Dva čuvena profesora otkrila kako nastaju masovne ubice: Moguće ih je identifikovati i liječiti prije nego što počine nasilje

Otkrivaju zapanjujuće sličnosti među počiniteljima masovnih pucnjava

Masovne ubice velikom većinom odgovaraju određenom profilu, kažu Jillian Peterson i James Densley, što znači da ih je moguće identifikovati i liječiti prije nego što počine nasilje.

Svaki put kad se dogodi masovna pucnjava sa velikim brojem žrtava, ožalošćena nacija traži odgovore. Ko je bio taj zločinac i kako je mogao počiniti tako stravičan i neljudski čin? Ispliva nekoliko detalja o problematičnom životu pojedinca i onda svi krenu dalje.

Prije tri godine, Jillian Peterson, vanredna profesorica kriminologije na Univerzitetu Hamline, i James Densley, profesor kaznenog pravosuđa na Univerzitetu Metro State, odlučili su zauzeti drugačiji pristup. Po njihovom mišljenju, neuspjeh u postizanju smislenijeg i na dokazima temeljenog razumijevanja zašto masovne ubice rade to što rade, čini se izgubljenom prilikom da se spriječi sljedeći zločin. U okviru svog istraživanja,  izradili su bazu podataka o svim masovnim ubistvima od 1966. godine u kojima je ubica pucao i ubio četiri ili više ljudi na javnom mjestu, te o svakom incidentu pucnjave u školama, radnim mjestima i bogomoljama od 1999. godine.

Peterson i Densley takođe su sastavili detaljne životne priče 180 strijelaca, razgovarajući s njihovim supružnicima, roditeljima, braćom i sestrama, prijateljima iz djetinjstva, kolegama s posla i učiteljima. Što se tiče samih napadača, većina njih ne preživi svoj pokolj, ali petorica koji jesu razgovarali su s Petersonom i Denselyjem iz zatvora, gdje su služili doživotnu kaznu. Istraživači su takođe pronašli nekoliko ljudi koji su planirali masovnu pucnjavu, ali su se predomislili.

Njihova otkrića, takođe objavljena u knjizi iz 2021. godine, The Violence Project: How to Stop a Mass Shooting Epidemic, otkrivaju zapanjujuće sličnosti među počiniteljima masovnih pucnjava i sugerišu da bi pristup temeljen na podacima i mentalnom zdravlju mogao identifikovati i spriječiti sljedeću masovnu pucnjavu prije nego što ubica povuče okidač — samo ako su političari voljni učestvovati u pronalaženju i finansiranju ciljanih rješenja. POLITICO je razgovarao s Petersonom i Denselyjem o tome kako naše razumijevanje masovnih ubistava mora evoluirati, zašto je upotreba izraza poput “monstrum” kontraproduktivna i zašto politički razgovori o mentalnom zdravlju moraju biti popraćeni konkretnim djelovanjem.

Masovne pucnjave društveno zarazne i kada se dogodi jedna stvarno velika i dobije veliku medijsku pažnju, obično vidimo da slijede i druge, kaže Peterson.

“Ako imate 18-godišnjaka koji je počinio užasnu masovnu pucnjavu. Njegovo je ime posvuda i svi provodimo dane pričajući o “teoriji zamjene”. Taj je strijelac uspio privući našu pažnju. Dakle, ako imate još jednog 18-godišnjaka koji je na rubu i sve posmatra, to bi moglo biti dovoljno da ga ohrabrite da učini isto. To smo već vidjeli”, kaže prof. Peterson.

“Masovni pucači proučavaju druge masovne pucače. Često pronađu način da se s njima povežu, poput: ‘Ima drugih ljudi koji se osjećaju kao ja.'”, kaže prof. Densley.

Peterson: Postoji jedan zaista konzistentan put. Čini se da je trauma iz ranog djetinjstva temelj, bilo nasilje u kući, seksualno zlostavljanje, samoubistvo roditelja, ekstremno zlostavljanje. Zatim vidite razvoj prema beznađu, očaju, izolaciji, samopreziru, često odbijanju od strane vršnjaka. To se pretvara u doista prepoznatljivu kriznu tačku u kojoj se ponašaju drugačije. Ponekad imaju prethodne pokušaje samoubistva.

Ono što se razlikuje od tradicionalnog samoubistva je da se mržnja prema sebi okreće protiv grupe. Počinju se pitati: “Čija je ovo krivica?” Je li to neka rasna grupa ili žene ili vjerska grupa ili su to moje kolege iz razreda? Mržnja se okreće prema van. Tu je i ta potraga za slavom i ozloglašenošću.

Masovne pucnjave uvijek su uključuju i nasilno samoubistvo, ali većina ljudi ne shvata da se to dešava u masovnim pucnjavama.

Peterson: Mislim da većina ljudi ne shvata da se tu radi i o samoubistvima, pored ubistava. Masovni strijelci osmislili su ovo kao svoje posljednje akcije. Kada to shvatite, potpuno se mijenja ideja da bi neko s pištoljem na licu mjesta to mogao spriječiti. To bi za ovakve pojedince mogao biti podsticaj. Oni idu s namjerom da budu ubijeni.

Teško se fokusirati na samoubistvo jer se istovremeno radi o užasnim ubistvima. Ali to je ključno, jer znamo toliko toga iz oblasti prevencije samoubistava što se ovdje može primijeniti.

Često se za ubice kaže da su “monstrumi” i “čisto zlo”, ali profesori smatraju da ovakav jezik zapravo pogoršava stvari. Zašto?

Densley: Ako ovaj problem objasnimo kao čisto zlo ili druge etikete kao što su teroristički napad ili zločin iz mržnje, osjećamo se bolje, jer se čini da smo pronašli motiv i riješili zagonetku. Ali ništa nismo riješili. Upravo smo objasnili problem. Ono što ova zaista problematična terminologija čini jest da nas sprječava da prepoznamo da bilo ko od nas može biti masovni strijelac. Ljudima je to teško poistovijetiti jer su ti pojedinci učinili užasne, monstruozne stvari. Ali tri dana ranije taj školski strijelac bio je nečiji sin, unuk, susjed, kolega ili razrednik. Moramo ih ranije prepoznati kao problematična ljudska bića ako želimo intervenisati prije nego što postanu čudovište.

Peterson: Ne pokušavamo stvoriti izgovore ili reći da oni ne bi trebali biti odgovorni. Ovdje se zapravo radi o tome, koji je put do nasilja za te ljude, odakle to dolazi? Tek tada možemo početi graditi funkcionirajuća rješenja temeljena na podacima. Ako ne želimo razumjeti put, nikada ovo nećemo riješiti.

Koja su rješenja?

Densley: Postoje stvari koje sada možemo učiniti kao pojedinci, poput sigurnog skladištenja vatrenog oružja ili nečeg tako jednostavnog kao što je provjera vašeg djeteta.

Peterson: Onda su nam stvarno potrebni resursi u institucijama poput škola. Moramo izgraditi timove koji će istraživati kada su djeca u krizi i zatim povezati tu djecu sa službama za mentalno zdravlje. Problem je što na mnogim mjestima nema tih usluga. Ne postoji mentalno zdravlje u zajednici niti mentalno zdravlje u školi. Škole su idealno okruženje jer ne zahtijevaju roditelje da vas tamo vode. Mnogo je počinitelja iz porodica u kojima roditelji nisu osobito proaktivni u pogledu pregleda kod mentalnog zdravlja.

Densley: Prečesto u politici to postaje ili-ili prijedlog. Kontrola oružja ili mentalno zdravlje. Naše istraživanje kaže da nijedno od ovih rješenja samo po sebi nije savršeno. Moramo raditi više stvari odjednom i spojiti ih u sveobuhvatan paket. Ljudi se moraju zadovoljiti složenošću, a to nije uvijek lako.

Buka