Da nedostatak patriotske svijesti kod nas nije tek apstraktan pojam, svjedoče najbanalnije stvari, poput obične školske sveske.
Obišli smo veće tržne centre u Sarajevu – Bingo, Robot, Konzum, Mercator, pa i novootvorene diskonte. Slika je, nažalost, ista: nijedna sveska na policama nije proizvedena u Bosni i Hercegovini. Sve dolaze iz Srbije, Hrvatske ili Slovenije. Čak i kad je na etiketi bar-kod 387, otkrijete da je riječ tek o domaćem distributeru koji je naručio robu iz susjedstva i upakovao je kao “našu”.
Za jedno ozbiljnije istraživanje valjalo bi sagledati stanje i u drugim gradovima, ali smo za primjer uzeli Sarajevo zbog ogromne prodaje školskog materijala i potrošačkih navika, jer danas rijetko ko ide u knjižare – gotovo sve se kupuje u tržnim centrima.
Da stvar bude još tužnija, u najpoznatijoj sarajevskoj knjižari „Svjetlost“čeka vas ista priča – ni jedne jedine sveske domaće proizvodnje. A pravljenje svesaka nije nikakva svemirska tehnologija. To je jednostavan proces: odrezani komadi papira, par korica i uvez. Ipak, milioni primjeraka će ove godine stići sa kamionima iz komšiluka i završiti u rukama naše djece.
I dok mi uzimamo zdravo za gotovo da je to „normalno“, susjedne zemlje zarađuju milione maraka na našim leđima – i to na proizvodima koji se bez ikakve muke mogu praviti ovdje. Isto je s vodom, povrćem, mlijekom, mesom i nizom drugih artikala. Apsurd je da Bosna i Hercegovina, zemlja bogata resursima i ljudima, stalno kupuje ono što sama može proizvesti.
Ovo nije samo pitanje ekonomije, već pitanje svijesti. Svaka kupljena sveska iz Srbije ili Hrvatske znači nekoliko feninga više u njihovoj privredi, nekoliko radnih mjesta više u njihovim fabrikama, nekoliko koraka bliže njihovom razvoju – dok mi ostajemo samo tržište i potrošači. Mi doslovno finansiramo tuđu djecu, a svoju ostavljamo bez prilike.
Patriotizam se, dakle, ne mjeri samo zastavama na prozorima i parolama na ulicama. On se mjeri na kasi, u svakoj odluci šta ćemo staviti u korpu. Kada cijela generacija bosanskohercegovačkih školaraca novu školsku godinu započne sveskama iz uvoza, to je jasna poruka: ovdje nema svijesti, nema brige za domaće, nema strategije.
Mediji su te subote, 23. augusta, uživo prenosili skoro svaki pokret aktivista, volontera i džematlija Stoca dok su podizali betonski zid na lokalitetu za koji je Gradska uprava Stoca najprije izdala, a potom osporila, saglasanost na projekat i dodjelu zemljišta.
Društvene mreže bile su prenatrpane podrškama, s jedne, i osudama, s druge strane. Uglavnom se radilo o dokonim razbibrigama, s obzirom da ovih dana nije bilo nikakvih važnih utakmica niti je Džeko postigao kakav važan pogodak.
Neizvjestan epilog
Slučaj harema u Stocu, ma koliko god se radilo o legitimnom, legalnom i pravednom zahtjevu ili pak o kršenju ljudskih prava i vjerskih sloboda, po svemu sudeći, završit će na nekom od sudova Bosne i Hercegovine.
Epilog, kako sada stvari stoje, ako bude reda i sve po zakonu, u korist Medžlisa IZ-e Stolac i stolačkih Bošnjaka. Kad se s cijelog slučaj razmaknu magluštine i opsjene pred stanovnicima Mostara, a vjerovatno i pred stanovnicima brojnih gradskih sredina u Bosni i Hercegovini, vidljivo je pitanje hoće li se sličan scenarij kao u Stocu ponoviti i u Mostaru ili nekoj drugoj gradskoj sredini.
Za Stolac je moguće pronaći opravdanje zašto kasne u pripremi lokacije harema, za Mostar ne može. Šarića harem u Mostaru odavno je popunjen i, s tim u vezi, Medžlis IZ-e Mostar je donio odluku da se više ne može zakupiti ukopno mjesto. Ko je kupio ukopno mjesto, kupio je.
Kao alternativu ponudili su reaktivirani dio Carinskog harema iznad Željezničke stanice čija površina iznosi nešto malo više od 4.600 metara kvadratnih. Ova površina je znatno manja od povrišina harema u malim seoskim sredinama i stoga nije teško pretpostaviti da će ubrzo biti popunjena.
Za sada, najviši broj umrlih muslimana iz Mostara ukopava se u Gradsko groblje “Sutina”. Ono je, po nacionalnom ključu, isparcelisano još prije agresije na BiH. Sudeći po aktuelnim statističkim podacima, “muslimanska parcela” bit će popunjena u narednih pet godina. Prema prostornom planu koji je donijela još ona socijalistička Skupština opštine Mostar, predviđeno je da se Gradsko groblje “Sutina” proširi i na susjedne parcele.
Bolji poznavaoci prilika pretpostavljaju da bi u slučaju aktiviranja tih dodatnih površina one mogle služiti svojoj svrsi oko 15 godina.
Mostar će se naći u sličnoj situaciji
Dakle, procjene su da će se Mostar za 20 godina naći u sličnoj situaciji u kojoj se ovih dana našao Stolac. U razgovoru s urbanistima u Mostaru možete saznati da nijedan nivo vlasti ovo pitanje ne tretira.
Proteklih godina na sjednicama Gradskoj vijeća usvojeno je niz regulacionih planova u gradskom području i prigradskim naseljima čija rješenja investitorima otvaraju mogućnost za izgradnju zgrada, poslovnih prostora, solarnih panela i tome slično. O haremima i grobljima ni riječi.
Usvojeni regulacioni planovi, koncentracija investitora, priliv stanovništva, izgradnja poslovnih ili stambenih objekata i opći društveni trend, gotovo da su preklopile sve slobodne površine gdje bi se, u gradskom području, eventualno mogao situirati neki novi harem.
Prostora za tu mogućnost gotovo da i nema. O tom problemu s kojim će se, koliko sutra, suočiti građani Mostara, u političkim krugovima probosanskih stranaka niko i ne pomišlja.
Ako tome pridružimo višedecenijsku narav međunacionalnih odnosa u Mostaru, nonšalantni konformizam politike HDZ-a u načinu rješavanja nacionalnih pitanja u Gradu, onda nije teško pretpostaviti da će se sličan scenarij kao i u Stocu za 20 godina desiti i u Mostaru.
(Hasan Eminović/IIN Preporod)
