Jedan od znakova ekonomskog neznanja jeste svakako uvjerenje da “kupovina domaćeg” vodi ka prosperitetu. Moj bivši poslodavac, ABC News, već sedmicama plasira priče kako će “kupovina domaćeg”, ponovo zaposliti Amerikance.
Drago mi je što više ne radim tamo.
“Kupujte domaće” je suluda ideja. Ne samo da neće stvoriti prosperitet, nego će nas koštati posla i načiniti još siromašnijim. David R. Henderson, ekonomista na Hoover institutu objasnio je i zašto.
“Gotovo svi ekonomisti kažu da je to glupost”, navodi David R. Henderson. “I razlog je taj što: Trebamo kupovati stvari tamo gdje su najjeftinije. Jer nam to čuva resurse (novac) za kupovinu drugih stvari, a drugi Amerikanci dobijaju posao proizvodeći te stvari.“
To je ono što ljudi uvijek zaboravljaju. Svaki put možemo iskoristiti manje resursa i manje radne snage kako bismo stvorili jednu stvar koja ostavlja više za druge stvari koje sebi ne možemo priuštiti. Ako uštedimo novac kupovinom “stranih proizvoda”, priuštit ćemo sebi kupovinu drugih potrepština.
Nesuvislost Kupujmo domaće može se vidjeti sljedećom logičkom analizom.
“Ako je dobro Kupujmo domaće (tj. američko)“, navodi Henderson, “zašto nije dobro Kupujmo alabamansko? “A ako je dobro Kupujmo alabamansko (tj. Kupujmo bosansko, op.prev.), zašto nije dobro Kupujmo montgomerijsko alabamansko (tj. Kupujmo tuzlansko bosansko, op.prev.)?
Shvatili ste poentu. Ne biste dobijali dobre proizvode, ako biste sve što kupujete, kupovali iz Montgomerya (tj. svog grada, ili regije).
“Veliki dio historije čovječanstva je povećanje podjele rada, a ta podjela rada prelazi nacionalne granice”.
To zapravo stvara bogatstvo i poslove. Slično tome, uzmimo, na primjer, poštenu trgovinu kahvom. Koja košta mnogo više novca, ali nam je rečeno da, ako je kupimo, osjećat ćemo se lijepo, jer će neko u siromašnoj zemlji navodno biti plaćen više.
“Ali, veliki dio tih premija uzima birokratija koja time upravlja, i većina toga ne ide poljoprivredniku. Bolji način da pomognete tim poljoprivrednicima je da samo kupite ono što biste ionako kupili. Uzmite premiju koju biste potrošili i dajte tim ljudima.“
I još nešto, ako plaćate više za kahvu, manje ćete moći da je kupite, ili ćete imati manje novca za druge stvari. To šteti drugim radnicima. Treba da gledamo dalekosežnije od trenutačnog učinka i koristi.
Isto se odnosi i na tzv. tvornice koje izrabljuju radnike. Ja sam za slobodnu trgovinu, ali, trgovina znači da dobijate najnižu cijenu, a to bi moglo značiti da kupujete nešto od onoga što neki ljudi nazivaju tvornice za izrabljivanje radnika.
Mnogi će prigovoriti da neki najjeftiniji proizvodi dolaze iz zemalja Trećeg svijeta, gdje radnike izrabljuju za mizerne plate.
Henderson kaže da to svakako nije uredu, ali da, radnike niko ne izrabljuje.
„Naprotiv, njima je bolje da rade te poslove. Pogreška Amerikanaca je to što misle da oni ne bi nikada radili takve, mizerne poslove i zbog toga smatraju da ni ti ljudi ne bi trebalo to da rade. Međutim, tim ljudima niko ne nudi vizu za Ameriku. Ovi ljudi su zaglavljeni u svojim državama i biraju najbolju od najgorih opcija, a ako ljudima oduzmete te najbolje od najgorih opcija, ostat će im samo najgore.“
To se desilo kada je senator Tom Harkin iz Iowe otkrio da u Bangladešu djeca (tinejđeri) rade, nakon čega su zatvorene neke tvornice i prekinuti poslovi. Oxfam je, nedugo zatim, otkrio da su ta djeca otpuštena i da se bave prostitucijom kako bi preživjela.
„Osoba koja nastoji da ti dadne otkaz, nije tvoj prijatelj“, kaže Henderson.
Konglomerati koji zapošljavaju ljude u siromašnim zemljama obično plaćaju više od lokalnih poslodavaca. U Hondurasu, mnogi nadnićari imaju platu od 3,10 dolara po satu. To je malo za nas, ali većina stanovnika Hondurasa zaradi manje od dva dolara po satu.
Budući da zemlje Trećeg svijeta ne slijede slobodnotržišnu politiku, mogućnosti radnika često su isključene od strane sebičnih političara. Dakle, multinacionalne kompanije su obično najbolja alternativa tim ljudima. Dobrotvori bi trebali upirati prstom u političare, a ne tvornice koje pružaju kakvu-takvu nadu tim ljudima.
Ometanje mirne razmjene nikada nije dobra ideja. Veliki liberal iz 19. stoljeća, Richard Cobden, bio je u pravu kada je pohvalio slobodnu trgovinu zbog “vođenja čovječanstva zajedništvu, stavljajući po strani rasnu, vjersku, jezičku netrpeljivost, ujedinjujući nas sponama vječnoga mira”.
Piše: John Stossel
S engleskog preveo: Resul Mehmedović