Danas bauk bosanstva još ne kruži Bosnom, mada ni to nije isključeno, ali se o njemu sve javnije šapuće, u probljescima i govori.
Piše: Šaćir Filandra
Razloge za skoru pojavu bosanske ideje unutar dominantno bošnjačke intelektuale zajednice nije teško odgonetnuti. Nakon uspješno uspostavljenje zatim ratom odbranjene države bosanske političke snage poslijednje dvije decenije su klonule, izgubile dah i polet, padajući u stanje društvene, političke i idejne depresije. Pokazalo se da oni koji su znali obraniti državu ne znaju je graditi. Malodušnost, bezidejnost i dezorijentacija pokazuju duboku moralnu krizu tih snaga, majku svih njihovih kriza. A oni to jedino niti mogu niti žele priznati. Osjećaj neuspjeha ili izostanka željenog razvoja, ako to manje bolno zvuči, bosanskohercegovačkog državnog projekta lebdi iznad naših glava i polagano nagriza naše duše. Naše povjerenje u našu državu danas je na najnižem nivou u suvremenom dobu. Aktualna epidemiološka situacija sve slabosti države iznijela je na površinu. To sebi ne želimo priznati, nije se baš lahko ni sa tim suočavati, jer je od političke do lične depresije mali korak. Senzitivni mladi ljudi najdublje osjećaju to stanje, osim onih koji su dio vladajućih stranačkih oligarhija i imaju uhljebljenje u javnom sektoru, te hvataju put pod nogu u pravcu Njemačke. Poslijeratni polet i optimizam, sada zamijenjen apatijom i učmalošću te sve više zebnjom i strahom, a strah ne želim ni tematizirati niti prizivati budući je skoro tu, u ovom dvodecenijskom periodu politički vrhunac je imao propašću tzv. Aprilskog paketa 2006. godine, kojom prilikom su Bošnjaci, i vidi ti sada te paradoksalije, njegovog grobara učinili junakom i svakovrsnim doličnikom.
Danas bauk bosanstva još ne kruži Bosnom, mada ni to nije isključeno, ali se o njemu sve javnije šapuće, u probljescima i govori. U svakom slučaju to je jedna nova/stara ideja, jedan novi narativ koji smjera na buđenje bosanskih utopija i stog aspekta ovu ideju valja pozdraviti. Izrastajući iz ove navedene političke depresije, propasti duha i deintelektualizacije politike te posvemašnje moralne krize ova ideja se nadaje kao spasonosi novum. Da li će to i postati ne zavisi samo do njenih protagonista već od čitavog niza kontekstualnih činjenica.
Kao i svaka nova ideja i ova je na startu polemična, dvojbena, za mnoge nepoznata, nerazumljiva, pa čak i zazorna, istovremeno je intrignantna, skoro pa uzbudljiva, mami uzdahe, golica maštu, podgrijava zapretane emocije i priziva stare memorije. Siguran sam da ona nije a niti treba biti, bar na osnovu poznavanja nekih od njenih protagonista, „eglen o starom vaktu i zemanu“ mada se teško oslobađati romantičarskih fantazmogorija u svijetu u kome živimo, budući su one materijal koji se uvijek gladnim dušama lahko može prodati. Dakle, ona nije nikakva negativna utopija koja smjera na reuspostavu nekog „zlatnog doba“ naše nacije, a u što su jednim dijelom upale naše okružujuće nacije.
Za promociju ove ideje je izuzetno važno da se ova krajnost u startu otkloni.
Isto tako sam siguran da je njena utopijska dimenzija okrenuta pozitivno, nadolazećim i mogućim povijesnim procesima, a na tragu vjerovanja da je povijest bremenita mogućnostima i da je svako i najlošije stanje samo produkt ljudske djelatnosti, te da sve ono što ljudi jesu ili nisu napravili može da se promijeni. Antropološki optimizam u osnovi je jedne ovakve ideje, a taj optimizam je baš ono čega u poslijednje dvije decenije najviše fali. Utoliko su njene šanse izglednije.
Druga krajnost koju bi valjalo da ova ideja izbjegne odnosi se na renominaciju nacije. Naime, ne bi bilo uputno da se ovom idejom stvara neka „nova“ nacija, bilo renominacijom neke od postojećih, mislimo na bošnjačku, bilo iluzornim nadanjem da da se postojeći narodni nazivi, srpski i hrvatski prije svega, zamijene ili nadomjeste nekim novim, bosanskim. A ovakve površne i samim tim neinteligentne interpretacije se najviše bojati.
Koliko se do sada iz javnog diskursa vidi protagonisti ove ideje smjeraju na stritkno odvajanje etničkog/narodnog i političkog, nacionalnog identiteta uspostavljajući bosanskohercegovački identitet kao skupni nazivnik za sve bosanskohercegovačke državljane/građane. Sasvim je drugo pitanje, i to je kontekstulana teškoća koja pripada tradiciji prostora Srednje i Istočne Evrope, koliko se i kako model državljanskog nacionalizma može interpolirati u prostor tradicionalne vladavine etničkih nacionalizama. Bosanska ideja, koliko do sada vidimo, nadaje se kao jedan novi domicilni, zemaljski, državljanski, građanski identitet, idenitet koji je maksimalno pluralan i inkluzivan, ona je jedan novi interpretacijski okvir i identitarni narativ koji logikom povijesne datosti naslijeđuje prethodni jugoslavenski narativ.
Važno je kako se zovemo, to niko ne može poricitai, bez obzira što je to refleks nacionalizma devetnaestog stoljeća, koji, opet nažalost, još ovdje caruje. No, mnogo je važnije kako radimo, koliko radimo i šta radimo. Koliki su dosezi jedne ovakve ideje i koliko će ona utjecati na promenu naših socijalnih praksi danas, i to je legitimno pitanje. Odnosno, da li u gradnji Nove Bosne poći odozgo ili odozdo, budući se svi slažemo da se nešto mora činiti. Na primjer, otvoreno je pitanje, koliko će i kako ova ideja uticati na zaživljavanje meritokratske prakse u našoj državi – postavljanje ljudi na pozicije po stručnim a ne stranačkim ili rodbinskim kriterijima; koliko će ona uticati na moralnu obnovu našeg društva – činjenica je da nikada niko iz vladajućih garnitura ni u jednom narodu nije odgovarao nizašto, za kriminal, pljačku ili nerad, ako izuzmemo onog čovjeka, sada rahmetliju, iz Krajine koji je odgovarao za tri metra drva; da li će ona i kako uticati na privlačenje stranih investicija u zemlju i olakšanje poslovanja; da li će se u mjestu mog stanovanja, Općini Centra Sarajevo, da navedem samo ovaj primjer, urediti trotoari budući da uski trotoar u mojoj kratkoj Trampinoj ulici, u nastrožijem centru grada, u duljini od osamdeset metara, od ugla bivše kafane Parkuše pa do fabrike čarapa Ključ ima 56 različitih asvaltnih i betonskih zakrpa, i to traje evo već tri decenije dok Općina ima enormno visok budžet.
I tako dalje, i tako dalje….
Politicki.ba
