Kultura

Nepodnošljiva logika kolektivnog djelovanja

Što je veći broj ljudi koji imaju neki zajednički interes, da li je vjerovatnoća manja ili veća da će se oni udružiti kako bi promicali dati cilj? Iako bi na prvu čovjek očekivao da je vjerovatnoća veća, ona je zapravo manja.

Koliko je meni poznato, niko nije dao ljepše i jednostavnije objašnjenje zašto je to tako od Mancura Olsona* i ovaj post je posvećen njemu.

Olson je jedan od onih intelektualaca čije ideje – jednom kada ih upozna – čovjek odjednom počne prepoznavati svugdje oko sebe. Stvari konstantno prisutne, ali nekako maglovite, bljesnu u novm svjetlu i odjednom postanu kristalno jasne.

Ponajviše, Olson je prikazao paradoks u ponašanju grupa i objasnio zašto su manje interesne skupine toliko moćne u ostvarivanju svojih ciljeva i zašto većina toliko puta izvuče deblji kraj.

Zapravo, koliko ste puta imali osjećaj da ste dio većine — puno brojnije i moćnije — a da na kraju ipak završite kao žrtve manje grupice koja nekako uspije da izgura svoje? Kao ima nas, ali nekako ispada da ne uspijevamo da iskoristimo tu naizgled veliku prednost.

U nastavku je nekoliko kratkih i jednostavnih objašnjenja zašto je to tako, od kojih nijedno nije revolucionarno, ali ljepotu i snagu crpe upravo iz te svoje zapostavljene jednostavnosti.

Za početak ono najočitije — manje grupe su prosto bolje i efikasnije u organizaciji svojih interesa. Čak i kada svi u vašem društvu dijelite zajednički interes da se dobro provedete, puno ćete se lakše dogovoriti na koja mjesta izlazite ako vas je troje, nego ako vas je desetoro. Skoro je nemoguće iskoordinirati veće skupine ljudi, da ne kažem milione ljudi koji dijele neki zajednički interes.

Nadalje, što je veća skupina ljudi, to je izraženija difuzija odgovornosti i ono što se u društvenim naukama zove free-rider problem. Ono što je zajedničko najvećem broju ljudi, rekao je Aristotel, dobiva najmanju pažnju. Što nas je više koji dijelimo neki interes, to je prirodno pretpostaviti da će se već neko pozabaviti tim, a da ćemo mi moći uživati u plodovima bez da smo išta morali uraditi za to. Ovaj problem postoji i u manjim grupama, ali je u pravilu puno lakše uočiti ko ne radi i odrediti ko šta treba da radi.

Zatim, što je manja grupa, to je povjerenje među pojedincima veće i obrnuto. Pisao sam o značaju povjerenja prije nekoliko sedmica, pa ću se suzdržati od ponavljanja.
Konačno, i ovo je zapravo najvažnije, postoji vrlo jednostavna matematika koja je možda i Olsonova najveća intelektualna ostavština.

Prije svega, u svakom kolektivnom djelovanju se javlja problem raspodjele dobitka. Ostvarenje bilo kojeg cilja u životu jednostavno zahtijeva vrijeme, novac i živce, ili ukratko žrtvu. Međutim, što je veći broj ljudi koji bi imali koristi od nekog zajedničkog dobra, to je manji udio u dobiti kada se ona raspodijeli među svima.

Evo na šta mislim: Potrošači su jedna višemilionska skupina čiji je interes da kupuju što bolje i jeftinije proizvode, ali vjerovatno nikada nećete vidjeti da su oni uspjeli da se efikasno udruže kako bi ostvarili taj cilj. S druge strane, pojedina preduzeća će vrlo često uspjeti da ostvare svoj interes, čak i ako ide na štetu potrošača.
Na primjer, u svakoj ekonomiji imate određena preduzeća koja će učiniti sve da zabrane uvoz boljih i jeftinijih proizvoda, naravno uvijek pod izgovorom da štite domaće interese, proizvodnju i radna mjesta. Za preduzeće, ovo znači značajno povećanje profita od nekoliko stotina hiljada, ako ne i miliona. Ali za potrošače, to možda znači skuplji proizvod za pet-deset feninga.

I naravno da se vi možete iskoordinirati i boriti protiv toga. Ali sve i da nekolicina preuzme na sebe zadatak da ‘povede’ milione potrošača i žrtvuje svoje resurse da bi se ostvario zajednički cilj, rezultat će biti 5 feninga jeftiniji proizvod za sve nas. To u konačnosti znači da dobijate natproporcionalno malo za natproporcionalno veliki napor.
U normalnim okolnostima, dakle, racionalni pojedinci će vrlo teško raditi nešto za zajednički interes. To manje interesne skupine vrlo dobro znaju, zloupotrebljavaju i upravo iz toga crpe svoju nepodnošljivu snagu.

Ovo je razlog zašto se trebate diviti ljudima koji se bore protiv nečega ‘iz principa’. Tamo gdje većina kaže ‘ma bježi, šta će mi to maltretiranje za pet feninga’, oni su ti koji ne dozvoljavaju da manjina iskorištava većinu i u tome nalaze jedinu satisfakciju.

Ista logika radi i u suprotnom smjeru, ali je matematika možda još uvjerljivija. Ovim ću i završiti:

Pretpostavimo da samo 0.1 posto stanovnika u BiH odluči da sebi prigrabi po 10.000 maraka dodatnog dohotka godišnje i da imaju moć da to zaista i urade – bilo putem namještanja tendera, uticaja na zakone koji pogoduju njihovim firmama, ili bilo kakvim drugim radnjama. To skoro odgovara prosječnoj godišnjoj neto plati u državi, hoću reći značajno je.

Prema popisu iz 2013. godine, u Bosni i Hercegovini živi 3.531.159 stanovnika, odnosno ovu povlaštenu skupinu od 0.1 posto predstavlja 3.531 ljudi. Razmišljajte o njima kao o najmoćnijim osobama u državi.

Di bi se zadovoljila njihova potreba za dodatnih deset hiljada maraka, to društvo košta 35 miliona i 310 hiljada maraka godišnje.

Iako značajno, kada se podijeli na ostalih 99.9 posto ljudi, ispada da njihova potreba sve ostale košta ‘tek’ 10 maraka godišnje.

Je li 10 maraka godišnje nešto zbog čega ćete se pobuniti? Nije.

Je li 10.000 maraka godišnje nešto za šta ćete se svim silama boriti? Dakako.

Što je grupa manja, to je dobitak za pojedince te povlaštene skupine veći, a trošak za sve ostale manji.

Ali recimo da apetiti porasti i 10 posto ljudi u državi (ili oko 353 hiljada) želi da sebi prigrabi po 10.000 maraka. To je sada već trošak za društvo od tri i pol milijarde maraka, i kada se podijeli na ostalih 90 posto stanovništva, svakog košta po 1.111 maraka. To je već osjetno i nije vjerovatno očekivati da ovih 10 posto ljudi neće uspjeti u svom naumu, ili će se u najmanju ruku suočiti sa značajnom opozicijom.

Dakle, kako raste broj ljudi koji imaju neki zajednički interes, to koordinacija postaje sve teža, povjerenje sve manje, a udio u dobiti sve beznačajniji. U konačnosti, manjina je puno organiziranija i ima sve poticaje na svojoj strani – ima puno više da dobije i puno više da izgubi od većine.

Ovo je, ukratko, najbolji razlog zašto su male interesne skupine, porodice, ili stranke toliko moćne i zašto konstantno gubimo od njih.

Kažem vam, jednom kada ovu matematiku imate u glavi, sve odjednom ima toliko više smisla.

Ali nije neizbježno.

Preuzeto sa: www.inkrementalno.blog 
__________
[*] Prvobitna ideja je izložena u The Logic of Collective Action i skoro dvije decenije kasnije dorađena u The Rise and Decline of Nations.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close