceli određenoj za pokop prognanika Muslimana. Tako njihovo progonstvo pečati njihove živote smrću i postaje stvarnošću progona i definitivno drugačijeg prostora od zavičajnog, zauvijek.
Sa njihovim smrtima, biva okončan otužan i ružno osmišljen proces, pa umjesto zdrave svijesti i pameti o sebi i svijetu, otac Amar Doborski sinu Ademiru ostavlja oporuku koju može otvoriti tek 2010 godine.
Je li to bojazan da se u sinov život ne unese nemir? Je li to želja, da se oporuka sa amanetom otvori kad će Sin moći preuzeti odgovornost za stvarne procjene i mišljenje o sebi i svome Ocu, kao i barem dio odgovornosti za eventualno kriv odnos – na svoju dušu?! Ili, tek ogoljena činjenica, da se moralo povinovati nemilosrđu i silini zla s nekom odgodom.
Riječ je o iskristaliziranoj procjeni Amara Doborskog i kompliciranoj projekciji nacionalnog identiteta načetog u mnogim aspektima i sačuvanog tek u jeziku i tragovima svijesti o osobnoj povijesti i porijeklu. U skromnom sjećanju na drugačiji život u prošlosti. Duž tog puta, kako je stjecan – tako je i ostao njihov identitet čijim je sastavnim dijelom i bio.
Ustvari, tek sada biva sasvim razvidnim, kako su sitne duše i mali ljudi u prethodno mirnom životu maloumno nastojali umanjiti, neznalački cinički negirati vrijednosti života koji su živjeli. Života u koji su se i sami ulagali, a čije vrijednosti sad i bez ikakve ideologije – ostaju povijesno verificirane još uvijek živim prisustvom i sposobnošću da istrajavaju jezično, kulturno, emotivno, komunikacijski, u grču – kao u samrtnom hropcu.
* * *
Razvoj događaja je takav, pa su postojale nebrojene mogućnosti da se sve dogodi i odigra drugačije. Ali sada, kada se dogodilo, stvar je konačna i bez mogućnosti korekcija, a ljudi i najviše humanističke vrijednosti su obesmišljeni. Potom, postepeno, postaju svjesni i kako nesreća zaglupljuje, što bi rekao Pol Valery. Ustvari, nesreća dokida mogućnosti koje su samo trenutak ranije bile, uistinu stvarne. Čovjek koji osobno smišlja zlo, ne može se snaći u irealnom prostoru nesreće i općeg propagandnog zaglupljivanja koje – iako stvarnost – liči na san iz kojega se treba probuditi i rasaniti, o kojem se treba osobno razuvjeriti, što na Titanicu biva dokinuto samom pozicijom broda koji više neće zaploviti.
To je intiman proces rastajanja od identiteta i stvarnosti njegovoga poništavanja, dok u pozadini cijele priče uništavaju i zemlju iz koje se moralo izbjeći u inozemstvo, u izbjeglištvo i progonstvo, u nedođin koji će na čovjeka nasrnuti svojom stvarnošću i drugošću nesviklosti života, jezika, kulture…
* * *
Ramiz Salihović je poetički, stilski i poetski zreo pisac. Misli koje se roje pretvara u odmjerene rečenice i često u blistave pjesničke slike. Salihović vješto koristi svoja znanja o književnosti i jeziku, rafinirano barata mogućnostima jezika i definitivno ga doživljavajući kao hajdegerovski kazano kuću svoga bitka, u kojoj umjetnički oblikuje svoje viđenje svijeta. Oduvijek naklonjen pisanju, tu mogućnost sve dublje doživljava kao jedinu opciju da ostane/opstane svoj i kad je dijelom drugih.
Ademiru Doborskom u Bosni je ostao rukopis neobjavljene knjige priča Čekajući Borhesa, o čijoj se sudbini pita i što Ademir pretvara u lajtmotiv svakog promišljanja o zemlji iz koje je izbjegao. Nikako, nije nenamjerna asocijacija na Čekanje Godoa Samuela Beketa, tj. teatar apsurda i apstraktne proze Jorge Luisa Borgesa. Ni najmanje. Gubitak identiteta jeste humanistički apsurd, a sve skupa stvarnost objelodanjivanja apstrakcije unutarnjeg doživljaja svijeta, svoga i drugih, ratom opustošenih i obesmišljenih života. Odlazak iz Bosne bio je i bjekstvo od apsurda, koji je bez sumnje nazirao još pišući knjigu priča pod tim naslovom.
Ustvari, ovo je introspektivna i retrospektivna projekcija svoga i poznatih, bliskih ljudskih života. Svoga tragalačkog spisateljskog puta i imanentno filosofskog, praktičnog i teorijskog smisla i odnosa u ovosvjetskom zamešateljstvu općeg prisustva. Salihović je pisac šireg obzora.
* * *
Pokušaj pronalaženja i osnaživanja narušenog identiteta, Salihović vješto pretvara u priču koju fabulira od trenutka odluke da se vrati u Dobor podijeljen na lijevu i desnu stranu, sa živim bratom Ishakom i nestalim bratom Džaferom. / Oni kojih više nema, nerijetko su više tu nego li mi koji nazočima. U nama pouzdano, ali i inače./ Porušena je očeva kućom i samo se još klate vrata između dva nakrivljena stuba. Porušen očev atelje. U dječaku Vl/Adi i neuspjelom pokušaju da kontaktira Valentinu, poslije njezinog drskog i provokativnog pisma, u kojem sugerira da je Vl/Ado njegov sin – prepoznaje dio sebe ranijeg.
Uz napomenu da živi u njegovome stanu i ima rukopis njegovih priča Čekajući Borhesa, Valentina se izazovno poigrava kontinuitetom njegovoga književnog rada i života, njegove prošlosti i sadašnjosti i izbjegava kontakt, čime i otvara i produžava i usmjerava proces njegovoga povratka.
* * *
Nakon bezuspješnog nastojanja da barem razgovara o povratku u Dobor i povratu svoje imovine u posjed, kreće natrag u Njemačku. U povratku, putujući od Hanovera do Hamburga, prepoznaje mladog stranca u gradskom autobusu i saznaje da se zove Said Bilal. Student historije iz Palestine, iz malog sela u blizini grada Nablus /koje je napalmom uništio, a potom i posjeo Izrael/.
Puno više od svake mogućnosti koincidencije jeste, što i Said Bilal ide na Titanic, radi premještaja iz azilantskog centra. Obojica ovlaš poznaju njemački jezik. Odmah po međusobnom predstavljanju, Bilal Ademira oslovljava: Brat Bosanac! Brate! Bilal Said je kao i Ademir, izvrsno razumio bosanske prilike i očitu palestinizaciju zemlje i naroda u osobnom iskustvu.
* * *
Svakako, to je trenutak u kojem se čovjek nužno odriče željenih i slućenih mogućnosti identificiranja sa samim sobom i svojim određenjem, trenutak u kojem tone u ništavilo ili se zaklinje na borbu do kraja života. Do pobjede ili smrti. Svakako, to je trenutak u kojem čovjek sam i rezolutno dokida ili verificira svoje, do trenutak ranije jasne ciljeve i namjere.
Treba uznastojati i nastaviti život barem od tačke odlaska sa Titanica u Bosnu, u Dobor. Valja objasniti supruzi Selmi neuspjeh i povratak bez željenog ishoda. Selma se i tako protivila njegovom odlasku. Sve njezini protivrazlozi, sumnje i slutnje su se obistinile. Prešao je preko /4.000km/ četiri hiljade kilometara u odlasku i povratku – tek-tako. Valja sada sve to poravnati kako bi se život nastavio. Život je kontinuitet sa identitetom ili bez njega, ali jedanput prekinut, nikad se neće nastaviti.
Neuspješno putovanje u Bosnu i Dobor, u Ademiru, sada i izbjeglički smještaj na ukotvljenom Titanicu čini pouzdanom i pozitivnom tačkom. Što je nevjerojatno. Procesi akulturiranja su intimni, neosjetni i samo iznimno prepoznatljivi i jasni. Čovjek u nevolji opsjednut je nevoljom. Čovjek se i nehotično privikava na sve moguće uvjete i to mu biva svojstvo koje ga i spašava i proždire, čini živim i istodobno ubija.
Tragedija izgnaničkog boravka na Titanicu prvi put i u Ademirovoj njegovoj svijesti, pozitivno se reflektira, mada je riječ o činjenici negativnog predznaka po ljudski identitet. Prisjeća se minulog života na brodu i prepoznaje tačke spajanja i srastanja u svome životu i kuburacijama sa njemačkom administracijom, kao bitnim elementima iskustva novog čovjeka o kojem do maloprije nije imao svijest. Nužda zakon mijenja. I čovjeka, također.
* * *
Psihološki pronicljivo, iskustveno spoznajno nedvosmisleno, spisateljski verzirano i vješto, Salihović donosi bezbroj najintimnijih pojedinosti iz prognaničkih biografija i života naših ljudi u inozemstvu, posebno u izbjegličkim kampovima i smještaju na brodu Titanic. Salihovićev odnos spram ljudi i njihovih života, minuciozno je odgovoran i precizan. Jednako u iskazu i donošenju njihovih likova i iznošenju njihovih tegoba. Ta okolnost čini Salihovićevu knjigu Očev testament – važnom knjigom u bosanskohercegovačkoj književnosti.
Osim bosanskih prognanika, tu su i ljudi sa svih strana svijeta čije se biografije susreću u tragičnom životnom usudu i susretu sa drugim jezikom i drugačijom kulturom. S nepoznavanjem i manje ili više uspješnim učenjem stranog jezika. U stalnoj patnji za domovinom i obiteljima, za gubicima u zemlji i brizi kako da se preživi – radi povratka, da se sastavi dan sa danom, mjesec sa godinom.
Salihović je otvorenog srca i razuma doživio zemlju koja je njemu i drugima pružila utočište i priliku za preživljavanje u trenucima kad su već izgubili svaku nadu i kad je prijetio očaj. Potom, u iznimno složenim prilikama svaki život ima svoju tenziju i dramaturgiju kontinuiteta opstajanja. Jednako, kao i međusobne naklonosti i odbojnosti, prijateljske i ljubavne veze, koje su ponekad tu da ljude spasu, a ponekad i da ih definitivno potope i pokopaju kao beznađe ili kraj svijeta.
Konačno, tu su brojne priče za usporedbu, utjehu ili lakše podnošenje prilika. U beskonačnim monolozima i dijalozima ljudi pretresaju svoje i tuđe živote. Traže izglede i tamo gdje ih ne može biti. Npr., u priči kako je ruski pisac Andrej Makin dobio nagradu Gonkur, a potom i francusko državljanstvo. Kako je Čarls Bukovski pedeset godina živio kao beskućnik, a onda ga otkrivaju mladi izdavači i on kupuje kuću u Kaliforniji. Etc.
Nebrojene su varijacije i modaliteti.
* * *
Mogućnost da čovjek dođe do zaposlenja čini okosnicu potencijalnog spasa i produžetka oslabjelog/načetog, starog i uspostavljanja novog – kao kontinuiteta osobnog identiteta.
Smrt člana obitelji ili prijatelja, koja uključuje i pokop u tuđoj zemlji, kao da fiksira nastavak propadanja do kraja i u beskraj. Hrđave vijesti su, povremene tačke koje tekst čine konačnim životnim i literarnim iskazom Autora.
Brod Titanic je ukotvljen na/u Elbi. Ali, čovjek se kreće. U svome životu i sjećanju. Ali, čovjekovo kretanje sve više asocira na valjanje Titanica na valovima. Makar i slijedeći očev testament, živ čovjek se ni u snu smiriti ne može.
* * *
Teorijski i književno obaviješten, Salihović u pripovjedački tekst uključuje zanimljiv umetak iz testamenta Amara Doborskog. Naslovljen kao Metapriča, a koji u Testamentu funkcionira, kao P. S. /post scriptum/. Dakle, refleksivno dopisivanje testamenta na tragu života u svojoj obitelji i odnosa sa sinom Ademirom, koji je, ustvari, želio da njegov Otac bude pisac…
U ovom smislu i značenju, ilustrativan je navod s kraja ovog dijela teksta/rukopisa/ knjige:
Moje sestre, priče, ovladale su Ekom i Tolstojem kao ja Ocem. Jer, kad priča ovlada piscem, pisac počinje da piše, govori /vjerojatno kao i njegov Otac!/ On, zato i ne zna kuda će ga priča odvesti.
P. S.
Sve što sam slikao, čitao i pisao, radio sam prvenstveno za moju dušu, moj nedosanjani san. Lijek za život.
Amar Doborski
Ademir je poražen Očevom ostvarenom voljom da funkcionira unutar zadatosti osobnog identiteta do nivoa potpunog izjednačenja sa svojim iskazom o samom sebi. Da opstane voljan do kraja i samodovoljan u tome. Usprkos svemu.
* * *
Post festum:
Ademir Doborski shvata šta je intimno želio i bio, a u čemu je intimno ostao iznevjeren: Želio je da njegov otac Amar postane pisac. Otac je postao samo ono što je želio biti. I, kao da je to nedovoljno i malo, poražen je činjenicom kako je samo: Živio svoj život. Što je u biti ostvarivanje najvišeg životnog zahtjeva u svakom čovjeku, što biva živim dokazom kako je Amar Doborski bio mudar i imao pravo.
Djelomično i zbog toga, Salihović na postmoderan način problematizira čin pisanja – nastajanja književnog djela, iz najrazličitijih aspekata u rasponu od usvojenih književnih teorija do osobnog odnosa prema životu, ljubavi, poslu, prijateljima i spisateljskom radu.
Sve je u funkciji identifikacije čovjeka koji je, evidentno, postojao prije rata u Bosni i Hercegovini i živio na Doboru.
* * *
To navikavanje na život ima najčešće vrlo gorak okus privikavanja na zemlju i zlehudu perspektivu življenja. Nestali su poznati ljudi. Poznate stvari dobile su druga imena. Život se otvara u svojoj svekolikoj nevjerovatnoći za oko i imaginaciju. Sve je više nevjerojatno nego li stvarno.
Mada su likovi mahom poznati iz Salihovićevih priča koje su tu i tamo nagovještavale i opisane događaje, u romanu Očev testament dobijaju puniji smisao, literarno bivaju dovršene.
Salihović je sada širi i oslobođeniji u zamahu i opisu. Precizniji je u oblikovanju zamisli. Opsesivno je istrajan u svojim spisateljskim nakanama. Salihovićeva priča smisleno i narativno, od stranice do stranice i dramaturški narasta. Tekst je sve više i značenjski bogat. Literarno i estetski zgusnutiji, da bi nagomilana pitanja dobila svoje adekvatno rješenje – na samom kraju priče.
Pouzdano, knjiga će biti vrlo interesantna čitateljima najrazličitijih obrazovnih i profesionalnih profila na koje Autor, nesumnjivo unaprijed računa. Osim toga, Bosna i Hercegovina će morati sve više računati sa dijasporom i akulturacijom bosanskog čovjeka i njegovoga bitno izmijenjenog identiteta, a tako i drugačijeg shvatanja domovine i njezine tradicije.
* * *
Travnja, anno Domini, 2013.
