Kako je moguće da smo dopustili da u Vašingtonu, centru političke moći, nemamo jasan (institucionalni) glas?
Piše: Ismail Ćidić
Sredinom septembra ove godine objavio sam izvještaj o Dodikovim petnaestogodišnjim lobističkim aktivnostima u Sjedinjenim Američkim Državama koji je izazvao mnoštvo reakcija i interesa. Po prvi puta su neki od vodećih političkih zvaničnika u Bosni i Hercegovini modificirali svoje stavove o toj temi, napredujući od “Dodik je bacio pare” do “možda i nije bacio pare.” Uzimajući u obzir kako naši politički zvaničnici teško mijenjaju stavove, smatrao sam ovu promjenu značajnom.
Bilo je, naravno, opet onih koji su odbacili izvještaj koji je pokazao i dokazao, crno na bijelo, da se Dodikove lobističke aktivnosti isplate. Spletom okolnosti, uslijedio je cijeli niz događaja koji su još jednom nedvosmisleno ukazali da Dodik itekako bere plodove svog lobiranja: od neaktivnosti međunarodne zajednice u momentima dok Dodik ponovo formira genocidnu VRS, preko Palmerovog papira i smiješnih izjava iz EU do najnovije posjete Cvijanović Vašingtonu.
Dok njen stranački šef rovari po državi i priprema uspostavu novog genocidnog sistema, Cvijanović je već na svom trećem službenom putu u posljednjih par sedmica. Poslije Mađarske, Poljske, na red je došla i Amerika.
Cijela ideja posjete SAD je, prije svega, jačanje savezništava koja su uspostavljena lobističkim aktivnostima godinama ranije. S tim u vezi, Cvijanović će se susresti s članovima Kongresa i drugim zvaničnicima američke Vlade (uključiv čak i Pentagon). Neizostavni su susreti i s predstavnicima Srpske pravoslavne crkve i srpske dijaspore.
Sadržaj susreta je jasan – objasniti situaciju u Bosni i Hercegovini i zatražiti pomoć za anti-ustavne i anti-dejtonske aktivnosti režima Milorada Dodika. U tom procesu, svaki saveznik je dobrodošao – lekcija koju u Sarajevu nikada do kraja nisu naučili.
U ovom trenutku kada je Cvijanović već u Vašingtonu, u trećem dijelu svoje tzv. diplomatske ofanzive, probosanskim snagama nije ostalo puno opcija. Baš kako nismo imali mehanizme da zaustavimo prethodne posjete i sastanke, nemamo mehanizme ni da zaustavimo naredne. Nemamo mogućnost da utičemo na sadržaj tih sastanaka, niti naredne korake jer nemamo prisustvo na terenu što nam zamjeraju naši stari, već penzionisani američki prijatelji.
Ipak, smatram da se u ovom trenutku moraju naglasiti ključna pitanja usmjerena prije svega ka nama, a ne ka Željki Cvijanović ili drugim zvaničnicima entiteta RS.
– Kako je moguće da naše agencije nemaju informaciju o ovim posjetama i agendama prije nego ih objave kabineti institucija entiteta RS?
– Zašto uopće nema pomena za probosansku diplomatsku ofanzivu u ovom ključnom momentu?
– Zašto se još uvijek ne razgovara značajnije o pro-bosanskim lobističkim aktivnostima u Vašingtonu unatoč svemu?
– Kako je moguće da smo dopustili da u Vašingtonu, centru političke moći, nemamo jasan (institucionalni) glas?
Reagirati na bilo kakve aktivnosti Željke Cvijanović bez odgovora na ova pitanja je suvišno. Probosanska politika je pronašla komfor u reakcijama, a ne kreacijama i konačno mora doći do promjene paradigme.
Ukoliko se to ne desi, sarajevski mediji će nastaviti s ismijavanjem Cvijanovićke radi par klikova više, botovi će braniti neaktivnost svojih šefova, mi ćemo se čuditi zašto se sve ovo dešava, a entitet RS će nastaviti putem koji je krenuo.
Ovaj začarani krug se mora zaustaviti. Vakat je!
Politicki.ba
