Dva američka odgovora na izbjegličko pitanje

Primamljivo je povjerovati u Obaminu sliku američke povijesti, no značilo bi to gledati na činjenice kroz ružičasto staklo. U nekoliko ključnih trenutaka, zatvaranje vrata ranjivim strancima točno je ono što je Amerika radila

Autor: Jeffrey Toobin THE NEW YORKER

Kada su republikanci i nekoliko desetaka demokrata u Kongresu glasali prošloga tjedna da učine gotovo nemogućim ulazak sirijskih izbjeglica u Sjedinjene Američke Države, predsjednik Barak Obama branio je svoju odluku da učini Ameriku sigurnim utočištem. Optužio je one koji su bili za podizanje ograda da nisu pravi Amerikanci: „Zatvaranje vrata pred licem izbjeglica izdaja je naših najdubljih vrijednosti. To nismo mi.“

Primamljivo je povjerovati u Obaminu sliku američke povijesti, no značilo bi to gledati na činjenice kroz ružičasto staklo. U nekoliko ključnih trenutaka, zatvaranje vrata ranjivim strancima točno je ono što je Amerika radila. Drugim riječima, Obama možda ima moralnost na svojoj strani, čak i sud povijesti, ali ne nužno i prošlost.

Najzloglasniji primjer američkog neprijateljstva prema ranjivim strancima dogodio se u predvečer Drugog svjetskog rata, kada je američka vlada odbila primiti mnogobrojne židovske izbjeglice koji su bježali od Hitlera. Putovanje broda koji se zvao „St. Louis“, koji je luku Hamburg napustio 13. svibnja 1939. sa 937 uglavnom židovskih izbjeglica, pruža najstrašniji primjer posljedica koje ima američka politika. Nakon zaustavljanja na Kubi (koja također nije htjela izbjeglice) brod je vraćen s Floride kada je bio toliko blizu da su putnici mogli vidjeti svjetla Miamija. Nakon povratka u Europu, dvjesto pedeset i četiri putnika s tog broda na koncu su umrli u Holokaustu.

Neprihvaćanjem izbjeglica vlada Franklina D. Roosevelta samo je radila ono što je američki narod i želio. Anketa magazina „Fortune“, nedavno istaknute na Twitter feed-u ‘Povijesno mišljenje’, donosi da je 85 posto Amerikanaca bilo protiv ukidanja zabrana austrijskim, njemačkim i drugim političkim izbjeglicama; 67 posto bilo je za to da ih se pokuša u potpunosti zadržati vani.

Za vrijeme rata, vlada i sudovi nasrnuli su na različite ranjive manjine. U slučaju Korematsu protiv Sjedinjenih Država, Vrhovni je sud, s šest glasova naprema tri, podržao isključenje japansko-američkih građana iz većeg dijela Zapadne Obale Sjedinjenih Američkih Država.

Kao i kod uvođenja policijskog sata za Japance – američke građane, što je Sud isto tako podržao, odluka je tvrdila da je „isključenje onih japanskog podrijetla nužno zbog nazočnosti neutvrđenog broja nelojalnih članova skupine, od kojih su većina bez sumnje odani ovoj zemlji. To je zato što nismo mogli odbaciti mišljenje vojnih vlasti da je nemoguće provesti trenutnu segregaciju nelojalnih od lojalnih te smatramo održivom valjanost odredbe policijskog sata koja se primjenjuje na čitavu skupinu.“

Nekoliko činjenica se izdvaja u Koremstsu odluci. Napisao ju je Hugo Black, sudac koji je inače imao snažnu reputaciju građanskog liberala. O njoj se raspravljalo u listopadu 1944. a donesena je u prosincu iste godine – u vrijeme kada je američka pobjeda u ratu u Pacifiku, ako ne i sami datum predaje Japana, već bila neminovna. Nije bilo dokaza da je bilo koji određeni Amerikanac japanskog podrijetla predstavljao prijetnju samome ratu; Sud je jedino izrekao da ne može procijeniti je li ijedna od tih tvrdnji ‘bila’ provedena. Strah, a ne činjenice, opravdao je zaključak Suda.

Ovi primjeri ne mogu se odbaciti kao davna prošlost. Kao što je to Rick Perlstein istakao u svojoj knjizi iz 2014. „The Invisible Bridge“ (Nevidljivi most), vijetnamski brodarski narod, koji su bili izbjeglice rata koji je Amerika vodila, bili su naširoko prezreni i bojalo ih se kada su 1975. došli u Ameriku. Perlstein citira poznatog harvardskog sociologa Davida Riesmana, koji je tada izjavio: „Narodno raspoloženje je otrovno i opasno a ovo je jedan od simptoma – napad na nemoćne izbjeglice čiji broj je infinitezimalan.“ Zvuči poznato? (Moj kolega George Packer primijetio je isto ne tako velikodušno ponašanje prema izbjeglicama iračkog rata, još jednog koji je Amerika vodila.)

Ovim ne želim reći da su ponašanje i djela Amerikanaca uvijek okrenute protiv izbjeglica. Za vijetnamske krize 1975. godine, na primjer, predsjednik Gerald Ford izrazio se gotovo identičnim riječima kao predsjednik Obama prošloga tjedna. „Smijemo si priuštiti da budemo principijelno velikodušni prema izbjeglicama“, kazao je Ford. Mnogi Amerikanci (poput mene) mogu pratiti svoje podrijetlo do trenutka u našoj povijesti kada smo otvorili naša vrata žrtvama gladi u Irskoj, pogromu u Rusiji, ili prirodnim katastrofama kao i u onima koje je prouzročio čovjek. No, jednostavno nije točno da nas ova vrsta velikodušnosti definira. Ponekad da, a ponekad, kao sada, očito to ne čini. I jedna i druga strana, u dobru i u zlu, vrlo su američke.

S engleskog: H.V.