Amir Telibećirović: Zbrka oko antisemitizma, Ede Maajke i neiskrenosti

Brojni aktuelni ratovi i revolucije, raznoliko utiču na većinu zemalja svijeta, pa tako i na BiH, neovisno od geografskih razdaljina. Ipak, izgleda kao da nijedan rat nema globalni uticaj na skoro sve države i sredine kao onaj na relaciji Izrael – Palestina. Jedan od više razloga je i to što taj sukob nije ‘frišak’ kao ostali, već traje decenijama. Stoga ćemo se ovdje pozabaviti jednim pojmom koji se, po ko zna koji put, aktuelizirao u medijskom prostoru BiH, a ima veze sa izraelskim napadima na stanovništvo pojasa Gaze. Taj pojam se prečesto i upotrebljava i zloupotrebljava u medijima, domaćim i međunarodnim. Pojam je dosta jednostavan, to je – antisemitizam.
Zadržaćemo se ovdje na domaćim medijima koji, ponekad u neznanju, barataju ovim terminom i kada treba i kada ne treba. Sve to dovodi do djelimične konfuzije u javnosti, iako se ne radi o nekoj dubokoj “mističnoj” filozofiji, nego nečemu jednostavnijem. Zato ovdje nudimo malo potpunije i logičnije tumačenje tog termina, inače nedorečenog, najviše zbog lakomislenih novinara i političkih analitičara. U takvu nedorečenost se uklapa i aktuelna priča o internetskim uvredama za popularnog repera Edu Maajku, ali o tome ćemo na kraju.
Iako danas skoro svako može sam preko svih tih Wikipedia i google-a, formalno i površinski saznati šta znači taj pojam, kao i drugi, ovdje nudimo neke logičke poveznice koje se ne vrte baš često ni po mainstream internet medijima. Nećemo se previše zavlačiti u duboki historijat.
Idemo kavim-takvim redom.

Ko su Semiti a ko antisemiti?

Značajan dio bh. populacije nije naročito obaviješten o nekim čestim pojmovima korištenim u javnosti, poput pojma – semitski narodi. Zbog toga u BiH, ali i drugdje, taj pojam se pogrešno veže samo za Jevreje. Čak i oni koji to znaju, zbog medijskog i filmskog ponavljanja, po navici to i dalje vežu za jednu populaciju, ili jednostavno zaboravljaju. Stoga, da se podsjetimo – semitski narodi su Hebreji, Arapi-(samim tim i Palestinci), Aramejci, djelimično Etiopljani i poneka manja plemena u Indiji. Bilo je kroz prethodne milenije i vijekove još semitskih naroda, koji su postepeno raseljavani ili asimilirani u druge narode, ali danas su najpoznatiji i najzastupljeniji Semiti – Jevreji i Arapi.
Antisemit je dakle, logično, neko ko prezire, ne podnosi, mrzi ili se neosnovano plaši pripadnika semitskog naroda. Antisemizam kao ideologija, starija je od nacizma, nije znači rođena sa njim, i može biti selektivna (nekad je mržnja više usmjerena ka Arapima ili Palestincima, nekad više prema Jevrejima itd..).

Može li Semit istovremeno biti i antisemit?

Prema bezbroj primjera sudeći, može. Značajan broj državljana Izraela, dakle ne svi, javno ili diskretno, izražavaju mržnju ka Palestincima ili katkad svim Arapima općenito. Tako da su oni antisemiti, iako neki od njih možda toga nisu svjesni. Oni Jevreji koji preziru, progone ili sasvim mrze Arape, istovremeno preziru dio jevrejskog nasljeđa-(mrze dio sebe na neki način), kulturološkog i genetičkog dijela, jer skupa sa Arapima dijele srodno nasljeđe u vjerskom, historijskom, jezičkom, geografskom i etničkom smislu.
Ako sagledamo aktuelne napade na Gazu uz prateće masovne pokolje palestinskog stanovništva, posebno djece, jasno je da njih izraelski tenkovi i avijacija ne gađaju zbog izvikanog i kontroverznog pokreta Hamas, nego zbog protjerivanja Palestinaca, radi proširenja izraelske teritorije. To se desilo i prilikom napada na Gazu prije nekoliko godina, kao i prije toga, te bezbroj puta ako se pogleda unazad. Sve se to uklapa u definiciju antisemitizma, što će reći da je program izraelske države antisemitski. Cionizam kao ideologija, na kojoj se temelji moderni Izrael, ima antisemitske poglede na svijet, jer promiče fanatizam, mržnju, isključivost, rasizam i fatalizam.

Na koji način je Izrael antijevrejska država?

Ovo je dio koji nekome može zvučati apsurdno, ali Izrael na jedan način jeste i antijevrejska kreacija. Paradoksalno ili ne, ali bombardovanjem Gaze, okupacijom drugih dijelova palestinske teritorije, masovnim hapšenjima Palestinaca na Zapadnoj obali, Jafi, Hebronu i drugdje, rušenjem arapskih crkava i džamija, protjerivanjem stanovništva i njihovim zatvaranjem u geta, političkim atentatima, napadima na Liban, Egipat, Siriju, Jordan, i sve to godinama, svjesno izaziva antisemitizam usmjeren protiv Jevreja u drugim dijelovima svijeta. Naglašena je riječ – svjesno, jer Benjamin Netanyahu, kao i preminuli ratni zločinac Ariel Sharon, te brojni drugi izraelski političari iz prošlosti i sadašnjosti, su očigledno svjesni toga. Ipak su oni prije svega političari, i mala je vjerovatnoća da ne znaju šta rade. Drugim riječima, kada zbog masovnih zločina nad Palestincima, neki neonacista, radikalni Kršćanin ili Musliman, Arap, napadne nekog nedužnog Jevreja bilo gdje daleko od Izraela, ili kada demolira sinagogu, onda Netanyahu i ostali izraelski političari imaju razloga da se raduju, pošto mogu iznova i iznova zloupotrebljavati holokaust i antisemitizam. Po definiciji, onaj ko svjesno izaziva antisemitizam, i sam se može smatrati antisemitom, neovisno od toga što sebe predstavlja kao nekoga ko se kao “bori” protiv toga. Znači, Netanyahu, izraelski oficiri, i članovi izraelske vlade su antisemiti, a istovremeno i antijevreji. Stoga, nepravedno i nepravilno je medijski nazivati Izrael – “Jevrejska država.” Treba koristiti logičan naziv – “Cionistička država.” Na kraju krajeva, i sami političari Izraela za sebe ponosno kažu da su cionisti. O samom značenju pojma cionizam kao političke perverzije, sami saznajte guglanjem ili pročitajte u knjigama i časopisima, ili pogledajte neke od brojnih dokumentaraca na ovu tematiku.

O Jevrejima koji se bore protiv Izraela i cionizma

Pored ovih Jevreja koji su indirektne žrtve svih dosadašnjih izraelskih političkih režima, ne samo aktuelnog, postoje i Jevreji koji su direktne žrtve cionističke politike. Ove prve, morbidnim američkim riječnikom, možemo nazvati ‘kolateralna šteta’ a ovi drugi se opiru izraelskoj antisemitskoj politici. Njih možemo ugrubo podijeliti na religiozne i na sekularne Jevreje. Zajedničko im je to što javno prozivaju i cionizam i državu Izrael zbog svih zločina.
Među religioznim Jevrejima, dva najaktivnija pokreta su Neturei karta i True-Torah Jews. Oni okupljaju više hiljada ortodoksnih jevrejskih rabina, koji smatraju, prema tumačenju Tore, da je Izrael kao fizička država, zapravo nastao kontra učenju Tore, i da je cionizam antijudejska filozofija koja ima šovinistički, ratnički i materijalistički program. Oni se opiru izraelskoj državi u ime Judaizma i Tore. Zato smatraju da je ta država lažna ‘obećana zemlja’ za Jevreje svijeta, pored ostalog i zato što je napravljena na tuđoj, to jest otetoj zemlji. Osim toga, oni insistiraju na traženju takozvanog duhovnog izraela, u srcu, umjesto izraelske države, te napominju kako Jevreji mogu živjeti u bilo kojoj zemlji svijeta kao manjine, ne trebaju ići u vještački Izrael, sve dok imaju vjerska i ostala prava, i dok nisu progonjeni. Ovi rabini djeluju organizovano, kako u današnjem Izraelu tako i izvan njega-(više izvan njega). Izraelska politika ih donekle toleriše, ali su mnogi od njih hapšeni i zlostavljani od strane izraelske policije.
Među sekularnim Jevrejima, širom svijeta, onima koji se protive ili izraelskoj politici ili državi u cjelini, ima dosta uglednih univerzitetskih profesora, intelektualaca, novinara, književnika, humanista, pravnika, naučnika i mirovnih aktivista. Ovdje ćemo navesti imena samo nekih od najaktivnijih, a vi se potrudite da pročitate prijevode njihovih knjiga, njihove novinske tekstove ili odgledate i odslušate njihova javna predavanja koja su preobimna, ali detaljna, poučna i korisna. Među njima su i poneki koji nisu među živima. Dakle, bili bi to Noam Chomsky, Norman Finkelstein, Richard Goldstone, Albert Einstein, Rachel Corrie,  Uri Avnery, Ari Folman..
Lista je naravno daleko veća, ali nema se vremena ni mjesta. Skoro svi oni su bili, ili su još uvijek pod pritiskom izraelskih lobija na različite načine, zbog svoje otvorenosti, te anti-izraelskih ili anti-cionističkih stavova i pisanja. Norman Finkelstein je nedavno zbog toga uhapšen u New Yorku. Djevojka Rachel Corrie je 2003 godine ubijena u Palestini dok je svojim tijelom branila rušenje kuća palestinskih civila. Pregazio ju je izraelski bager. Na sve njih, iz prve i druge skupine, religijske i sekularne Jevreje koji ne podržavaju ni Izrael ni cionizam, vrši se pritisak, što je još jedna potvrda kako je država Izrael, pored ostalog, i antijevrejska. To je potvrdio i bivši izraelski vojnik, Miko Peled, sin nekadašnjeg vojnog generala, koji je vojsku napustio kada je svjedočio izraelskoj agresiji na Liban 1982 godine. Od tada putuje po svijetu i drži javna predavanja protiv cionizma, usput objašnjavajući kako Izrael nije nastao zbog zaštite Jevreja svijeta, nego zbog moći, otimačine, ekspanzije, a sve kroz propagandne laži i manipulaciju osjećajima Jevreja koji su preživjeli holokaust u Evropi. Inače, možda niko od prominentnih Jevreja i bivših žitelja Izraela nije toliko aktivan širom svijeta kao ovaj bivši vojnik Miko Peled. Pritom, on je imao priliku da iznutra vidi kako djeluje izraelska politika i armada. Njemu čak ni izraelske vlasti ne mogu doskočiti, iako ga povremeno nazivaju izdajnikom. Potražite i njegova poučna predavanja na internetu.
Da se ne zavlačimo dalje, jasno je sljedeće: država Izrael i cionizam kao ideologija su antijevrejske i antisemitske, a usput su uzrok antisemitizma kod ne-jevrejskih populacija u svijetu, i to svjesno.

Plitkost patetičnih novinara

Nedavna novinska pisanja o verbalnim uvredama za popularnog repera Edu Maajku, zbog njegovog braka sa izraelskom državljankom, pokazala su neupućenost novinara to su se time bavili. Naprosto su se “gađali” pojmom – antisemitizam sa naglašenom nedorečenošću. U tome se posebno jednostrano istaklo sarajevsko Oslobođenje.
Naime, oni koji su preko maila, facebooka, twittera, verbalno vrijeđali Edu, uglavnom su mahalaši među kojima su i oni koji ni sami ne znaju šta znači antisemitizam, ako su nekad i čuli za njega. Novinari su ih sve odjednom tako etiketirali, pretjerujući usput izjavama kako “BiH vrvi od antisemitizma” uz slične patetične nebuloze.
Svi ti glupaci što su pljuvali po Edi, nisu čak primjetili ni da je on skupa sa izraelskom državljankom već nekoliko godina. No, kako to već biva, mahalaši su preko medija čuli da izraelska vojska vrši masovne pokolje palestinskih civila u Gazi, zaboravljajući da Palestinci te stvari trpe već sedamdesetak godina otprilike. Dakle, to je ona vrsta ljudi koja uglavnom gubi vrijeme po facebooku, a Palestine se sjete samo onda kad je neko žešće bombardovanje kao ovo aktuelno. Između toga pametuju o nekim desetim temama. Ne pada im na pamet da urade nešto konkretno za izmrcvarene Palestince do kojih im je kao stalo, na bilo koji način, jer im je lakše da budu sakriveni iza elektronke tehnologije, te da se preko računara petljaju sa privatnim stvarima popularne estradne osobe. To su po narodnoj izreci – paščad koja laju ali ne ujedaju, pošto su kukavice.
Međutim, zašto se novinari više bave Edom Maajkom u ovom kontekstu, a ne drugim ljudima koji su napadani na sličan način?
Jednostavno, zato što je Edo javna ličnost, čime ispada kako ni njegov brak više nije njegova privatna stvar. Zbog takvog poimanja, ni Edine izjave i stavovi nisu više privatni, nego javni. Osim toga, od njega kao buntovnog repera se očekuje da se otvoreno izjasni o nepravdi-(blago rečeno) nad Palestincima, jer su reperi, kao i pankeri, nekad bili poznati po otvorenosti i britkoj iskrenosti. To je ipak izostalo, zato što se Edo u svojim izjavama ponio poput unprofora za vrijeme rata u BiH. Jednostavno, na banalan način je “pozvao” Palestince i Izraelce da prekinu mržnju, da se mire, druže i slično, što je u redu, ali nema veze sa ovom pričom. Znači, pozvao je takozvane zaraćene strane da se pomire. Kao da se radi o sukobu dvije ravnopravne države ili dvije jednake vojske, ili o sukobu kompletnih naroda. Zapravo, kao da se tu samo radi sukobu Hamasa i izraelske avijacije, a ne o jezivom višesedmičnom, svjesnom, iživljavanju nad stotinama male djece u pojasu Gaze, o sistematskim masovnim ubistvima i sakaćenjima protjerivanju i razaranjima u omjeru brisanja cijelih naselja lica zemlje. To što je Edina supruga izraelska državljanka ne daje mu za pravo da se pravi neupućen. Nažalost, čovjek može i nesvjesno postati antisemit, kako smo valjda do sada shvatili.
I da onda probamo shvatiti još nešto. Nije važno da li je Edo Bošnjak, Hrvat ili nešto peto. Svejedno je kako mu je ime. Nije bitna ni nacionalnost njegove supruge. Nebitno je da li je ona Jevrejka, Izraelka ili možda ništa od toga. U ovom slučaju, nije presudna ni vjera, ateizam, sekularizam ili tradicija bilo koga od njih dvoje. Samo je važno, ukoliko se i dalje bude insistiralo na Edinom javnom stavu, hoće on imati snage da stvari oko Izraela i Palestine prepozna, da ih nazove pravim imenom-(može i da im posveti pjesmu ako nađe inspiracije).
Nečiji stavovi i izjave, pogotovo kad su u pitanju masovna stradanja bilo gdje, ne mogu ili ne smiju imati veze sa imenima, nacionalnostima, vjerama, državljanstvima, brakovima, nego samo sa poštenjem, otvorenošću i činjenicama.
Kako smo se uvjerili iz prethodnih analiza, potreba za javnim iznošenjem činjenica, ma kako one mogle biti nekome neprijatne, nemaju veze sa nečijim nacionalnim, državnim, vjerskim identitetom, pa čak ni političkim, iako nas i neki mediji i facebook besposličari pokušavaju ubijediti u suprotno. Ili, da citiramo natpis na jednom transparentu u Sarajevu, tokom demonstracija posvećenih palestinskim žrtvama antisemitskog terora izraelske vojske – ‘Ne trebaš biti musliman da bi podržao ljude u Gazi. Trebaš samo biti čovjek.’

Tradicionalna novinarska jednostranost

Zbunjeni, ili neupućeni, novinari iz BiH, ali i regionalno, trebali su pročitati ponešto o nedavnom vjenčanju Arapa Mahmouda Mansoura i Jevrejke Morel Malke u Izraelu, iako njih dvoje nisu javne ličnosti kao Edo Maajka. Kordon policije je morao da osigura njihovo vjenčanje, zato što su brojni članovi desničarske organizacije Lehava, koja je od ranije poznata po otvorenom rasizmu i šovinizmu prema ne-Jevrejima, pokušavali da zaustave to vjenčanje fizičkim napadima. Policija je spriječila javni linč mladenaca, ali ne i histerične uvrede upućene od pripadnika Lehave, koji su tokom vjenčanja vrišteći vrijeđali Arape, ljevičarske Jevreje i rasno miješanje Jevreja sa “nižerangiranim” rasama i narodima. Dakle, ni ovdje se ne može cinično govoriti o “zaraćenim stranama,” a domaći novinari bi mogli ponovo razmisliti ko je tamo antisemit a ko nije, pod uslovom da ih ovakvi događaji zanimaju. Gore spomenuti profesor Norman Finkelstein je koncizno opisao dešavanja oko ovog vjenčanja na svom blogu, pod ovim linkom: http://normanfinkelstein.com/2014/clingons-protest-dr-spocks-marriage-to-captain-kirks-daughter-what-a-weird-country/

Amir Telibećirović
magazinplus.eu