Nije riječ (samo) o jeziku

Svijest o narodu, naciji, državi

Bosanskom usudu nimalo naruku nije išlo – i ne ide – ni to što se nacionalno određivanje odvijalo po matrici preuzetoj od komšija i susjeda, odnosno, duž linije trenda religijskog/vjerskog buđenja i osvješćivanja što je prvake vjerskih zajednica – ne bez njihove volje i spremnosti – promoviralo u svojevrsne nacionalne ikone. 

Teritorijalne pretenzije

Osim svih poznatih i očekivanih posljedica, od polaganja prava vjerskih službenika na definiranje, zastupanje i tumačenje nacionalnih interesa, do njihovog izravnog učešća u političkim tokovima, a to se nikada nije pokazalo dobrim potezom. Svaki ekskluzivitet u bilo čemu, općenito, gotovo nužno vodi ka: 1. inkorporiranju osobnih ili interesa male skupine u opće, 2. predstavljanju vlastitih interesa kao općih i 3. promoviranju isključivo vlastitih ili interesa male skupine kao općih – narodnih, nacionalnih i državotvornih.

S jedne strane, imajući na umu nepomirljivost religija bez obzira na njihovo perenijalno jedinstvo, a više od toga međusobnu nepomirljivost vjerskih službenika uprkos njihovoj zajedničkoj mirovnoj misiji, niko nije mogao – niti može – očekivati da će sinkretizam između religije i politike uroditi dobrim. S druge strane, upravo to poistovjećivanje nacionalnog i konfesionalnog posljedično će navesti neke stručnjake da rat(ove) koji su se krajem 20. stoljeća vodili na teritoriju bivše Jugoslavije proglase „građano-ideološko-konfesionalnim“, posve zanemarujući stvarnost agresivne realizacije velikodržavnih projekata i pravno dokazanog učešća Srbije i Hrvatske u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Ispravljati općeprihvaćene, mada pogrešne, pojmove o narodu, naciji i državi u svijesti stanovnika Bosne i Hercegovine po svemu je doslovno nemoguća misija koja po svemu sliči uvođenju stvarnog naziva za ruske „lutke u lutki“. Uobičajeno je, naime, te popularne lutke zvati „babuška“, premda ih niko u Rusiji, zemlji njihovog porijekla, ne zove tako nego „matrjoška“, što je pravi naziv ove igračke. Ova metafora nije ni nasumična ni proizvoljna jer neki analitičari Bosnu i Hercegovinu, nacionalno i konfesionalno, zamišljaju upravo kao ovu rusku lutku.

Bratoljub Klaić u svome „Velikom rječniku stranih riječi“ kaže da je nacija (lat. natio – rod, svojina, pleme, skup, narod): „historijski formirana stabilna zajednica ljudi, nastala na bazi zajednice jezika, teritorija, ekonomskog života i psihičke konstitucije, a prožeta sviješću o zajedničkoj pripadnosti i cjelovitosti.“ Ova definicija, koliko god jasna i razumljiva, zavređuje svojevrsnu analizu makar u cilju shvatanja i razumijevanja kako je došlo do promoviranja neljudskog u nadljudsko.

„Historijski formirana stabilna zajednica ljudi“ je vrlo općenita definicija te se svejednako odnosi i na bivšu Jugoslaviju kao makrozajednicu unutar koje su se formirali zasebni identiteti, u kojoj je uloženo mnogo truda da se ta višenacionalna republika prikaže kao jedinstvena, historijski utemeljena i nadasve stabilna. No, u nekim dijelovima njenog teritorija (teritorij je iznimno bitan pri promišljanju ovog problema), rat je to dokazao, nije bilo tako. Bosna i Hercegovina je temeljem njene etničke i konfesionalne šarolikosti, „jedinstva različitosti“ i „duha zajedništva“ smatrana „Jugoslavijom u malom“ čime su se ondašnji narodi i narodnosti, naročito u BiH, zanemarujući sintagmu „bureta baruta“, iznimno ponosili. Sve do rata.

Stvarnost Jugoslavije te i onovremene Bosne i Hercegovine, možda malo nategnuto, ali ne daleko od stvarnosti, moguće je sagledati kroz prizmu jezika. Osim Slovenije i Makedonije, koje su i činjenično imale zasebne lingvističke identitete, zajednički jezik se u ostatku zemlje zvao srpskohrvatskim odnosno hrvatskosrpskim, ovisno o tome je li riječ o istočnom ili zapadnom dijelu SFRJ. Ispostavit će se da su se po tom osnovu manifestirale i realizirane i teritorijalne pretenzije srpskog i hrvatskog velikodržavnog projekta.

Savremeni politolozi koji su (etno)nacionalno samoidentificiranje naroda bivše Jugoslavije posmatrali iz perspektive, smatraju da je jezik „mjesto nastanka političkih subjekata“, odnosno da je jezik „najmanje jedna od njegovih konstitutivnih odrednica“ jer „etničke razlike najočiglednije su u jeziku, te je stoga poistovjećivanje nacije i jezika u (etno)nacionalističko-političkom diskursu samorazumljivo“.

Osim toga, jezik sobom povlači pitanje prostora – teritorija – koji je još jedan od konstitutivnih elemenata nacije u spomenutoj definiciji. Kako? Jednostavno. Ako se svim neupitnim i nedvojbenim obilježjima vlasništva nad teritorijem, najčešće religijskim simbolima ili bogomoljama, pridodaju i zvanični natpisi na ustanovama i institucijama, saobraćajnim znakovima i putokazima, „našim“ jezikom, te ako se uz to u jednom televizijskom prilogu, jedan za drugim pojave ravnatelj i direktor, župan i guverner, tisak i štampa…, nema dvojbe o kojem/čijem jeziku i teritoriju je riječ i kako se tu oslovljavaju religijski/vjerski službenici.

Stoga je, zadržavajući se u religijskom terminološkom okruženju, ravno svetogrđu ustvrditi da su „jezici“ ustvari, narječja/dijalekti istog jezika, odnosno istočna i zapadna varijanta jednog jezika. Drugim riječima, za razliku od uobičajenog procesnog toka formiranja logičkih cjelina nacionalne identifikacije koji vodi linijom jezik-nacija, u Bosni i Hercegovini nacionalno identificiranje se ne temelji na jeziku, nego je jezik predmetom nacionalnog (samo)prepoznavanja.

Glasnogovornicima nacionalnih i građanskih ideologija i politika razdvajanje kulturnih djelatnika, prije svih pjesnika i književnika (jer je riječ o jeziku), po nacionalnom ključu ne samo da odgovara nego to oni i pothranjuju, neki aktivno, a neki vlastitom i pasivnošću političkih subjekata kojima rukovode, jer svaka različitost implicira nesličnost, a time se, ustvari, hrani nacionalna aždaha koja ih održava na vlasti.

Nacionalni projekti

Naime, pravo na korištenje vlastitog jezika zajamčeno međunarodnim konvencijama zloupotrebljavaju projektanti nacionalnih projekata insistiranjem na tri različita jezika, ali i jednonacionalnim školama i odvojenim medijima. Time se, osim što se opravdava i ozvaničuje segregacija koja nedvojbeno postoji u brojnim dijelovima Bosne i Hercegovine, zloslutno i baš šejtanski, osigurava nova generacija bez osjećaja i svijesti o bilo čemu zajedničkom narodima koji žive u Bosni i Hercegovini. Jedinstveni bosanskohercegovački nacionalni identitet da i ne spominjemo.

Autor: Edin Urjan KUKAVICA – avaz.ba