Model kritičke diskusije u ovdašnjem društvu je ugrožen. Nemoć političkih aktera da artikulišu smislenu političku naraciju zasniva se, prije svega, na mentalnoj lijenosti društvenih aktera i svjesnosti činjenice da savremene tehnologije komuniciranja sa masama omogućavaju manipulativne modele populističkog karaktera koji se zasnivaju na snazi fabrikovanih poluistina – laži.
Oscar Wilde – “Tko li je ono rekao da je čovjek razumna životinja? To je najnesmotrenija definicija koja je ikada izrečena. Čovjek je sve, samo ne razuman”.
Model kritičke diskusije se formira generalizacijom kriterija zasnovanih na naučnim raspravama i dostignućima pozitivne političke prakse. Sudionici u svim fazama rasprava su izjednačeni i dopuštena su im racionalna rješenja, dok se nedopuštena smatraju iracionalnim.
Konvencionalnost argumentacijskih pravila podrazumijeva jednakopravnost svih aktera, pri čemu je fenomen zajedničkog znanja ujedno i pretpostavka kritičkog diskursa.
Današnje društvo izgubilo je senzibilitet prema spoznaji ISTINE. Društvo je doživjelo postupno prihvatanje primordijalnog interesa u sferi društvenog života. Sedimentacija društva i pojedinca na formu, a ne sadržaj – razvijanje svih mogućih kombinatorika, a da pri tome elementarne kompetitivne i kvalifikacijske faktore zanemarujemo; doveli su nas u fazu mentalne lijenosti i potrošačke građanske svijesti.
Komercijalizacija personaliteta kao političkog repromaterijala – sirovine za već profilirane političke forme; definitivno je ugrozila trend pozitivnih civilizacijskih tokova.
Danas čovječanstvo ide unazad, po svim elementarnim pokazateljima. Oblikovanje identiteta prepušteno je globalnim trendovima, a da ni sami nismo sigurni da znamo čega smo to danas baštinici. O kojoj tradiciji i baštini, o kojem identitetu govorimo danas u BiH, pa budimo još precizniji u Visokom. Koje je to društveno, kulturno i nadasve političko dobro koje imamo artikulisano kroz politički život ovog grada.
Egzistencijalizam je sebstvo, nauka tako kaže, a kod nas je to temeljno političko polazište sa kojega se nismo još pomakli. Nauka bi, naše stanje, definirala riječima “egsitencionalizam kao sekularni humanizam”, a da sekularni humanizam nije implikacija egzistencijalizma.
David Harvey, istaknuti profesor antropologije na Diplomskom centru Gradskog sveučilišta u New Yorku (CUNtY), kaže za neoliberalizam da je “maskiran velikom količinom retorike o individualnoj slobodi”, da “legitimira drakonske politike koje su stvorene da bi obnovile i konsolidirale kapitalistički klasnu moć.”
“Budala ga vidi na kraju, pametniji u sredini, a samo mudrac vidi cilj već na prvom koraku.” – Friedrich Rückert
U namjeri da sa ovih nekoliko generalizovanih definicija društvenih prilika, naglasim da se ništa ne dešava spontano ili pukim razvojem prilika – želim da objektiviziram visočke političke prilike.
VISOKO od ratnih godina pa do današnjeg dana nema usaglašenu strategiju vlastitih resursa, komparativnih mogućnosti i kadrovskih kapaciteta.
Politika se bazira i kreira unutar kapaciteta jedne ili dvije političke partije po hijerarhijskoj vertikali sa pogrešnim pravcem kretanja. Nikad Visoko nije imalo definiranu političku naraciju koja se afirmirala prema višim organizacijskim strukturama partije ili vlasti. Sve ove godine, ovdašnja politika je pod hipotekom ratnih i poratnih privredno-političkih promašaja, te sa druge strane duboko involvirana u političko-privrednu privatizaciju društvenih dobara.
Političke prilike su namjenski prostitucionalizirane, a sve sa ciljem da se pažnja javnosti preusmjeri na manje bitne stvari dok “velike ribe” ne riješe svoja interesna pitanja.
Za posljedicu imamo političke partije koje više liče na NVO sektor, a i u svom djelovanju se ponašaju tako.
Politički rijaliti šou
Oblik i formu ovdašnje politke je zadala SDA, koja sve iskorištava u afirmaciji vlastitog viđenja stvari, a sebe kao jedino moguće političko artikulisanje društenih tokova u Visokom.
I nije sporno što SDA to radi dosta vješto i populistički očigledno – iznenađuje inertnost političkih partija koje participiraju u aktuelnoj vlasti.
SDA, realno gledano – predstavlja personifikaciju političkog diskursa u današnjem Visokom.
“REZULTATI” kojima SDA NAPUMPAVA političku referentnost nemaju nikave logike sa političkom praksom u kojoj živimo. Radi se o vještom iskorištavanju političke “ne snalažljivosti” aktuelnih političkih aktera.
Principijelno gledano; građanima treba kazati da svi oni politički kadrovi koji nisu imali dobro analitičku predpostavku prilikom izbora političkog identiteta, te se retroaktivno “opametili” – nije, i ne smije biti društveno pitanje, već prije svega cijena političkog sazrijevanja koju trebaju platiti.
Mijenjanje političkog identiteta tri puta u jednom mandatu je CIRKUS za koji nema niti jednog zdravorazumnog opravdanja.
Proizvodnja senzibiliziranih, emocijama nabijenih spinovanja u obračunu političkih aktera; građanima i društvu ne donose nikavog dobra.
Politika koju nam se pokušava “prodati”, bez političkog koncepta u kome se nude rješenja o političkom kapacitetu vlasti su prodavanje magle.
Ovo društvo je uređeno kao političko po svim zaknoskim parametrima. Za funkcionisanje političke vlasti je potreban politički kapacitet i koncenzus aktera u istoj.
Hipotetički gledano, a istine radi; Visoko je dajući povjerenje raznim sitnim partijama nastavilo praksu političke anrahije u kojoj se nikog neće moći politički analizirati i pozivati na društvenu odgovornost.
Građani bi trebali znati da niko u takvoj vlasti neće snositi nikavu političku ili društvenu odgovornost.
Sve političke partije će imati alibi da nisu kreatori političkih tokova, a SDA uvjek će imati alibi da im fali “političkog jedinstva”.
Ako je to izbor i volja građana – konstantno krčmljenje poreskog novca za kupovinu političkog legitimiteta; demokratski principi nalažu da se poštuje.
Činjenica koja je poražavajuća u aktuelnom političkom trenutku, ogleda se u tome da se ovakvom političkom stanju ne nazire alternativa. O tome smo pisali više puta, a trend traje od početka ovog stoljeća – da su sve dolazeće političke garniture gore od prethodnih.
Unutar političkih subjekata se ne nazire ni “zahmet” da se konsolidiraju kao politički subjekti, da se kadrovski osposobe i politički educiraju. Nafatavanje političkih lojalista samo i jedino da bi se zadovoljile kvantitativne potrebe od izbora do izbora, ima sve osobenosti djelovanja “civilnog sektora” – tuđim kurcem mlaćenje prazne slame ….
P.S.
Nije ovo rukopis protiv SDA ili nekog drugog političkog subjekta, a eventualno “puhanje u vjetar” nekom od političkih subjekata..
Ovo je pokušaj objektivizacije političke zbilje iz trenutne perspektive.
M.H. – magazinplus.eu
Korigovana objava iz 2016. godine
