-TopSLIDEKultura

Teodor Adorno: 11. predavanje (28. juni 1967.)

Sada ćemo se, u razmatranju pojma filozofije, okrenuti jednom momentu, kojim se dosad još nismo bavili, naime, mudrosti.

Autor: Teodor Adorno

Sada ćemo se, u razmatranju pojma filozofije, okrenuti jednom momentu, kojim se dosad još nismo bavili, naime, mudrosti. Ovaj pojam, najprije, ima neke veze s onim dubokim znanjem, kao znanjem koje se okrenulo od neposrednosti svrha praktičnog života, znanjem koje ima vrijeme za osvješćenje, umjesto, kako to glasi poslije Goethea (Gete), da dopusti da ga proguta zahtijev dana.

Tradicionalna predstava mudraca kakva nam je prenijeta iz antike, podrazumijeva isključivo stare ljude, svojstven joj je neizbježan momenat gerontokratskih predstava. Pojam dubine je tačan utoliko što on ukazuje na pokušaj filozofske svijesti, da se ne zadržava na fasadi, da prodire iza nje. Za uobičajeno mišljenje je nešto sasvim neuobičajeno, u neku ruku smiješno u predstavi mladog svijetskog mudraca, prema čemu bi trebalo da budete krajnje kritični. Filozofija je, zapravo, stvar mladosti, formulisao je Haecker (Heker), jer nju još nije toliko apsorbovala takozvana realnost.

U meni se pomalo javlja sumnja da stari mudraci sebi pripisuju ono što mnogo bolje pristaje mladim ljudima; elan mladosti, da se ne rezignira, da se ne predaje, što konstitutivno spada u pojam filozofije. Od pojma dubine, ipak, treba spasiti onoliko koliko on suštinski spada u filozofsku svijest, koja ne dopušta da je neko pravi ludom. Filozofiju danas možemo definisati upravo kao ponašanje, koje nastoji, koliko god može, da probije onaj univerzalni sklop zaslijepljenosti; to je interpretacija filozofije, kakvu nalazimo u njezinom začetku, već kod Heraklita, kao otpor etabliranom mnjenju, što je prilično identično s univerzalnom krivnjom. Ovo se može objasniti na jednostavan i do kraja plauzibilan način.

Tiče se odnosa između filozofije i sociologije. Ovaj odnos nije takav da mi sada filozofiju sumnjičimo za ideologiju i da svaku misao redukujemo na situaciju interesa koji je uslovljava. Misli kao takvoj uvijek treba na početku prilaziti kritički; ali filozofija, ukoliko ona doista predstavlja duhovno organizovani otpor, zacijelo je otpor konvencijama i klišeima, koje iskiva društvo. Čovjek koji nikada nije osjetio odvratnost prema onome što svi misle i što svi govore, što mu se i ne pitajući ga predočava, zapravo ne može prići filozofiji.

Iza samorazumljivosti (str. 121) mi moramo vidjeti prinudu, nepravdu i laž, moramo vidjeti kako izolovano posmatrani umni i pravilni načini ponašanja pojedinca time moraju bivati sasvim drugačije prosuđivani, da su oni u cjelini društva. Sklop zaslijepljenosti treba rasvijetliti, kao što su se trudili da to učine u antici Heraklit, u novijoj filozofiji Schopenhauer. Filozofija je do svijesti uzdignuti otpor klišeima.

Ali u pojmu mudrosti ima još i nečeg što nju razlikuje, recimo, od pameti ili uvida, ona je objektivno razvijanje svijesti, što implicira subjektivno razvijanje svijesti. Ovaj pojam je oblik one reflektirajuće svijesti koja sebe ne mjeri samo po objektivnosti, već koja, time što joj polazi za rukom tako nešto kao objektivno ispunjenje, već nužno pretpostavlja određeni razvitak subjekta. U pozitivizmu se, naprotiv, razvijaju forme uvida koje, da bi uopšte objektivno bile moguće, žele da odstrane subjekat kao dodatak koji smeta. Ovaj problem, odnos subjekat-objekat, centralni je problem filozofije uopšte.

U ovom smislu cijelu povijest bismo mogli shvatiti kao povijest subjektivne refleksije, kao razvoj prema ovom momentu mudrosti, momentu čiji je model Sokrat. Pojam pravilnog života ne može se odvajati od pojma mudrosti. Kao što mudrost treba da se temelji na iskustvu u sebi suglasnog i smisaonog života, tako je ona, istovremeno, u stanju da daje upute za pravilan život. S mudrošću, kako smo je mi koncipirali, ovo se baš neće potpuno slagati, jer je pojam pravilnog života danas postao problematičan. U današnjem društvu ne postoji mogućnost da se takav život ostvari, kao što je uopšte sve do ovog časa ta mogućnost ostala neispunjena; pa ipak, napor tog pojma je mogao ljudima da prenese ideju o pravilnom životu.

Ovdje se začinje jedna misao, koju sam ja tek kasnije, nakon što sam je već bio izrekao, pun gordosti pronašao kod Nietzschea: u pogrešnom nije moguć pravilan život. Podsjetimo se pojma vrline kod Paula Valerya (Pol Valeri) i misli Heloize. Opsolenciju pojma filozofije, momenat inaktiviteta u filozofiji, koji se mora primišljati (str. 122), ako danas uopšte hoćemo da steknemo pojam o njoj, povezan je s tim da je mogućnost pravilnog života postala pogrešna. Ali kad potpuno išćezne taj motiv pravilnog života, misao o tome kako bi se moglo živjeti, onda je, pogotovo, gotovo i s filozofijom. Dijalektika svoju pozornicu danas ima u napetosti između uvida u sasvim nemogu prikaz jednog pravilnog života i, istovremeno, svijesti o tome kako bi moglo biti.

Dopustite mi sad da opširno razložim pojam dubine. Njegova dijalektika je centralna za filozofiju. Filozofija je, u suštini, refleksija; samo analitička filozofija, iz koje izrasta pozitivizam, mogla bi se lišiti pojma dubine. Međutim, pitanje je, ne bi li se ova filozofija, i protiv njezine sopstvene volje, ipak mogla smisleno misliti pod pojmom dubine. Oeuvre Ludwiga Wittgensteina (Ludvig Vitgenštajn), koji je zacijelo zamišljen kao zajedljiva polemika protiv dubine, ipak može, u neku ruku važiti kao duboko djelo.

Taj pojam dubine je nešto tako duboko i tamno kao i ono što kazuje; ako odvojimo pojam cijelog, on brzo postaje fetiš, gdje se može naseliti svašta, što se može zloupotrijebiti. U kolektivnom narcizmu, Njemačka je sama sebi pripisala njemačku dubinu; takvo mišljenje tendira k tome da se kategorije prestiža stave na mjesto samih stvari. Ovu tradiciju, kojom nas cijepe već i udžbenici, jedva da smo i sami prerasli, a tu ne izuzimam ni sebe.

Kod nas uvijek postoji tendencija da sopstveno mišljenje razumijevamo kao duboko, a drugo, divergentno, kao površno; pri tom nas nedostatak interesa za argumentaciju drugog lako dovodi u poziciju dogmatizma. Ova tradicija je započela s Fichteom; premda uticaj ovog filozofa u savremenom mišljenju samo posredno igra neku ulogu, ipak se djelovanje njegove filozofije po ovome može očitati kao konstitutivni faktor današnje svijesti.

Njegov etički patos ide skupa s jednom određenom vrstom privilegisanja filozofskog subjekta i tako obrazuje jednu hijerarhiju dubokog i površnog; pri tom je dubok a priori idealizam, površinski a priori realizam. (str. 123) Kant, kad govori o svojoj metodi i o njezinim teškoćama u društvenom životu osamnaestog vijeka, kaže, zacijelo, da bi se osigurao od kolega Wolffove i Baumgartenove konvenijencije, o jednom mjestu u “Kritici čistog uma”, da je zamišljeno duboko. Iako je njegovo mišljenje sasvim prosvjetiteljsko, za one riječi se ipak kači jedan gest gordosti što je nešto promišljano, što je duboko i što, upravo, nije površinsko.

Na ovom mjestu je početak pojma površinskog prosvjetiteljstva, koje, u neku ruku, pokazuje nedostatak osjećaja, koji treba da zaustavi um. Tradiciji filozofije čini čast što je upravo u svojim najznačajnijim reprezentantima protivurječila ovoj predstavi površinskog prosvjetiteljstva, a iz reda idealističkih filozofa samo je Schelling usvojio hajku protiv prosvjetiteljstva, koje se, istovremeno, mora shvatiti kao huškanje protiv Francuske.

Na Kantovoj kritici umovanja možemo vidjeti kako duboko je taj iracionalni pojam dubine od početka bio slijepo odan onom veličanstvenom usponu uma. To je vezano za realan položaj građanstva, koje je u ovoj filozofiji našlo svoj izraz. Ono je, s jedne strane, pripomoglo životu radikalnih teorija, kao što su sloboda, jednakost, bratstvo, ali je istovremeno, u provođenju njegovog sopstvenog konstituiranja, omelo ostvarenje ovih ideala. Ova strukturalna protivurječnost između ideala i njegovog ostvarenja se u filozofiji izrazila kao ona čudnovata ambivalencija spram uma, koja njega jednom hipostazira kao preovladajući princip, a onda mu opet nešto na to doda; toga imamo čak i kod Hegela.

Na djelu Johna Lockea, za koga neću ozbiljno reći da je on duboki mislilac kao, recimo, Kant, može se pokazati kako je izvjesna dubina objektivno uspjela da se probije nasuprot prvotne intencije. Uprkos njegovog osnovnog stava jednog common sense, Locke je u svom učenju o kategorijama, koje je izvanredno teško, bio prethodnik Kanta. Isto, upravo kod Nietzschea se može veoma dobro sagledati dijelektika filozofske dubine. On je, s jedne strane, najoštrije napadao onaj napuhani pojam njemačke dubine kao neotesanost (str. 124), a s druge strane, istovremeno “Zaratustru” nazvao najdubljom knjigom što je čovječanstvu ikad poklonjena.

To je, u osnovi, pesnica u lice intenciji “Zaratustre”, koja, kao i Nietzsche uopšte u svom djelu, ostaje u najširem smislu obavezna prosvjetiteljstvu; okolnost, koje je on, kao što pokazuje posveta Voltaireu (Volter) knjige “Menschliches Allzumenschliches”, bio potpuno svjestan, uprkos preziru što ga je pokazivao prema Voltaireu i prosvjetiteljstvu uopšte. Prijekor prosvjetiteljstvu za nedostatak dubine je ideološki; upravo u vremenu nehumanosti, prosvijećenost je bitan momenat otpora varvarstvu.

Teodor V. Adorno, Filozofska terminologija, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 119-124

 

 

Izvor blog Gledišta

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close