Moje ime je Nermin Šečo.Po zanimanju diplomirani pravnik,Student generacije,sa najboljom prosječnom ocjenom 10,00.Trenutno magistrant na drugom ciklusu studija-krivičnopravna oblast.U slobodno vrijeme se bavim biciklizmom. Za mene bicikl nije samo sport, već i stil života.
Od malih nogu sam volio bicikl. Moj prvi cestovni bicikl na kojem sam ujedno proveo i najviše vremena kao omladinac je bio Hercules. To je bio čelični bicikl koji je za razliku od današnjih cestovnih bicikala imao monitarne ručice mjenjača na dijagonalnoj cijevi rama što mi je uveliko otežavalo da mijenjam brzine u toku utrke, ali to me nije spriječilo da kao mlad ostvarim dobre rezultate na aplikaciji ,,Strava“. Moj cijeli život je vezan za biciklizam i sretan sam što radim ono što volim. Na biciklu osjećam se sigurno i pouzdano, a bike dan počeo se pretvarati u čisto zadovoljstvo. Nije mi bilo monotono ni dosadno, što mi je bila prva pomisao na bicikliste koji se voze samo po cesti. Naprotiv, takva vožnja postala je poticajna i izazovna. A vrlo brzo sam, prisjećajući se gdje sam znao sresti cestovnjake, pronašao lijepe rute, gdje je mali promet ili ga nema uopće.
Svakako,vožnja okolnim manjim naseljima je vrlo ugodna. Tako da se veoma brzo stvorilo bezbroj novih ruta za moj novi adrenalinski poriv, a to je brzina i puno kilometara bez umora s novim biciklističkim pogledom. Više prošao, više vidio, doživio i još se zabavio.
Uvijek se rado sjećam citata Alberta Einsteina:,, Život je kao vožnja biciklom, treba neprestano ići naprijed, bez zaustavljanja, da se ne izgubi ravnoteža.“
Zatim sam ,uz bicikl stekao i brojna prijateljstva na koja sam ponosan, a mnogi od tih ljudi, poput Muje Suljića, Džeme Gromilića,Ismara Agića,Eldina Bećara,Tarika Pihljaka,Muje Podžića i Ivice Bodulovića koji su mi pružali veliku podršku dok sam počinjao sa biciklizmom.U svemu glavni organizator je bio Mujo Suljić,ujedno jedan od najaktivnijih biciklista u Visokom.Od njega sam dosta naučio o biciklizmu i uvijek rado podijeli konstruktivne i afirmativne savjete tokom vožnje sa njim.Čim Mujo ne vozi bicikl,sve ga boli.
S obzirom da se u Bosni i Hercegovini ne može živjeti samo od sporta, čovjek se mora kad-tad okrenuti egzistencijalnim stvarima. Tako je bilo i sa mnom. Obzirom da biciklizam iziskuje naporne svakodnevne treninge i redovnu kvalitetnu ishranu, ja to u tom trenutku nisam mogao uskladiti da bih mogao ostvariti vrhunske rezultate u biciklizmu.
Što se tiče stanja biciklizma u BiH on je u blagoj uzlaznoj putanji, iz prostog razloga što su naši građani sve svjesniji koliko je vožnja bicikla dobra za zdravlje i za oblikovanje tijela.
Ali što se tiče cestovnog biciklizma u Bosni i Hercegovini je u nekom segmentu napredovao, a u nekom nažalost nazadovao. Sada su uslovi za treniranje bolji ali nema djece, sada ima više klubova ali manje takmičenja. Sada imamo ekspanziju MTB biciklizma koji je našao svoje mjesto i u kalendaru utrka, te se sve više djece i omladine odlučuje za ovu granu biciklizma. Također, sada imamo ekspanziju ženskog biciklizma što je svakako pohvalno, a nadam se i nekoj većoj biciklističkoj utrci u našoj državi.
Jednom je jedan čuveni sportista rekao: „Granica ne postoji. Što više sanjaš, dalje dosežeš“. Zato samo uporni pobjeđuju. Ne dajte se zaustaviti na putu do cilja.
Poručio bih svim čitateljima da svoju djecu upute u sportske vode, te da ih podrže da ostvare svoje snove. Iz ličnog iskustva mogu reći da mi je sport usadio možda najkrucijalnije osobine a to su upornost, hrabrost i timski duh.
Na kraju, ovim putem želim pozvati sve one koji žele da se bave biciklizmom,da nam se pridruže u vožnji i da zajedno obilazimo mnoge gradove u BiH.
