Adis Hasakovic (FB profil)
Nismo konkurentni!
Navikli ste od mene da širim dobre vijesti.
Ali izgleda da je odnio vrag šalu.
Pitao sam nekoliko top bh. menadžera i vlasnika kapitala šta misle o padu izvoza u junu i povećanju uvoza. Ako se izuzme nekoliko važnih događaja koji su se desili ili će se desiti (npr. prestanak rada Rafinerije Brod, prestanak rada Aluminija Mostar), a koji su bitno utjecali ili će utjecati još više na negativan skor robne razmjene, gotovo svi oni su kazali – nismo konkurentni.
Previsoki nameti drže privredu (njen proizvodni dio, privatne kompanije) prikovanu, bez planova o novim i velikim investicijama. Nove tehnologije su u drugom planu, rad je postao preskup, radna snaga nedovoljno edukovana, produktivna i motivirana (tri u jednom), energija skupa, komunikacije otežane. Na nestabilnu političku situaciju smo navikli.
Privatni kapital je poprilično zarobljen, bez pesperktive, ideje i volje da se oslobodi. Desetak milijardi privatnog kapitala nalazi se već godinama u bankama, jer nije ni vrijeme ni prilika da se investira. Jedino što koliko – toliko privlači investicije je stanogradnja. Ali i ona će biti dovedena u pitanje jer nema dovoljno radne snage da realizira naručene poslove.
Ovo postaje tužno i depresivno sve skupa.
Znamo i osjećamo da možemo puno više.
Ipak, iz godine u godinu ništa se novo ne dešava.
Davno najavljene reforme nikada da se dese.
U tekstu koji sam ispod podijelio, novinar Danijal Hadžović je sažeo naše najvažnije probleme i rješanja, prenijevši poruke jednog od najvećih ekonomista današnjice. /Svi porezi su loši, ali oni u BiH su najgori: Šta je Arthur Laffer poručio Bosni i Hercegovini/
Nakon ovoga možemo samo još više biti frustrirani, jer znamo da od ovoga što nam Arthur Laffer savjetuje nema ništa.
Tonućemo samo dublje u svojoj nemoći da nešto promijenimo.
Jer, jednostavno nismo konkurentni.
***
Upravo sam imao jedan duži razgovor sa prijateljem koji vodi građevinsku firmu skoro jednu deceniju u Njemačkoj, sa brojem radnika koji je varirao od 60 – 100.
On tvrdi da naši ljudi postaju sve manje konkurentni kao radna snaga i u Njemačkoj. Ponukan ovim što sam napisao, obratio je posebno pažnju na dio o slaboj motiviranosti radne snage kod nas. Vrlo strpljivo sa niz argumenata “iz prve ruke” mi je objasnio da je slaba motiviranost kod naših ljudi (i uopće sa Balkana) veoma česta i u Njemačkoj, na poslovima niske i srednje zahtjevnosti i stupnja obrazovanja. Bez obzira na visinu satnica (za građevinske radnike i do 20 eura po satu), ti se naši ljudi često žale na razne privatne probleme, bez jasnog cilja i motiva, i prilično su nepouzdani.
Ovakva situacija iznenadila je i njemačke poslodavce. Naviknuti na marljivu, sposobnu i veoma motiviranu radnu snagu koja je ranije dolazila sa Balkana (60-te, 70-te, 80-te, pa i 90-te sa valom izbjeglica), računali su da će svoje potrebe zadovoljiti iz Istočne Evrope i sa Balkana. Stvari su se dosta promijenile, i zato će sa novim Useljeničkim zakonom koji stupa na snagu u Njemačkoj 1. januara 2020. ambijent za radnu snagu iz Istočne Evrope i sa Balkana postati dosta nepovoljan. Njemački poslodavci će tada puno jednostavnije i lakše dolaziti do super motivirane radne snage sa Dalekog Istoka i sa drugih kontinenata. Jer, njegovateljica sa, primjerice, Tajlanda neće imati problema sa motivom.
Možemo li već iduće godine očekivati povratak prvih ljudi u većem broju, jer oni ni tamo neće više biti konkurentni?
