SARAJEVO IMA SA KONJIMA PROBLEM
Autor: Marko Raguž
Inspektori oduzeli konje koji su lutali Velešićima: Dobili smještaj, ishranu i njegu
Eventualni vlasnik koji u roku od osam dana dokaže vlasništvo ima pravo zahtijevati povrat životinja.
Postupajući po prijavi policije, na okolnosti napuštanja i zanemarivanja dvije životinje (konja) nepoznatog vlasnika, koje su prije nekoliko dana primjećene u naselju Velešići, kantonalni veterinarski inspektori su izlaskom na teren i pronalaskom životinja na području Općine Centar-Betanija odredili mjere oduzimanja konja. Životinje su smještene na odgovarajuće mjesto u pogledu smještaja, ishrane i njege, gdje se pod nadzorom postupajućeg veterinarskog inspektora provode dalje mjere, odnosno kliničke i dijagnostičke pretrage propisane za tu vrstu životinja – saopćeno je iz Kantonalne uprave za inspekcijske poslove KS.
Ova kratka jučerašnja novinska vijest, iznova nas je podsjetila da Sarajevo sa konjima ima velikih problema. Štetu koju može napraviti konj, to ne može niti jedan čovjek. Sjetimo se, nije to bilo tako davno kada je naša delegecija na čelu sa Harisom Silajdžićem putovala u službenu posjetu Libiji. Neko se sjetio da bi bilo mudro pokloniti Gadafiju konja, jer kako rekoše jedan konj može više uraditi nego naša kompletna diplomatsko-konzularna mreža zajedno. Tako rekoše, tako i uradiše. Kupljen je konj Lipicaner koji je otputovao avionom u Libiju kao dio naše državne delegacije. Ideja možda i nije bila loša da nisu izgubili iz vida jednu staru pustinjsku uzrečicu koja glasi: „beduinu nikada ne poklanjaj konja, jer ćeš mu navući na vrat golemu nesreću“. Tako je i bilo. Ubrzo nakon toga, dešavanja u toj nama prijateljskoj zemlji poprimila su dramatičan tok. Usljedila su stradanja, haos i anarhija kojima se ni danas ne vidi kraja. Rekoh, namjera je bila dobra, ali i put u pakao je popločan dobrim namjerama. I ovdje u Bosni, ako nam iko dođe glave to će biti konj. Pravi, pravcati konj.
Nama su u studentskim godinama u Sarajevu padale na pamet razne ideje, a jedna od njih ima veze sa konjima. Želja nam je bila snimiti jedan kratki Western. Kako je završio taj naš pokušaj prepričat ću vam po sjećanju u nastavku teksta.
Konji ostaju pod službenim nadzorom FOTO: KUIP KS
WESTERN: „DŽANGO PUCA PRVI“
Bilo je to one noći kada sam autobusom dolazio u grad na Granici – Trebinje. Najprije putovanje kroz bosanske gudure, lošim putevima, između planina i klanaca – kroz mjesta kojima je i Bog okrenuo leđa. Kada smo prešli u hercegovačke pejzaže, osjetio sam trunku olakšanja, jer se počeo osjećati miris Mediterana. Onda sam na stjenovitim brdima iznad grada ugledao u dolini svoju posljednju destinaciju. Bilo je prepuno svjetala u toj dolini, koja su tinjala i govorila da tu leži jedan ozbiljan grad. U to sam se uvjerio i kasnije, kada sam hodao duž jednog reda palmi uz glavnu cestu. Iste te večeri se okupila čitava ekipa u jednoj kafani, i tu smo pravili planove za naredni dan. Naime, plan je bio da snimamo jedan kratki film Western, jer se on idealno uklapao u taj hercegovački pejzaž, koji pomalo podsjeća na Stjenovite planine u Americi. A ova zemlja i jeste svojevrsni Divlji Zapad, i jedan Western film je idealan način da se parodira i ismijava stvarnost ove zemlje. Vrijedi pokušati, iako smo svi u ekipi bili amateri, sa oskudnom opremom i samo jednom amaterskom kamerom, ali smo bili okruženi idealnim uvjetima za snimanje jednog Westerna. Sutradan je osvanuo vedar dan – i Sunce je zračilo ravno u hercegovački kamen, i sav prostor je bio ispunjen nekim vrelim zrakom, i ulice su bile pune prašine, koja se dizala baš kao u nekom pustinjskom gradu u Americi – kojima su jurili konji razbojnika. Mi smo naše odredište za snimanje Westerna pronašli u jednoj obližnjoj ergeli konja, i jednom malom hipodromu, koji se nalazio odmah u blizini Trebišnjice. Oko podne smo se svi skupili u ergeli i sa sobom smo donijeli kamere i opremu. Ja sam zavezao jednu crvenu maramu oko vrata i stavio jedan pravi kaubojski šešir koji mi je dao uposlenik te ergele – i pri tome mi je rekao da su taj šešir dobili iz Amerike. Međutim, odmah nismo mogli početi da snimamo jer je upravnik te ergele bio na trkama i vježbama sa konjima, pa smo morali čekati da on dođe. Sunce je bilo na polovini neba, i surovo je pržilo čitav krajolik. Mi smo otisli do Trebišnjice i tu u jednom potpuno kamenitom pejzažu snimili par scena. Ja sam glumio kauboja pozitivca, koji se borio sa drugim zlim kaubojem za jednu djevojku. Međutim, greškom su upucali upravo tu djevojku koja je nestala pod talasima divlje rijeke. Samo je ostala jedna crvena marama na površini rijeke – i jedan ironični osmijeh na usnama oba kauboja. Onda smo ponovo prešli na ergelu. Skupili smo se sa opremom, i ja sam prešao drvenu ogradu, kako bih uzjahao jednu veliku kobilu. Problem je bio što ja nikada ranije nisam jahao, i morao sam naučiti ta pravila upravljanja konjem. Osjećao sam uzbuđenje i blagi strah kada bih pogledao u tu razvijenu kobilu – i čitava ekipa se skupila uz ogradu ergele kako bi posmatrali šta se dešava, a bile su pripremljene i kamere. Najviše mi je pomogao jedan omanji radnik ergele koji je izgledao kao Kvazimodo, tako je bio pogrbljen, a pri tome mi je rekao da je radio kao statista u snimanju filma Boj na Kosovu. Na kraju sam uzjahao kobilu, i napravio nekoliko krugova sa njom duž ergele, i pri tome par puta izvadio jedan revolver. Potpuno sam srastao sa svojom ulogom, i sa tim šeširom, maramom i košuljom sam zaista izgledao kao neki kauboj. A pri tome sam i imao jednu cigaretu koju sam uvijek nosio u ustima. A naš plan je bio da snimimo kratki film bez dijaloga – trebao je biti sačinjen od samih scena i neke poznate muzike iz Western filmova u pozadini. Posmatrao sam taj kameniti pejzaž u kojem smo se nalazili, tu veliku ergelu, konje, i svuda unaokolo hercegovački kameniti krš – i pomislio sam da smo odabrali baš dobar pristup jednoj kratkoj filmskoj priči. Uskoro smo snimili sve scene, i režiser je mene poveo kao glavnog glumca da se pozdravimo sa grbavim Kvazimodom, koji mi je pružio ruku – i pri tome je bio tako sretan što se rukovao s jednim glumcem. Bez obzira što sam ja, kako je režiser rekao, bio još uvijek jedan početnik u svijetu filma. Sunce se spustilo na rubove horizonta – i snimanje naših scena Westerna se privodilo kraju. Imali smo sav materijal – koji je još samo trebalo montirati. Tako se završio pokušaj snimanja prvog filma Westerna kao parodije stvarnosti u ovom Divljem Zapadu kojim smo okruženi – i to je bio najbolji način da se zahvati i predstavi ta surova stvarnost koju živimo.
Autor: Marko Raguž
Sarajevo, 17. 02. 2020. god.
