Stradanje Palestine i problem licemjerstva: ljudsko, a ne muslimansko-izraelsko pitanje

Ovih se dana ne može otići na internet, prijaviti na bilo kakvu društvenu mrežu ili otići na neki portal, a da ne budete sa svih strana zasuti citatima, člancima, komentarima, slikama, proročanstvima, prokletstvima i sličnim stvarima vezanim za situaciju u Palestini.(M. Oršolić – Prometej)

Većina tih natpisa je izrazito emotivno obojena, pristrana, i poprilično antisemitski i anticionistički obojena. Daju se sudovi potkrijepljeni iz svetih knjiga i forsiraju se što šokantnije slike nasilja i ubijene djece kako bi se totalno iskristalizirala jedna polarizirana slika o Židovima kao apsolutnim zlikovcima i okolnim muslimanima kao apsolutno nevinim ljudima kojima su zbog njihove potlačenosti sva sredstva borbe opravdana i dozvoljena.

Naravno da čovjekova savjest ne može i ne smije ostati mirna pred tolikim nevino stradalim u Palestini, no sve bi to djelovalo uvjerljivije kad bi se oni koji toliko vapiju nad žrtvama Palestine jednako zdušno zalagali i za žrtve onih koji nisu muslimani. A ne recimo, likovati nad katastrofom koja je pogodila istočnu obalu Amerike, kao da je to zaslužena kazna za njihova zlodjela. Sve bi to djelovalo i uvjerljivije i da nema poziva na osvetu Židovima i da se ne navode citati koji npr. govore da će na Sudnji dan čak i drveće otkrivati skrivene Židove da bi ih muslimani mogli ubiti.

Ovako ispada da se žrtve uvijek dijele na svoje i tuđe, i dok se nad svojima uporno kuka, nad tuđima se šuti, često čak i likuje. A upravo takav stav je u korijenu svakog sukoba, svake polarizacije, pa tako i one u Palestini. I svi oni koji jadikuju nad žrtvama Palestine, a pri tom zadržavaju gore spomenuti stav ne pomažu razrješenju pitanja Palestine, štoviše takvi su prije dio problema nego dio rješenja. Palestina nije samo muslimansko-izraelsko, nego ljudsko pitanje, tako da bi i pripadnici drugih religioznih i drugih kolektiva morali imati stav o tome, stav koji nastoji razumjeti taj sukob, stav ljudskog suosjećanja prema patnji stradalih u Palestini. Vođen tim mislima napisao sam ovaj tekst, u nadi da postoje ljudi koji, kad je riječ o ljudskoj patnji, mogu razmišljati malo dalje od svog stada i kolektiva.

Nažalost, ispada da je priroda ljudske sućuti, kao i ljudskog poimanja odgovornosti, najčešće veoma površna. Sve ono što je daleko od nas (Gaza, Čečenija, Haiti, Indonezija), ako nema neke identitetske ili interesne veze s nama, od nas dobiva uglavnom potpunu, hladnu ravnodušnost. Ljudi koji dijele žrtve na naše i tuđe/njihove u konačnici zapravo i ne oplakuju same žrtve, nego ono naše, ono povrijeđeno kolektivno. Tako da briga samo za svoje žrtve, a potpuna ravnodušnost prema žrtvama drugoga, nije znak ljudstva i zdrave sućuti, nego upravo hipokrizije i licemjerstva.

Upravo to licemjerstvo jedna je od osnovnih zapreka razrješenju bilo kojeg sukoba, pa tako i ovog u Palestini. Licemjerstvo je to Europe, koja će – kao što su to radili i za rata na ovim prostorima – verbalno osuditi nasilje, podržati mir, čak u duhu političke korektnosti preispitivati vlastitu kolonijalnu krivnju za generiranje sukoba u Palestini, ali na kraju neće učiniti ništa konkretno. Licemjerstvo je to Amerikanaca, koji štuju svoju nacionalnu sigurnost i demokraciju kao božanstvo i zbog nje će pola svijeta preorati po svojem, a istovremeno u svim tim državama gdje dođu postupaju krajnje nedemokratski i ne poštuju ničije pravo na sigurnost i državu. Licemjerstvo je to Izraelaca koji i sami znaju što znači biti bez vlastite države, što znači biti progonjen i ubijan, a opet to isto zlo što su oni doživjeli spremni su uraditi Palestincima. Licemjerstvo je to, na koncu, palestinskog političkog vodstva i muslimana diljem svijeta kao njihove podrške, koji u prvoj polovini rečenice traže prestanak krvoprolića i oplakuju žrtve Gaze, a već u drugoj pozivaju na uništenje Izraela i linč Židova.

Ovih dana naletio sam u svojoj arhivi na jedan upravo proročanski tekst o odnosu Zapada, Izraela i Palestine, koji potpisuje Andrej Nikolaidis, a tekst potječe još iz siječnja 2009. godine. Tekst nosi naslov „Ravnodušni prema plaču“ i briljantno pojašnjava gore napisane retke o licemjerju. Za kraj, evo jednog dijela tog teksta:

„Kada Drugo, u ovom slučaju Šeik Muhsin Abu Ita, na kanalu Al Aksa kaže da je ‘uništenje Jevreja divan blagoslov’, a dr. Ahmed Bahar, vršilac dužnosti predsjedavajućeg palestinskog parlamenta, kaže: ‘Jevreji su kao kancer, oni i Amerikanci moraju biti uništeni do posljednjeg čovjeka’, jedan dio liberalne javnosti od politički korektnog zapadnjaka očekuje da se zapita: to što govore je nesporno neprihvatljivo, ali mi treba da se pitamo – šta smo mi učinili pa da oni tako govore? Zapadnocentrični način razmišljanja, po kojem se ništa na ovome svijetu ne dešava bez našeg upliva, nekada je bio praćen imperijalizmom zapadnih sila, a sada je praćen histeričnim pozivima na odgovornost zapada, čak i za to što neko javno najavljuje genocid nad zapadnjacima. Gdje je granica političke korektnosti koja se zahtijeva od zapadnjaka: ako me neko ubije, pa istrijebi i moju porodicu i većinu ljudi koje poznajem, mora li se on makar posthumno zapitati – što sam to strašno ja učinio, da ga natjeram na to? Hoće li mi on ikada moći oprostiti što sam ga natjerao da me ubije?

Sve je, čini se, jasno: država Izrael mora prestati sa zločinima koje pravda borbom protiv terorizma, pravedni zahtjevi Palestinaca moraju biti uvaženi, mir mora biti uspostavljen. Napokon: zapadno javno mnijenje snažno podržava sve pobrojano. Znači li to, onda, da će država Izrael izgubiti podršku Amerike i njenih evropskih saveznika, znači li to da će Palestinci od Zapada sada dobiti podršku za pravedno rješenje svojih nedaća, znači li to da ćemo se uskoro obradovati palestinskoj državi i miru na Bliskom istoku? Naravno da ne, jer zapad je umijeće hipokrizije doveo do savršenstva. Politički korektna i miroljubiva javnost ionako nema nikakav uticaj na ratobornu političku elitu čiji je zadatak održavanje i proširenje imperije drugim sredstvima.

Tu je, dakako, i licemjerje države Izrael i njeno cinično nasilje. Kao i licemjerje Hamasa, koji očekuje sućut za svoje žrtve, sve dok njihova there can be only one politika ne bude dovela do toga da sve Jevreje, koje prije toga nisu pobili u terorističkim napadima, gurnu u more.

Ono što čitavoj priči nedostaje je odgovor na dva pitanja, koja su zapravo jedno. Sa stanovišta političkog islama – odustati od namjere da se islam proširi na dio svijeta koji još nije islamski: znači li to napustiti osnovnu ideju? Sa stanovišta demokratije: odustati od namjere da se demokratija proširi na dio svijeta koji još nije demokratski: znači li to napustiti osnovnu ideju? Mi priželjkujemo NE, ali do nas iz vatre i ruševina uporno dospijeva jedino: DA.“

|prometej.ba, 26. 11. 2012.|

M. Oršolić

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close