Ovih dana je u BiH i Srbiji organizirana promocija knjige “47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni“ mladog bh. pjesnika, novinara i UNESCO-vog Šampiona za mir Nikole Lere
Knjigu je objavio neformalni literarni queer kolektiv Književna Zadruga.
odricanje
više ne pripadam nigdje i odrekao sam se svega.
sarajeva kojeg nikad nisam ni imao, bijeljine koja nikad nije ni bila moja, i banjaluke koja nikad neće biti.
ja nemam svoga grada, nisam ni odakle, i u redu sam sa tim.
odričem se i ćaće, i matere, kao i bliže i šire familije,
tako je bolje za njih.
neću niko da me ima i da kaže da sam njegov.
ništa neću da je moje.
ja više nemam nacije,
vjere,
identiteta.
odričem se i imena koje je ništa drugo do skup nasumičnih znakova na čiji zvuk smo poput ljubimaca naših roditelja istrenirani da se okrećemo kada god nam treba hrana ili vršenje nužde.
male, razmažene, nesposobne životinje.
zovite me kako hoćete.
što se mene tiče, najbolje bi bilo da me ne zovete nikako.
ako ikad naslijedim šta, a trebalo bi neopremljen gornji sprat nove kuće u bijeljini
prodajte to i dajte kockarima,
alkoholičarima,
kurvama i
pjesnicima.
oni će to bolje iskoristiti.
tekstove mi ne potpisujte.
neću niko da me ima.
pa ni ja.
Nikola Lero je mladi urednik, instagram pjesnik i istraživač. Magistrirao je kulturološke studije u Norveškoj, Češkoj i Južnoafričkoj Republici, između ostalih. Radio je sa UNICEF-om u Bosni i Herzegovini, te Evropskim Parlamentom u Briselu. Nosilac je Značke grada Bijeljina te dobitnik nagrade EU Mladi novinar 2017. godine. Stalni je član redakcije Omladinskog magazina Karike, literarnog kolektiva Književna Zadruga, te jedan od osnivača međunarodnog umjetničkog pokreta Blank Pages iz Berlina. Trenutno je UNESCO-v Mladi šampion mira u Bosni i Hercegovini. Upravo je u procesu promocije knjige “47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni”.
– Sjećam se da je na jednoj radionici, koju sam pohađao prije 5-6 godina kad sam bio baš loš pjesnik, Nedžad Ibrahimović rekao da je najčešće greška u analiza književnosti ona i najočiglednija – traženje nekog dubokog značenja u onome šta je pisac htio da kaže. E, da se ljudi ne bi pitali o čemu ja to pišem, ja (pisac jelte) sam to i rekao – pišem o ljubavi, bolu, Bosni. To je ono što ja živim, i što mislim da mi svi živimo ovdje. I nema tu nekog pametovanja. Nije moja poezija ušuškavanje istine u metafore. Ona je radikalno deranje o svemu što me boli. Pa ko čuje.- nedavno je Nikola izjavio za Prometj.ba.
bosnia, gudbaj
na oronulom peronu banjalučke željezničke stanice
čekao sam voz iluzornih zapadnjačkih snova
sa očevim nadanjima u jednom
i majčinom brigom u drugom koferu
sa mesendžerskim porukama ne vraćaj se
jedne meščini za sada izgubljena generacije
zatrovane etno-mitomanskim psalmima
samoproklamovanih političkih polu-bogova
zato molim vas recite familiji i jaranima da me ne zovu
da mi je m:tel ugasio broj jer nisam platio posljednji račun
kojeg neću nikad ni platiti
i znajte da me populističke vijesti nikakve ne zanimaju
ne interesuju me ta kakofonska prepucavanja
ko je čiji i ko je šta rekao,
dovoljno sam snage izgubio
a ti stari ne brini,
odradiću ja i što treba i što ne treba
i kevo, boga ti, ne sekiraj se,
snaći ću se ja k’o što su se i oni prije mene snašli
gradeći puteve tamo gdje ih nema i još dugo ih neće biti
ali kad dođem znajte da sam samo ‘nako došao’
i da nisam ja napustio bosnu nego je ona mene
i evo
na oronulom peronu banjalučke željezničke stanice
uzimam kofer u ruke i samom sebi tiho u prsa govorim
ne mogu više ovako, dosta, kraj
doviđenja bosno,
aufwiedersehen,
fajront,
gudbaj.
Prije nekoliko dana u Sarajevu je promovisana knjiga “47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni“ mladog bh. pjesnika, novinara i UNESCO-vog Šampiona za mir Nikole Lere. Tim povodom je bio gost u “Danu uživo“ na N1
Link za pogledati TV prilog:
https://ba.n1info.com/video/dan-uzivo/mladi-sampion-za-mir-u-bih-objavio-knjigu-47-pjesama-o-ljubavi-bolu-i-bosni/
idi dok si mlad
idi dok si mlad
dok imaš vremena za more promjena
za plime i oseke ljubavi, strahova i bolova
dok ti se još uvijek da upoznavati nove ljude i
dok te nije uhvatila kriza srednjih godina
poslova, kamata, školarina, rata, plata
dok ima strasti u tebi, dok ti mišići za smijanje još funkcionišu
i dok ti se da raditi a da ti nije muka kad ideš na posao
idi
idi dok si zdrav
dok ne fasuješ gastritis ili visok pritisak
ili ne daj bože šta gore pa budeš morao ganjat doktora
koji liječi za flašu viskija i 100 eura
a čija su djeca isto doktori i isto tako će liječiti tvoju djecu
samo što će tada biti mnogo više u njihov džep
a tvoj sin neće imat posao jer se on ko i njegov stari nije htio prodat za prljave pare
pa će i njega zvat budalom ko što su i tebe a tvoj želudac to više ne može da prevari
idi
idi dok si mlad
i ne slušaj nikog
pogotovo ove kvazimoraliste koji kažu da na mladima svijet ostaje
i da si im ti dužan ispravljati sva sranja nacionalizma, fašizma, primitivizma
i još mnogih –izama koje su sami oni napravili
uzmi to lažno generacijsko breme i frljakni ga u prvi jarak na koji naiđeš
otiđi kući i spakuj tačno četiri majice, troje gaće i par pantola u jedan ruksak
i znaj da ti ne treba više ništa sem karte do prve granice
na kojoj ćeš cariniku reći da ideš turistički u posjetu familiji
a obojica ćete znat da to nije istina al’ će te ipak pustiti
zato idi
idi i ne okreći se
i obavezno stavi slušalice na uši
da ne čuješ kevu, starog, ili curu kako kažu pa nije ovdje tako loše
evo zna od daidže žena dekana
i da bi te on mogao ubaciti na privremeno do sljedećih izbora
znaj da je to laž koju moraš odmah odjebat
jer ćeš od nje dobit gastritis ili visok pritisak
ili ne daj bože šta gore
zato obavezno stavi slušalice na uši
i pusti neku staru, dobru mjuzu
ac/dc ili guns-e, nemoj ovo smeće što se sluša sada
odvrni do daske pa nek se babe po autobusu okreću
i pitaju ko si, odakle si, čiji si i gdje ćeš
jer je to sve što naš narod zna i što je uvijek znao pitati
idi
idi dok si mlad
nek tračaju mali ljudi šta hoće, ti ćeš znat da si probao i da ćeš probati opet
da tamo nije mnogo bolje ali vala sigurno nije ni gore
ko ga jebe, nećeš ništa važno propustiti
ovdje je sve ionako isto evo ima 25 godina
25 godina, a to je čitav tvoj život
alo, pa ima lijepih stvari
ima strasti, ljubavi, čistih rijeka, solidarnosti, dobrote,
ima para, radosti, zdravlja, poezije, budućnosti
pa dokle ćeš više čekati na to
idi
pa makar se sutra vratio
– Kada sam se vratio iz Belgije u Bosnu, ljudi su mi govorili a budale. Kontao sam da možda i jesam. Slični komentari su bili kada sam došao nazad iz Njemačke. Kada sam se na kraju vratio i iz Norveške, ljudi više i nisu komentarisali.
Vjerovatno je njihov proces svrstavanja mene u kategoriju budale odavno bio kompletiran. Ali takve stvari će reći samo oni koji nikad nisu otišli nigdje na duže vrijeme. Oni koji ne znaju da to što zaradiš vani u parama, zdravstvenom osiguranju i sličnim dobrim stvarima, platiš u gramima svoje duše kojoj zafali taj naš belaj, naša nesigurnost. Zato je Bekim Sejranović i govorio Bosna je sjebana, ali Norveška je gora. Jer je Bosna, kao i Balkan, u glavi, a ne u pasošu.
A od toga se malo teže bježi.
Kroz obrazovni sistem, umjetničku scenu, političko uređenje i još na bezbroj razina u našem društvu je prisutan međugeneracijski jaz koji tumačimo na bezbroj razina, ali ga nikada do kraja nismo artikulisali i pokušali da se suočimo s njim na pravi način. Postoji li ta mogućnost u narednom periodu i šta je potrebno za to?
Postoji. Prvo treba sjest i reći: mama, tata, kako ste? Šta vas boli? I slušati, i slušati, i slušati.. A onda isto to ponoviti, samo u drugom smjeru. Jer postoji mnogo toga što ne znamo jedni o drugima. Sve generacije nose svoje ožiljke, svoje rane. Također, sve misle da su različite, posebne. A nisu. Bole nas iste stvari, možda samo na drugačije načine.
Ono što ja negdje stalno zamjeram starijim generacijama jeste to što su nam propustili prenijeti ideje solidarnosti, zajedništva i radništva. No, da li bi taj sistem vrijednosti i ti ideali bili danas primjenljivi u doba tranzicije koja nikako da prestane i iščašenog kapitalizma na Balkanu? – Nikola Lero.
mogao sam
prestao sam pisati pjesme o tebi.
sada,
pokatkada,
mada rijetko,
zabilježim u jedini folder do kojeg mi je stalo
na mom odveć pretrpanom desktopu
par redova 0 onome sto drugi zovu bosna,
a što mi ustvari živimo.
0 odlasku, nepostojećoj ljevici i bijedi koja će nas opet snaći.
0 nacionalizmu, mržnji i propaloj tranziciji.
o tome kako me leđa bole u 28.
kako sam razočaran i sobom i svijetom.
a nije moralo tako.
mogao sam do sada,
bar u par tomova,
pisati o tome kako rukama slatko jedeš vruću sirnicu iz klasa,
kako cugaš pivo direktno iz flaše
i kako, u blagoj predigri,
pustiš onaj tvoj japanski hip hop što mi se pravo sviđa
kako ti ne smeta što ja, nakon sati znojenja,
opet uzmem da spavam u mojoj staroj pidžami
jer sam tako navikao.
kako još uvijek nisi odustala od mene.
mogao sam do sada,
bar u par tomova.
ali nisam.
Nikola Lero: Nekad mi se čini da smo netflix generacija koja misli da je cilj umjetnosti da ih zabavi i da kaže ne brini, sve će biti u redu. Znaš, fazon poezije Rupi Kaur i slično. Sa druge strane, vidim kamaru umjetnika i umjetnica koji žive u nekom svom svijetu, daleko od naroda i realnih problema, a imaju potencijala. E, to dvoje treba spojiti. Moramo podvaliti umjetnost, podvaliti emancipaciju. Tada bismo mogli imati novi Novi val.
Izvori: prometej.ba, N1, jergovic.com
magazinplus.eu
