Neoustaško vanjskopolitičko kurčenje
Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, članice Evropske Unije, i vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, bio je glavna politička, medijska, estradna, zabavljačka, podrivačka, podjebačka itn. (i tako niže) zvijezda nedavnog neoustaškog derneka priređenog u Mostaru, gradu u susjednoj „i prijateljskoj“ državi, koju on ne predstavlja niti zapovijeda njezinom vojskom, niti ga je itko od službenih predstavnika te države i zapovjednika njezine vojske pozvao, a povodom tridesete godišnjice osnutka tzv. Hrvatskog vijeća obrane, kasnije će se obistiniti, neoustaške soldateske, u Haagu pravomoćno presuđenog, hrvatsko-ustaškog udruženog zločinačkog pothvata zvanog „Hrvatska zajednica / republika Herceg-Bosna“.
Okupljenom (neo)ustaškom mnoštvu predvođenom svojim kompletnim političkim, vojnim i vjerskim vodstvom nije krio da se osjeća kao među svojima, jer on je predsjednik i Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Kao nije on „kostivnirvat“ (konstitutivni Hrvat) iz Bosne i Hercegovine, ali je kostivnirvat iz Hrvatske, predsjednik Republike, pa su ga birali i kostivnirvati iz Bosne i Hercegovine, koji imaju i državljanstvo Republike Hrvatske, koji su izašli na birališta i jednim dijelom zaokružili baš njegovo ime, pa bi on tako bio i njihov predsjednik i predstavnik. Jednim drugim, zasigurno puno većim, dijelom, na jednim drugim izborima, dejtonski obezvrijeđeni i poniženi građani Bosne i Hercegovine, pa i Hrvati među njima, uspjeli su, umjesto predodređenog im kostivnog ustaše, za svoga legalnog i legitimnog predstavnika izabrati jednog – Bosanca, a s kojim izborom se svekolika hercegbosanska (neo)ustašija na čelu s izbornim im luzerom Draganom Čovićem, kao i novopečenim im samozvanim, a aklamacijom u „Kosači“ verificiranim predsjedničkim surogatom Zoranom Milanovićem, nikako ne mogu pomiriti.
U pravnoj teoriji i praksi, pravnu snagu, pravomoćnost stječe samo sentenca, izreka pravnog akta, presude, rješenja i sl., dakle ne i obrazloženje, gdje se navode razlozi za odnosnu izreku. Iz obrazloženja haške presude tzv.“hercegovačkoj šestorci“, tj.političkom vodstvu HZ/HR Herceg-Bosne i HVO-u, njezinom vojnom krilu, može se zaključiti da bi prvooptuženi u tom postupku bio onodobni predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, da u međuvremenu nije umro. Tako se izreka tog pravorijeka ne odnosi na njega, ali njegovo ime i uloga u predmetnom osuđenom udruženom zločinačkom pothvatu nisu se mogli zaobići u obrazloženju zločinačke prirode pothvata kojemu je bio na čelu. Aktualni mlađahni i živahni predsjednik Republike Hrvatske ovakvim (vanjsko)političkim eskapadama, unatoč tridesetogodišnjem povijesnom odmaku, unatoč pravomoćnosti haške presude hercegovačkoj šestorci, kojom se, između ostalog, nedvosmisleno utvrđuje da je ondašnji rat u BiH imao i međunarodni karakter, jer su u njemu, između ostalih, sudjelovale i postrojbe Hrvatske vojske, čini obrazloženje odnosne presude politički,a potencijalno i pravno, primjenjivim na njega osobno, a i na državu koju službeno predstavlja, ako je to stvarno njezina autentična vanjska politika prema susjednoj državi. A ni Vlada RH i njezin mlađahni i živahni predsjednik, ni Sabor i njegov mlađahni i živahni predsjednik, ni vladajući HDZ, ni oporbeni SDP koji je iznjedrio Milanovića, ne daju osnova za ponadati se da bi suštinski drukčije (vanjsko)politički razmišljali…
Kao Hrvat i Evropljanin iz Dubrovnika osjećam potrebu kriknuti, ograditi se od ovakve suštinski nehrvatske i neevropske (vanjske) politike vodećih predstavnika moje države. Jer, to što oni rade prema Bosni i Hercegovini nije ni hrvatska, ni evropska, nego (neo)ustaška (vanjska) politika. Dosta mi je stereotipa da bi (herceg-bosansko) ustaštvo bilo paradigma istinskog hrvatstva! Ako je stvarno taj ustašluk i benevolentan odnos prema njemu jedinica mjere za hrvatstvo, onda ja više nijesam Hrvat, štoviše s gnušanjem odbijam biti takav Hrvat. Nijesam i ne želim biti sunarodnjak plemenu čija je politička, vojna i vjerska reprezentacija, u kompletu nadžidžana u prvim redovima herceg-mostarske Kosače, aklamacijom za svoga predstavnika odnosno predsjednika izabrala aktualnog moga, hrvatskog predsjednika. Za kojega sam, za razliku od njih, avaj, ja stvarno glasao, i to, avaj,avaj,avaj, više puta…Osjećam da s tim mentalitetom, s tim duhom, s tim „kostivnim narodom“nemam ništa suštinski zajedničko. Osim zajedničkog jezika. Koji se, na žalost, na ovim prostorima zloupotrebljava za razdvajanja i svađe, umjesto da nam služi kao bogomdani lijepak za povezivanje i prožimanje.
Dubrovački gradonačelnik kao, više nego Milanović u odnosu na kostivne Hrvate u BiH, potencijalni „predsjednik“ hrvatske eksklave baštinjene od Dubrovačke republike, ostat će to i nakon skorog puštanja u promet Pelješkog mosta. Ovdašnja državna granica ostat će i nadalje neprirodna, a Hercegovina i Trebinje s jedne strane, te Boka i Herceg Novi, s druge, najbliže susjedstvo. S kojim je spomenuta Republika i njezina slavna diplomacija vjekovima uspijevala održavati pristojne gospodarske, a zbog njih i političke odnose. Na stranu što su ondašnji dubrovački susjedi bile dvije moćne velesile, pa je Republika svoj neprispodobivi polumilenijski opstanak bazirala na ulozi tampona koji ekvilibrira između njih, ostaje činjenica da u neposrednom dubrovačkom zaleđu ni onda ni danas nije bila ni Slavonija ni Dalmatinska zagora, nego Hercegovina. Pa bi današnji mlađahni i živahni gradonačelnik Dubrovnika, grada koji desetljećima „privremeno“ odlaže svoja govna i ostalo smeće baš na mikroskopski uski pojas između svog izdašnog izvorišta pitke vode, koje pune hercegovačke kiše, i državne granice s tom vodonosnom Hercegovinom, umjesto da se ugleda na (neo)ustaško kurčenje ovlaštenih vanjskopolitičkih predstavnika svoje države, mogao promisliti treba li baš njemu i baš danas ekološki problematizirati najnoviju, treću po redu, lokaciju nesuđenog trebinjskog aerodroma, koji bi se dosadašnjom dinamikom mogao izgraditi za stotinjak godina, kad će već možda budućoj evropskoj, transnacionalnoj dubrovačko-južnohercegovačko-zapadnobokeškoj regiji stvarno trebati alternativni aerodrom. A u međuvremenu da se radi na relaksiranju međusobnih političkih, gospodarskih i posebice strateških infrastrukturnih odnosa na ovom, državnim granicama karikaturalno rascjepkanom, području. Pa da postojeći konavoski aerodrom opet bude zajednička zračna luka ovdašnje transnacionalne, a buduće evropske, regije, a da, s druge strane, jadransko-jonska autocesta od Ploča prema jugu nastavi rubom Popovoga polja, kao prirodnim, makar za ovakve infrastrukturne stvari, dubrovačkim zaleđem, sa zajedničkim izlazima za Slano, Ravno i Ljubinje, odnosno Trebinje i Dubrovnik, a ne da je se utrpava u uzani pojas Dubrovačkog primorja…
Darko Kaciga Evropljanin
P.S.
Ceterum censeo… uostalom mislim da se kršćanin, хришћанин, musliman, židov… može biti, ako se mora. Ako se ne mora,a hvala Evropi ne mora se, slobodnomisleći Europljanin/Европљанин ne može više biti kršćanin, хришћанин, musliman, židov…
magazinplus.eu
