Odnekud se za vikenda oglasila u Novom danu televizije N1 Hrvatska, ako je se još tko sjeća, Milanka Opačić, bivša SDP-ova gardom napuhana potpredsjednica vlade, a učinkom neznatno manje neuspješna ministrica socijalne politike i mladih od obje svoje loše nasljednice zajedno: Bernardice Juretić i Nade Murganić. HDZ se neslavno “usrećio” tim dvjema. Najprije izborom bivše časne sestre iz reda ančela i glavne u komuni za liječenje narkomana, pa nakon svlačenja haljine Božje zaručnice i udaje, desne ruke za ljudske resurse u IGH-u pokojnog Jure Radića, jer se pokazala socijalno nedarovitom za ministricu i nesposobnom predložiti suvisao Obiteljski zakon. Izborom pak bivše ravnateljice staračkog doma u Karlovcu – u zamjenu za blokiranog stručnjaka Stjepana Šterca – koju je premijer Andrej Plenković instalirao na poziciju prve vladine demografkinje, obiteljske preporoditeljice, socijalne spasiteljice i skrbnice za mladež, javnost je upravo drugi put dignuta na noge zbog nakaradnijih no ikad ideoloških, vjerski kontaminiranih rješenja za obiteljske odnose u RH.
“Bilo bi poštenije promijeniti Ustav i napisati da smo katolička, a ne sekularna država”, ironično se očitovala Opačić u povodu neviđene ultrakonzervativno-vjerske pobune protiv ratifikacije Istanbulske konvencije te agresivno-klerikalnog uplitanja u svjetovnu, državnu nadležnost provođenja kurikulne reforme školstva, novog Obiteljskog zakona i niza regulatornih inicijativa od zabrane pobačaja do pojma roda, društvene dimenzije spola, koji pojam postoji u gotovo svim zapadnim jezicima. Ironija Milanke Opačić više je nego utemeljena u društveno-političkoj zbilji RH, katolički klerikaliziranoj preko svake razumne mjere i karikaturalno suprotstavljenoj sekularnoj ustavnoj determinaciji (Ustav RH, čl. 41., 1., st. 1.: “Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države”). Ni jedna vlada dosad, pa ni aktualna Andreja Plenkovića, nije se držala niti se drži one “caru carevo, bogu božje”, pa se RH mic po mic vraća uvjerenju o Zemlji kao ravnoj ploči. Verbalne (samo?) lomače već se uvelike potpaljuju.
Farsa s tzv. rodnom ideologijom kao realna kočnica oštrijoj borbi države protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, što je općecivilizacijski trend, drugo je ime “Zemlje kao ravne ploče”. To je i žestok ultrakonzervativno-vjerski pritisak na stručnu i političku javnost zahtjevima da se kurikulnom reformom školstva obaveže odgojno-obrazovni sustav na djelovanje u skladu s vjerskim uvjerenjima učeničkih roditelja. Nonsens. Roditelji imaju pravo u obitelji odgajati djecu primjereno svojim vjerskim uvjerenjima, ali to nemaju pravo zahtijevati od javnih škola u sekularnoj državi. Nikakve međunarodne konvencije, na koje se pozivaju vođe militantnih katoličkih udruga i Crkva, ne sadrže takva rješenja. Rečeni čl. 41. Ustava RH, u st. 2. precizira: “Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države”.
I roditelji su slobodni, prema svojim vjerskim i svjetonazorskim uvjerenjima, upisivati svoju djecu u te slobodne vjerske institucije, gdje će dogme i biblijske/vjerske “istine”, praznovjerje i predrasude biti ispred znanosti, gdje će se učenicima puniti glave time da je “Bog sve stvorio”, a Charles Darwini evolucije, Big bang i postanak svemira su puke komunističko-ateističke podvale radi zatiranja tzv. hrvatskih kršćanskih tradicija. Tko voli, neka izvoli – široko mu polje – ali javni školski sustav je nešto sasvim drugo, u sekularnom društvu digitalnog doba temelj su mu znanost, kritičko mišljenje i kreativna sumnja. Konzervativno-vjerska svijest nema se pravo nametati sekularnom društvu kao njegov raison d’être. Ne može biti da Katolička crkva ili bilo koja vjerska zajednica piše zakone u sekularnoj Hrvatskoj. Tu premijer Andrej Plenković ne smije popustiti nikom.
U više je navrata ovih dana dao naslutiti da neće. Samo sat-dva nakon nebulozne izjave svog ministra zdravstva Milana Kujundžića novinarima da će i Katolička crkva, “naravno, biti uključena” u zakonsko reguliranje prava žena na pobačaj, Plenković ga je poklopio tvrdnjom kako “povjerenstvo za izradu nacrta zakona još nije formirano”. Ministrici Nadi Murganić srušio je lani prvu verziju novog Obiteljskog zakona, jer je dopustila ultrakonzervativno-vjerskom mainstreamu zapisati u njemu nakaradnu definiciju obitelji kao ekskluzivne zajednice muža, žene i djece (sic). I još neke gluposti. Sada pak mrkim okom gleda i na “srednjovjekovni” eho u drugoj inačici nacrt novih obiteljskih paragrafa koji se, zapravo, gotovo ničima ne razlikuju od već odbačenih. On tvrdi da je Jutarnji list objavio “radnu verziju iza koje vlada ne stoji”, Murganić se pak smjesta posula pepelom jer da taj nacrt “nije ni vidjela”, a šefica radne skupine za izradu dokumenta Dubravka Hrabar – bliska katoličkoj udruzi U ime obitelji Željke Markić, vigilaristima i takvima ispod crkvenih skuta – javno je demantirala ministricu.
Dojam u javnosti? Kao u onoj vječno zelenoj pučkoj posprdnici o ludom i zbunjenom. Moguće je da premijer, dramatično zaokupljen unutarstranačkim, unutarnjopolitičkim i vanjskopolitičkim neverama, nije znao što mu Crkva i Murganić “obiteljski” kuhaju iza leđa, ali da ona nije znala, eee to je već na rubu zdrave pameti. Ako ipak nije znala, baš kao što nedavno “nije znala” da socijalne paketiće EU-a za siromašnu djecu ne smije s državnom tajnicom Margaretom Mađerić (HDZ) dijeliti u privatnom katoličkom vrtiću, to je već milijun i prvi razlog da je zrela za smjenu. Zbog sramoćenja vlade i nesposobnosti. Plenkovićev razložan otpor ultrakonzervativno-vjerskoj najezdi na sekularnu državu RH, za čiji ustavni habitus on prvi odgovara građanima, vidljiv je na još dvije bitne razine.
Ovog će tjedna najvjerojatnije ratificirati Istanbulsku konvenciju – kojom je odlučnošću “natjerao” predsjednika HBK mons. Želimira Puljićanareteriranje od beskompromisno negativnog biskupskog garda prema tzv. rodnoj ideologiji – te će popustiti ministrici Blaženki Divjak. Ona ni po cijenu (obećane na početku mandata) ostavke i kritične destabilizacije vlade, odnosno dovođenja trgovačkog HNS-a u nebrano grožđe ne željeli Plenkovićevog kandidata, Crkvi bliskog, konzervativnog svog državnog tajnika Matka Glunčića za voditelja Ekspertne radne skupine za kurikulnu reformu školstva. HNS je uložio krajnje sramotan, dramatičan stranački raskol i svoj tzv. projekt “reforme školstva za 21. stoljeće” u koaliciju s HDZ-om, doveo znanstvenicu Divjak da to odradi i vratio kompromitiranog Ivana Vrdoljaka u državni vrh da bi pristao na jednog Glunčića i sve što bi s njim nahrupilo u školstvo.
“Uzmite bilo koga, samo Matka Glunčića ne”, navodno je Vrdoljak kazao Plenkoviću na kasnovečernjem sastanku u petak u Banskim dvorima, a prethodno je i potpredsjednik vlade Predrag Štromar (HNS) medijski sasuo drvlje i kamenje na “najizglednijeg” šefa kurikulnih stručnjaka. Crkva i njezini svjetovni sateliti, npr. prvaci HDZ-u koalicijskog Hrasta, otvoreno drukaju za Glunčića, a potpredsjednik vlade i drugi koalicijski partner iz redova talijanske manjine Furio Radin žestoko je na strani HNS-a i ministrice Divjak u ovom slučaju. Iznevjeri li premijer ministricu, kao što je već znao činiti čak i javnim kurikulnim packama, Radin spominje i ozbiljnu krizu vlade, jer će podržati Divjak.
“Kao državni tajnik, Glunčić je kočio reformu iz konzervativnih pozicija, u sukobu je s ministricom Divjak, što u najmanju ruku nije produktivno, i imao je nesretne izjave o manjinama i osobama s posebnim potrebama”, izjavio je Furio Radin u Glasu Istre. “Naime, komentirajući za televiziju N1 rezultate PISE, najvećeg svjetskog obrazovnog istraživanja znanja i vještina učenika u dobi od 15 godina, Matko Glunčić rekao je kako su rezultati naših učenika loši jer su u statistiku ušla i djeca s posebnim potrebama te ona koja su pripadnici nacionalnih manjina. Poslije se ispričao, ali čudna je ta podsvijest kada je ne uspiješ obuzdati razumom.”
Upravo zbog mira u koalicijskoj kući – koji svi viđeniji članovi HDZ-a i HNS-a brane istom (ne)uvjerljivom mantrom: “Vlada i saborska većina su stabilni” (dok među njih ne padne neka nova kost razdora?) – ali i kakvog-takvog proeuropskog imidža svoje vlasti, premijer i sve prepoznatljivijim distanciranjem od osokoljene radikalnije desnice u HDZ-u (ne samo šestero protuistanbulski deklariranih članova Predsjedništva) daje naslutiti da želi postupiti kao što je trebao, a nije, na samom početku mandata u stranci i izborom ministara. Sugerira da neće biti mjesta ironiji Milanke Opačić glede i u svezi ustavne pretvorbe RH iz sekularne u katoličku državu, pa onda ni ironiji na entu o predmnijevanom u stanovitim ultradesničarskim skupinama preimenovanju Republike Hrvatske u Nezavisnu Katoličku Državu Hrvatskus bijelim početnim poljem šahovnice.
Premijer će Plenković na dva ključna ispita – kurikulnoj reformi školstva i Obiteljskom zakonu – položiti ili neće položiti civilizacijski ispit, pokazati ima li RH samosvjesnu i mudru vlast po mjeri budućnosti i napretka, u interesu civilizacijski odgojenih građana, ili društvo zadrtih konzervativaca, alergičnih na znanost i neprijateljskih prema svemu što propituje tzv. tradicionalne kršćanske vrijednosti, prema razlikama i različitima. U krajnjem, neprijateljskim prema čovječnosti, temeljnim ljudskim pravima i slobodama. Javne škole zato, tvrdi smijenjena pravobraniteljica za djecu i stručnjakinja za obiteljsko pravo Ivana Milas-Klarić, “trebaju biti standardizirane i podučavati gradivo utemeljeno na znanstvenim činjenicama”. Unatoč tome što je iz nove verzije Obiteljskog zakona izbačena sporna definicija obitelji, hoće li premijer – uza sve razumijevanje za Crkvu i apologete jednoumnog konzervativnog svjetonazora – dopustiti podjednako nakaradna rješenja radne skupine Dubravke Hrabar o tome da se ukine ravnopravnost bračnih i izvanbračnih parova, osobito u odnosu na posvajanje djece.
“U pozadini ne stoji toliko nevoljkost”, tvrdi Milas-Klarić, “već činjenica da ako dopustite posvajanje izvanbračnim parovima, onda morate dopustiti isto posvajanje istospolnim parovima, i to se želi izbjeći. Nije ih briga za djecu. Razvodi su ratovi do istrebljenja, odvjetnici zastupaju roditelje, nije ih briga za djecu. Broj konfliktnih razvoda se smanjio, a sada se opet želi vratiti djecu u središte konflikta. Pogoduje se dijelu odvjetničkog lobija.” Sasvim slučajno, jelte, voditeljica radne skupine Dubravka Hrabar je dekanica Pravnog fakulteta u Zagrebu, medijski kvalificirana kao “perjanica kršćanske desnice u Hrvatskoj jer bespoštedno ulaže svoja profesionalna znanja u institucionalizaciju tzv. tradicionalnih vrijednosti kroz nacionalno zakonodavstvo”. Opačić ju je optužila da je “vodila džihad” protiv nje i njezinog Obiteljskog zakona na Ustavnom sudu zato što ju nije uzela u radnu skupinu za izradu tog pravnog akta.
Izvanbračna zajednica, dakle, više ne bi “stvarala osobne i imovinske učinke kao što to čini bračna”. U čl. 108. sekularno je neprihvatljiv, ali i organizacijski neprovediv, stavak o roditeljima “koji imaju pravo da se njihovoj djeci osigura odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima”. Razvod roditelja malodobne djece opet bi se vratio na sud, a to bi podrazumijevalo po odvjetnika za svakog supružnika te skrbnika za dijete/cu i barem jedno ročište više. Zanemareno je iskustvo o tome da je pokretanje razvoda pri centrima za socijalnu skrb udvostručilo broj dogovora o skrbi za djecu. Pogoduje se odvjetničkim lobijima, jer bi tri pravna zastupnika plaćale stranke u sporu po ionako lihvarskim odvjetničkim tarifama. To rješenje nije djeci na korist, a roditeljima se znatno otežava razvod neuspjelog braka. Katolička crkva je po tradiciji, ne vodeći računa o djeci, protiv razvoda braka. I kad se među supružnicima događaju najstrašnije stvari.
Uzme li se u obzir i militantna javna agitacija za ozakonjenje zabrane ili bar znatno otežavanje slobodnog odlučivanja trudnice o pobačaju, što očito podržava ministar Kujundžić, na djelu je, kazala je Ivana Milas-Klarić u Točki na tjedan televizije N1 Hrvatska, “ultrakonzervativni klerikalni pokušaj infiltracije u sve pore društva”. Što ako se dijete ne slaže s vjerskim uvjerenjem, svjetonazorom, ideologijom, “filozofijom”… svojih roditelja? Ili jednog od roditelja? Upravo zato što se dogmatika i neznanstvena uvjerenja/predrasude jednoumnom silom guraju u škole i zakone koji bi trebali vrijediti za sve građane, u subotu će se 14. travnja kod spomenika Nikole Tesle u Zagrebu u 11,55 sati održati Marš za znanost, pod simboličnim nazivom 5 do 12.
Što ako se građanska, sekularna Hrvatska – koja je sve prije nego ateistička, ali je svejedno neopterećena tzv. tradicionalnim kršćanskim vrijednostima, dogmama i predrasudama – ne slaže s budućnošću koja vonja po nepismenoj prošlosti? Kojoj će zakone pisati Željka Markić, Vincent John Batarelo, sisački biskup Vlado Košić, Željko Glasnović, Dubravka Hrabar i takvi. Što će ti koji ne žele da im djeca žive u Nezavisnoj Katoličkoj Državi Hrvatskoj, čija povijest počinje 1941. ili 1991., a vjera prije dva milenija na samoj Maslinskoj gori, nego u otvorenoj i naprednoj zemlji žele biti građani svijeta? Možda premijer Andrej Plenković ipak zna odgovor.
