Bosna i Hercegovina nikada ne bi bila neovisna da među svojim tadašnjim prvacima nije imala potrebnu i dovoljnu „količinu“ suverenih pojedinaca nepokolebljivog integriteta i neovisnog mentaliteta.
Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica
Danas se mnogi pitaju za što su glasali, za što su se borili? Koliko smo odmakli u realizaciji referendumskog pitanja iz 1992. godine? Koliko su Hrvati i Srbi odustali od ciljeva proklamiranih 1991. i 1992. godine? Za što su se borili i politički djelovali Stjepan Šiber, Jovan Divjak, Stjepan Kljujić, Dragan Vikić, Miro Lazović, Tatjana Ljujić Mijatović, Mirko Pejanović… Koliko je Bosna i Hercegovina stvarno neovisna i od koga ili čega?
Nepodnošljiva težina neovisnosti
Bosna i Hercegovina je svoju državnost obnovila na referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine od kojega je proteklo trideset godina, a na kojemu je od 64 % građana koji su se odazvali pozivu da odgovore na referendumsko pitanje koje je glasilo: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“ 99,44 % odgovorilo potvrdno.
Referendumu koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, prethodio je buran historijski period prepun stresnih i turbulentnih događanja, otcjepljenja, proglašenja neovisnosti, unutarnjih agresija na otcjepljene bivše republike… Za tadašnje rukovodstvo Bosne i Hercegovine referendum je (o)značio trenutak u kojemu je većina građana izrazila svoj odnos i opredjeljenje prema budućnosti BiH, a za stanovnike uvod u gotovo četverogodišnji krvavi rat, agresiju na BiH koja je odnijela više od stotinu hiljada žrtava, dok je više od milion građana Bosne i Hercegovine protjerano, prognano i raseljeno sa svojih predratnih imanja i iz domova.
Odluka o održavanju referenduma o neovisnosti u Skupštini SRBiH donijeta je u vrijeme disolucije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), kada su bivše jugoslavenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile neovisnost. Bilo je to vrijeme intezivnih, ali uglavnom neuspješnih razgovora šest predsjednika predsjedništava jugoslavenskih republika o iznalaženju izlaza iz krize, ali i vrijeme kad su se ratna dešavanja iz Hrvatske već prelila u Bosnu i Hercegovinu napadom Jugoslovenske narodne armije (JNA) u septembru 1991. godine na selo Ravno u jugoistočnoj Hercegovini. U BiH to je bilo vrijeme formiranja paralelnih struktura vlasti. Pod vodstvom tadašnje Srpske demokratske stranke (SDS), na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koja je 9. januara 1992. godine usvojila Deklaraciju o proglašenju Srpske republike Bosne i Hercegovine (čije ime je u augustu 1992. promijenjeno u Republika Srpska). Ne treba niti se smije zaboraviti da je prije ove skupštine 18. novembra 1991. godine, održana još jedna na kojoj je proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.
O sudbini onovremene Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i njenih (bivših) republika, pa i Bosne i Hercegovine, intenzivno se razgovaralo i na međunarodnom planu. U Den Haagu je 5. novembra 1991. godine održana Konferencija o Jugoslaviji nakon koje je Arbitražna komisija Konferencije donijela ocjenu da se u SFRJ radi o disoluciji zemlje, odnosno, da SFRJ praktično više nema pravni identitet na međunarodnom planu.
Europska zajednica je 16. decembra 1991. usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji kojom su jugoslovenske republike pozvane da do 23. decembra apliciraju za status neovisnih država. Predsjedništvo tada još uvijek Socijalističke republike Bosne i Hercegovine (SRBiH) je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, donijelo odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SRBiH kao neovisne države. Međutim, izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao Robert Badinter (odakle kolokvijalni naziv Badinterova komisija), uvjetovao je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom. Vođena tim uvjetom, Skupština SRBiH je na burnoj i teškoj sjednici 25. januara 1992. godine donijela odluku o raspisivanju referenduma o statusu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, donijeta je odluka o povlačenju predstavnika SRBiH iz svih saveznih državnih organa i organizacija SFRJ.
Podsjetit ću da je Odluci o raspisivanju referenduma prethodio Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine donesen 15. oktobra 1991. godine na burnoj sjednici Skupštine SRBiH upamćenoj po otvorenoj prijetnji koju je pred očima cijele bosanskohercegovačke, ali i svjetske javnosti, Radovan Karadžić, osuđen za ratne zločine i genocid u BiH pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, uputio muslimanskom narodu: „Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani, ako bude rat ovdje“, na što je reagirao Alija Izetbegović, tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH: „Njegov (Karadžićev) način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji… Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, muslimana… jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi.“
U svakom slučaju, za skupštinsku odluku o referendumu glasali su predstavnici Bošnjaka i Hrvata; odluka nije dobila podršku većine predstavnika srpskog naroda, koji su prije glasanja, na prijedlog Srpske demokratske stranke (SDS), koju je predvodio Radovan Karadžić, napustili zasjedanje. Prema odluci Skupštine SRBiH, referendum je provela Republička izborna komisija i općinske izborne komisije.
Tadašnji SDS je uz logističku i svaku drugu pomoć JNA – ili je, pak, bilo obratno – učinio sve kako bi onemogućio građane srpske nacionalnosti da učestvuju u referendumu, od prijetnji potencijalnim glasačima do zapreka na cesti sa naoružanim civilima kako bi se onemogućilo dostavljanje referendumskog materijala. Usprkos svemu, na referendum su izašli i građani srpske nacionalnosti, uglavnom u većim gradovima. Drugi dan referenduma počeo je u opuštenijoj atmosferi jer je stigla vijest da su noć prije sklonjene postavljene zapreke i barikade.
Prije zatvaranja glasačkih mjesta, Alija Izetbegović je na konferenciji za novinare izjavio: „Mislim da možemo da kažemo da smo, ne samo suverena i nezavisna država nego i međunarodno priznata država.“
Krvavi (dis)kurs
Ali, samo nekoliko sati nakon te izjave, nove slike glavnog grada BiH šokirale su svijet: u predvečerje 1. marta na Baščaršiji, u nikada do kraja razjašnjenom incidentu, kod Stare pravoslavne crkve, ubijen je srpski svat Nikola Gardović što je bio povod da u organizaciji SDS-a tokom noći podignu barikade na svim važnijim raskrsnicama u Sarajevu i grad potpuno blokira. Krizni štab SDS-a objavio je zahtjev da se obustave sve aktivnosti na priznanju suverene i nezavisne BiH.
Na ovu više nego očevidnu i izravnu prijetnju građani Sarajeva odgovorili su u istom danu: sa Dobrinje je ka centru grada krenula povorka ljudi pred kojom su se maskirani ekstremisti s barikada počeli povlačiti…
Šestog marta 1992. godine Republička izborna komisija je proglasila rezultate referenduma: „Na osnovu člana 28. Tačke 6. Zakona o referendumu (Službeni list SRBiH, br 29/77 i 24/91), Republička izborna komisija na sjednici održanoj 6. marta 1992. godine, utvrdila je rezultate Republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine koji je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine i iste objavljuje: Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31 posto i to prema izvodima iz opštih biračkih spiskova 1.989.786 i na osnovu potvrda o upisu u opšti birački spisak 83.535. glasača. Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14 posto. Od ukupnog broja vazećih listića ZA je bilo 2.061.932 glasača ili 99,44 posto, dok je PROTIV glasalo 6.037 ili 0,29 posto, a nevažećih glasačkih listića bilo je 5.227 ili 0,25 posto.
Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, izjasnilo se 2.061.932. građana ili 99,44 posto (Službeni list RBiH, br. 7; 27. mart 1992.).“
Ovi rezultati omogućili su međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao neovisne države. Zemlje članice Europske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine, a Sjedinjene Američke Države priznale su Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila. Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.
No, prvi dani neovisnosti Bosne i Hercegovine zaliveni su krvlju: počeli su napadi na Sarajevo i cijelu BiH…
Rat je zaustavljen nešto više od tri i pol godine kasnije pregovorima u američkoj vojnoj bazi Wright Patterson u gradu Dejtonu, a potom potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, 14. decembra 1995. u Parizu.
Mirovnim sporazumom potvrđene su međunarodno priznate granice, suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine i novo unutarnje teritorijalno ustrojstvo: dva entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine (51 % teritorija) i Republiku Srpsku (49 %) i Brčko disktrikt BiH (1 %)?! Situaciju u kojoj Bosna i Hercegovina ima 101 % teritorije možda je najbolje opisao Alija Izetbegović riječima: „U svijetu kakav je i sa ljudima kakvi jesu, nije se moglo više postići.“
Trideset godina kasnije Dejtonski mirovni sporazum(i) i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je donesen kao njegov sastavni dio (Anex IV), na snazi su do danas. Komplikovano državno uređenje, sa 14 parlamenata i vlada na različitim razinama vlasti, nenabrojiva administracija, višestruka i nejasna podjela nadležnosti… samo su neke od značajki državnog uređenja Bosne i Hercegovine koje se pokazuje jednom od – ali ne i jedinom – preprekom društvenom, ekonomskom, civilizacijskom napretku Bosne i Hercegovine.
Trideset godina od referenduma o nezavisnosti BiH, u zemlji su na još uvijek aktivne, u punoj snazi i na vlasti politike koje ne odustaju od zapaljive retorike koja poziva na unutrašnje podjele i teritorijalni preustroj po etno-nacionalnom principu… Multietničko rukovodstvo zemlje – ako se o nečemu takvom uopće može govoriti jer je potpuno jasno da etnonacionalističke stranke rukovode samo svojim glasačima zahvaljujući kojima i, ne može se ne posumnjati, izbornom inženjeringu, već decenijama (svake dvije godine) osvajaju izbore – sve je razjedinjenije u pogledu unutarnjeg uređenja zemlje, kad se većina pregovora završava se dogovorom tri etnonacionalna lidera izvan državnih institucija, dok zemlju napuštaju ne samo mladi i radno i reproduktivno sposobno stanovništvo nego i, realizirani ljudi sa porodicama i poslovnim i intelektualnim karijerama iza sebe… još uvijek nema izglednog rješenja za budućnost zemlje.
Tridesetak godina kasnije…
Tridesetak godina nakon referenduma i dvadeset pet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Bosna i Hercegovina je ako ne dalje onda, sigurno nimalo bliže nekoj modernoj, demokratskoj, funkcionalnoj državi, ustanovljenoj na načelima vladavine prava i pravde za svakog njenog građanina na svakom dijelu njene teritorije… Naprotiv, reklo bi se… Corona circus i migrantska kriza pokazali su sve slabosti (anti)sistema u kojemu se ne snalaze ni oni koji su ga napravili, ni oni koji se u njemu sjajno snalaze zbog čega ga održavaju… prijete da od ove zemlje (ponovo) naprave veliki politički, humanitarni i sigurnosni problem, ne samo za njene građane, već i za EU.
Utisak je da se, nažalost, stvarnim unutarnjim problemima ne posvećuje dovoljna, ako ikakva, pažnja. Zapleteni u mreže stranačkih i privatnih interesa, mešetarenja imenovanjima upravnih i nadzornih odbora, direktora javnih ustanova i preduzeća, komisijama, tenderima i javnim nabavkama, otimanjem (za) javne resurse… malo vremena ostaje za bavljenje stvarnim nacionalnim makar i etnonacionalnim ciljevima. U takvoj situaciji, u najboljem slučaju, svako osvojeno mjesto u javnoj upravi prikazuje se kao ostvarenje krunskog nacionalnog interesa.
S jedne strane, koliko god da su možda, u početku, (etno)nacionalni politički subjekti i imali ideju i namjeru bavljenja suštinskim i krucijalnim pitanjima etnija / naroda koji žive u Bosni i Hercegovini i rješavanjem njihovih nagomilanih identifikacijskih, identitetskih i drugih problema, u međuvremenu je – iz potrebe ponovnog ostanka na ili ponovnog osvajanja vlasti – došlo do svojevrsnog smicanja fokusa, skretanja pažnje i u konačnici, potpunog okretanja glave od stvarnih problema. Tehnologija je toliko jasna i prozirna da je prosto nevjerovatno kako (još uvijek) funkcionira; definirao je prije gotovo trideset godina, 1991. godina, u vrijeme sukoba JNA i slovenačke teritorijalne odbrane tada (a i sada) anonimni desetar JNA, Bošnjak(!) Bahrudin Kaletović riječima: Oni kao hoće da se odcijepe, a mi im kao ne damo.
S druge strane, pak, to je posljedica specifične kadrovske politike koja je već decenijama na djelu: pokušavajući jednim udarcem ubiti makar dvije muhe zadovoljiti zahtjeve baze i iz svake pouzdane glasačke / biračke sredine imenovati makar jednu osobu na visoku funkciju (koja bi zauzvrat na visokim razimana stranačkog, entitetskog ili državnog odlučivanja zastupala interese i potrebe te sredine) ali i izabrati osobu koja se – iz zahvalnosti i osjećaja duga za postavljenje – neće puno miješati u sumnjive radnje i sporne odluke stranačkog vrha kadrovska reprezentacija (kako se to u zadnje vrijeme voli reći) rukovodstva stranaka koje bi trebalo da se brinu i zastupaju bošnjačke (etno)nacionalne i nacionalne interese liče na sve osim na trust mozgova sa osjećajem nacionalnog dostojanstva i historijske svijesti koji bi trebalo da artikuliraju nacionalnu ideju i trasiraju strateške smjernica za razvoj jedinstvene, zajedničke nacionalne politike (makar, i samo) Bošnjaka.
Uzroke, povode, razloge za ovakvo stanje sigurno bih mogao nabrajati pozadugo, makar dok prvom nestrpljivom čitaocu dosadim, a posljedice… Posljedice su ozbiljne do mjere da ih se jedva usuđujem izgovoriti, a kamoli napisati: od države potpuno podređene stranačkim interesima sveprožimajućom korupcijom i posvemašnjom nepravdom, preko zastoja svih mogućih procesa i predavanja svega u ruke trojice etnonacionalnih lidera ne bi li se bilo šta pomjerilo u bilo kojem smjeru do ozbiljnih psihičkih problema velikog dijela stanovništva izazvanih osjećajem nemoći, bijesa i posttraumatskim stresnim sindromom (PTSP) kojima nesnalaženje vlasti u vezi sa migrantskom krizom i pandemijom corona virusa (koje su se samo nakalemile na permanentnu društvenu krizu izazvanu i pothranjivanu strahom) za čije globalno saniranje ni uređenije i tehnički i tehnološki naprednije države još uvijek nemaju odgovor, ni medicinski, a kamoli socijalni; medicina na lokalnoj razini je posebna priča koja (ne)zaslužuje poseban tretman.
Imunitet (od) krda
I ovaj Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine dočekali smo u ozračju čvrstog(?) izvanjskog, ali krhkog unutarnjeg suvereniteta i integriteta, ponovne najave želje „srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ za autonomijom, otcjepljenjem, osamostaljenjem i pregovora predstavnika dvije političke partije o promjeni (izbornog) zakona koji im je omogućio da budu to što jesu i zahvaljujući kojemu su na vlast došli i na vlasti se održavaju decenijama. Nije prirodno očekivati da će se njih dvojica ili trojica dogovoriti o bilo kakvim promjenama, a najmanje onim kojima će dokinuti pravo i mogućnost da se Bosna i Hercegovina transformira u bilo kojem normalnom (građanskom) pravcu. Naročito uz deklarativno i opetovano zalaganje jednog od njih za građanski model društvenog uređenja zemlje i države što je i do sada izazivalo rogušenje cijelog jednog entiteta i političkih predstavnika najmalobrojnijeg (konstitutivnog) naroda u BiH. Slijedi, nije realno očekivati da će se federalni dvojac, a kamoli državni trojac sa toliko deklarativnih razlika – ustvari, komparativnih sličnosti – ikada dogovoriti kako da riješe bilo koji problem jednostavno zbog toga što ih nerješavanje tih problema drži na vlasti, u fokusu pažnje i čini bitnim, bez obzira na to što time cijelu zemlju drže u okovima najzaostalije europske države odavno države sa posebnim potrebama sa stanovnicima koji su – kao nijedan narod u Europi – bezbrižno i bezbožno uljuljkani u stečeni imunitet krda ponoseći se i uživajući u statusu stada.
Problem ove zemlje je u činjenici da glasaju i biraju (samo) ljudi koji uglavnom, glasaju i biraju takozvane „omiljene negativce“, političke subjekte i političke ličnosti na koje će se naredne dvije / četiri godine moći (s pravom) žaliti, koje će moći (jednako, s pravom) kritizirati zbog nerada, neučinkovitosti ili korumpiranosti, u najkraćem, koje će moći kriviti za sve vlastite neuspjehe, promašaje i živote protraćene u „nema ništa“ i za „đe ba, ono nestalo“ te tako, sve svoje osobne frustracije – „transferom nelagode“, kao kad gledate Borata i stid vas je zbog onoga što čini, ali ne prestajete gledati – prebaciti na druge ljude, u drugi domen, u sferu za koju će spremno ustvrditi da na nju nikako ne mogu utjecati… pritom, svjesno zanemarujući činjenicu da su upravo oni odabrali i živjeti u mizeriji i one koji će im tu mizeriju osigurati i spremno isporučiti.
Nepodnošljiva la(h)koća neovisnosti
Možda najbolje pitanje koje se danas može postaviti je: Šta bi bilo da su u Predsjedništvu BiH 1992. godine sjedili sadašnji „predstavnici naroda“, odnosno, kako bi se danas odvijali dogovori o organiziranju referenduma o neovisnosti Bosne i Hercegovine i najvažnije, kakvi bi bili njegovi rezultati?
Neovisnost – kao i suverenitet i integritet – nisu samo politološke i / ili sociološke kategorije. One su prije i poslije svega stanje uma i duha. Bosna i Hercegovina nikada ne bi bila neovisna da među svojim tadašnjim prvacima nije imala potrebnu i dovoljnu „količinu“ suverenih pojedinaca nepokolebljivog integriteta i neovisnog mentaliteta koji su bili u stanju da kao razmišljaju kao svjesne individue, neovisno od naloga i želja krda.
politicki.ba
