Piše: A. Čorbo-Zećo
Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić, Elmedin Konaković, Nermin Nikšić, Predrag Kojović…i ini drugi predsjednici stranaka (izuzimam Željka Komšića, jer je bio na Kapiji) su osobe koje predvode političke procese u BiH, puna su im usta BiH i zaštite naroda i građana, ali na obilježavanjima masovnih stradanja koja su izvršena tokom agresije nećete ih vidjeti.
I to je jedna velika sramota! Nedavno na obilježavanju godišnjice stradanja tuzlanske mladosti samo je Željko Komšić bio od predsjednika stranaka da svojim prisustvom oda poštu nevino nastradalim mladićima i djevojkama. Istina, pojavili su se tu i Nermin Muzur i Aljoša Čampara iz NIP-a i sigurno je bilo još nižih predstavnika stranaka, ali je ostao gorak okus zbog činjenice da strankama očito žrtve nisu važne!
Danas na Tomašici nigdje nikog! A, kada je tražiti glasove i moliti narod da izađe na izbore prvi su na različitim obilježavanjima. A, ovo nije izborna godina, pa imaju preča posla!
Povratnik Jusuf Arifagić dobro je primijetio i naglas kazao – Na obilježavanje u Prijedor ne dolazi državni vrh, nema ambasadora.
A, to je najveća tragedija poslije Srebrenice i zasigurno zaslužuje drugačiji odnos, zaslužuje da se obilježi mjesto stradanja.
Ali naši političari obilježavaju samo svoje račune primajući visoku plaću za svoj nerad. Kako ćemo u budućnosti očekivati da na ovakve godišnjice dođu drugi ili treći, kada ni sami ne obilježavamo važne od historijskog značaja događaje.
Nije samo dovoljno staviti bijelu traku i uslikati se za Facebook i društvene mreže. Društvena odgovornost je mnogo veća, svih nas, a posebno političkog vrha.
Nedavno je na drugi svijet otišla i Fadila Mujić u tišini i skromno ispraćena u Milačevićima u blizini Srebrenice. Obrazovana i tiha bila je dio Majki Srebrenice, ali očito nedovoljno medijski eksponirana da neko ‘viđeniji’ došao na posljednji ispraćaj ove majke.
No, kada ih žive nisu zaštitili od dodatnog mučenja izazvanog konstantnim napadom poricanja i psihološkog zastrašivanja koje je utkano u sadašnju političku kulturu Republike Srpske, možda je bolje da ne dolaze ni na posljednje ispraćaje.
Zaključit ću da mnogo očekujemo od dugih, a malo sami dajemo.
Jer jedna stvar moramo uraditi, a to je da nikad ne zaboravimo, ne smijemo zaboraviti ni zločine, ni žrtve radi budućnosti pred nama. I zato nije dovoljna bijela traka oko ruke, nego borba i lično prisustvo tamo gdje bol još uvijek živi.
Patria
