-TopSLIDEKolumne

Ladislav Babić: Doš'o vrag po svoje?

Doš'o vrag po svoje?

Autor: Ladislav Babić

Svađala se dvojica jeli dva više dva tri ili pet. Kad im je pristupio treći, pokušavši riješiti spor ponudivši im točno rješenje, bio je iscipelaren i jedva je spasio živu glavu. Poslije toga, spomenuta dvojica, bratski zagrljena odoše na piće, usput komentirajući kako ne mogu otrpjeti nekoga tko im natura rješenja i ograničava pravo čovjeka na vlastito mišljenje. Toliko o istini, njenom prihvaćanju, i položaju onih koji bi da je prošire među ljude.

Sjećate li se moguće Malthusa? Štogod, zar ne? To vam je onaj engleski ekonomista i demograf koji je krajem 18. stoljeća iznio ideju – uglavnom preuzetu od drugih – u tekstu „Esej o principu stanovništva“, da je rast stanovništva

potencijalno eksponencijalan, dok je rast opskrbe hranom i drugim resursima linearan, što na kraju smanjuje životni standard do te mjere da pokreće odumiranje stanovništva. Zbivanje, nazvano Maltuzijanska katastrofa, se počinje dešavati kada rast stanovništva nadmašuje poljoprivrednu proizvodnju, te ostale resurse potrebne ljudskom rodu za preživljavanje, uzrokujući siromaštvo, bijedu, glad, rat ili revolucije, i u konačnici depopulaciju – smanjenje broja stanovništva – vraćajući društvo u stanje prije nje. Daklem su, primjerice, ratovi prirodni mehanizam regulacije društvene ravnoteže, i kako se na prvi pogled čini, vrlo pozitivni događaji. Eto, u trenutnom stanju svjetske populacije od više no 7.5 milijardi ljudskih bića, smanjivanjem zaliha sirovina i neravnomjernom raspodjelom bogatstva – kad je u privatnim rukama veće bogatstvo no otpada na pola svijeta (da o drugim globalnim ugrozama, tipa zagađenja životne sredine, izumiranju vrsta i sličnima ne govorimo), pandemija korona virusa i rusko-ukrajinski rat, s prijetnjom prerastanja u nuklearni holokaust, dođu baš kao naručeni. Barem po Malthusu.

„Time je načelu stanovništva dano pesimističko tumačenje prijeteće sile koja nije samo apstraktna mogućnost nego je i uzrok aktualnoga siromaštva. U doba zaoštrenih ekonomskih i socijalnih odnosa te ubrzane diferencijacije društva po bogatstvu i moći, širenja nezaposlenosti i bijede radničkih slojeva, kakvo je bilo Malthusovo doba, njegova je teorija poslužila vladajućim slojevima da odgovornost za takvo stanje u društvu s društvenih institucija i oblika vladavine prebace na navodne prirodne zakone. Malthusovo načelo stanovništva povijest je opovrgnula u objema njegovim sastavnicama: niti je došlo do usporavanja rasta poljoprivredne proizvodnje, niti se stanovništvo nastavilo razmnožavati po istoj stopi. Pokazalo se da oba ta procesa znatno više ovise o tehnološkim i društvenim uvjetima života nego o navodnim prirodnim zakonima. Ipak, na Malthusovo se naučavanje i dalje često poziva onda kada se odgovornost za stanje u društvu, osobito u pogledu siromaštva, nezaposlenosti i socijalne sigurnosti, želi prebaciti s vladajućih elita na žrtve tih socijalnih procesa, premda se katkad uvode novi ograničavajući čimbenici kao što je ograničenost sirovina, energije, prostora, okoliša i sl. Pojam maltuzijanstva ostao je trajno vezan za sve pokušaje da se složeni društveni procesi protumače i pokušaju regulirati pojednostavnjenim odnosima prirodne reprodukcije stanovništva, bilo da je riječ o izvornome Malthusovu naučavanju ili o novijim pokušajima primjene sličnoga pristupa, poznatoga kao neomaltuzijanski.“

Iako je Malthusovo učenje odbijeno od mnogih autora (i od Marxa), neprestano se poziva na nove faktore koji bi ga imali opravdati. Uopće nisam siguran da do kraha neće doći, i to ne temeljem razloga koje izlažu neomaltuzijanisti, već iz mnogo jednostavnijeg. Radi rigidnog egoizma kapitala, njegovih korifeja koji spadaju među najbogatije ljude svijeta, stekavši svoje bogatstvo na svakakav, ali ne moralno opravdan i legitimni način. Sumirajući izvještaj za 2020. godinu, „Oxfam“ iznosi zabrinjavajuće podatke (ovdje je novi izvještaj, za 2022. godinu):

„Ekonomska nejednakost je izmakla kontroli. Godine 2019. svjetski milijarderi, samo 2.153 ljudi, imali su više bogatstva od 4,6 milijardi ljudi. 22 najbogatijih muškaraca na svijetu posjeduju više bogatstva od svih žena u Africi. Ovi ekstremi bogatstva postoje uz veliko siromaštvo. Procjene Nove Svjetske banke pokazuju da gotovo polovica svjetskog stanovništva živi s manje od 5,50 dolara dnevno, a smanjenje stope siromaštva se prepolovilo od 2013. Ova velika podjela temelji se na pogrešnom i seksističkom ekonomskom sustavu. Ovaj pokvareni ekonomski model akumulirao je ogromno bogatstvo i moć u ruke nekolicine bogatih, dijelom iskorištavanjem rada žena i djevojke, te sustavnim kršenjem njihovih prava. Na vrhu globalne ekonomije mala elita je nezamislivo bogata. Njihovo bogatstvo raste eksponencijalno tijekom vremena, uz malo truda i neovisno o tome dodaju li vrijednost društvu. U međuvremenu, na dnu gospodarstva, žene i djevojke, posebno žene i djevojke koje žive u siromaštvu i iz marginaliziranih skupina, ulažu svakodnevno 12,5 milijardi sati (i mnogo više) besplatnog rada za njegu, za mizerne plaće. Njihov rad je neophodan za naše zajednice. One podupiru uspješne obitelji i zdravu i produktivnu radnu snagu. Oxfam je izračunao da ovaj rad dodaje vrijednost gospodarstvu od najmanje 10.8 milijardi dolara. Ova brojka, iako je velika, je podcijenjena, i pravi broj je daleko veći. Ipak, većina financijskih koristi pripada najbogatijima, od kojih su većina muškarci. Ovaj nepravedni sustav iskorištava i marginalizira najsiromašnije žene i djevojke, istovremeno povećavajući bogatstvo i moć bogate elite. Bez odlučne akcije stvari će se pogoršati. Starenje stanovništva, smanjenje javne potrošnje i klimatske promjene prijete pogoršanjem daljnje rodne i ekonomske nejednakosti, te potiču spiralu krize za njegu i njegovatelje. Dok bogata i moćna elita možda može kupiti svoj put suočavajući se s najgorom od ovih kriza, siromašni i nemoćni to ne mogu. Vlade moraju poduzeti hrabre i odlučne mjere za izgradnju nove, ljudske ekonomije koja će služiti svima, a ne nekolicini bogatih, ekonomije koja cijeni brigu i dobrobit iznad profita i bogatstva.“

Iz izvještaja „Oxfama“ za 2020. godinu

Samoubojstvo nije u prirodnoj biti čovjeka, pa ipak se ona dešavaju, a ja razumijem da poneki ljudi dolaze u toliko bezizlaznu situaciju da ih ona naprosto tjera skončati živote. Religije zabranjuju suicid, s budalastom argumentacijom da je to protiv neke mistične božje volje, iako se ustvari radi o činu samoodržanja ugrađenim u svako ljudsko biće. Ima li samoubojstvo smisao? Ima li suicid svrhe? Je li ono (u nekim slučajevima) opravdano? Pitanja su sasvim krivo postavljena. Samoubojstva nisu ni smislena ni besmislena. Ni čin junaštva ili kukavičlika. Nit’ imaju ili nemaju smisao. Ona se naprosto – dešavaju. Zarad čega ne bi i cijeloj vrsti? Velike kolonije leminga se, primjerice, utapaju prilikom seoba, ogromna jata kitova i delfina nasukavaju se na obalu i ugibaju – naravno zarad raznih razloga, a ne svijesnog suicida (što je pitanje rasprave među stručnjacima) – pa zašto se i Homo sapiensi (kao vrsta) ne bi nasukali o hridine svoje humanističke zaostalosti, što se također može smatrati uzrokom, zar ne? Sumiramo li sve katastrofe u koje srlja čovječanstvo, ne znajući ih riješiti iako su mu rješenja nadohvat ruke, sve je izglednije da juri prema, ako ne suicidu vrste (jer, ipak, život je žilaviji nego bismo pomislili) a ono barem samoubojstvu vladajuće planetarne civilizacija. Došao je vrag po svoje, čini se. Planeta postaje prenapučena, što naročito osjećaju stanovnici megalopolisa (zastrašujućeg konstrukta u koji su evoluirali gradovi), struktura u kojima se sve više gomiljaju ljudi upravo kao i bogatstvo u rukama tek nekih sretnika, uglavnom pljačkaša vlastite ljudske braće. S druge pak se strane cijela vrsta osjeća osamljeno, bačena u nepreglednu jalovu pustinju kozmosa ne marećeg za naše probleme, sreće, tuge, ljubavi, patnje, nastojanja i stradavanja. Mi vrištimo, a vasiona nam odgovara vrištećom tišinom. Čuje li nas netko, a ako čuje – zašto se ne odziva? Sto Márquezovih „godina samoće“ iščezava pred tisućljećima osjećaja kozmičke samoće ljudskog roda (ukoliko ne shvatimo ozbiljno nedokazane pretpostavke ufologa). Enrico Fermi, čuveni fizičar, još je pred desetljeća postavio tzv. „Fermijev paradoks“, te se zapitao, s obzirom na statistički ogroman broj zvijezda oko kojih bismo – prema čuvenoj Drakeovoj formuli – mogli očekivati inteligentni život: „Where is everybody?“ (Gdje su svi oni?). Zašto nam se ne javljaju? Niz je različitih odgovora, od toga da smo ipak sami u svemiru, do toga da sve visokotehnološke civilizacije konačno završe u suicidu, ne umijući vladati tehnologijom koja je prevazišla njihove moralne uzuse. Kako, nakon što smo izumili nuklearno oružje, neprestano plešemo na oštrici noža – od kubanske krize do rusko-ukrajinskog rata koji može završiti krahom civilizacije kakvu poznajemo, vodeći računa o tome da ljudi krajnje licemjerno reagiraju, s obzirom na „pedigre“ uzročnika kriza, čini se, da ipak nije stvar u pedigreu, već u tome da je nasilje dio biti čovjekove (barem u ovom trenutku evolucije, ako drugoga uopće budne), o čemu, unatoč besplodnih rasprava sociologa, antropologa, filozofa, humanista i evolucionista, svjedoči činjenica da su ljudi, kako je netko izračunao, u posljednjih 3400 godina svoje povijesti, u miru proveli svega 268 godina. Od toga, nakon svršetka najkrvavijeg – vjerojatno ne i posljednjeg – globalnog sukoba (blizu čijeg praga se upravo nalazimo!), nakon 1945. godine, svega 26 dana bez rata!

Ljudi s početka teksta, što se bratski grle ispijajući galone „opijata“ koji ih priječe da shvate upozorenja onih koji shvaćaju stanje i znaju istinu, hrle prema provaliji povlečeći sve nas u nju. Da se radi samo o njima, ne bih ni imao ništa protiv, bilo bi to samopročišćenje ljudskog roda od korova koji se izrodio, i koji nas obuhvaća svojim viticama vukući planetu na dno. Zar nije dokaz i to što ne žele trijeznim očima sagledati stvari, već su naučili samo cmizdriti kada pođu na krivo, i to uvijek iznova pa onda ad infinitum. Množina, primjerice, odbija vjerovati u postojanje korona virusa i više vjeruju u dizajnere šljemova koji kao štite glavu u ratnim okolnostima, negoli u dizajnere cjepiva koji štite od mikroorganizama. Lakše ih je navuči na mobilizaciju za budalaštine, negoli za cijepljenje u vlastitu i korist sviju nas. Kad uvide da u ratu ginu sve u šesnaest, unatoč navučenim kacigama, mole se bogu da okonča rat (a svaki rat kad-tad završi), pa onda slave metafizički konstrukt što je spasio njih i svojtu im, ne pitajući zašto bog – „kriv“ za kraj rata – nije kriv i za njegov početak, niti što je s poginulima. Koji se valjda nisu dovoljno iskreno i usrdno molili, te stoga nisu zavrijedili spasenje. Jasno je kako je čovjek višedimenzionalno psihičko biće, među inim svojstvima emocionalno i iracionalno, ali emocije teško omogućuju izabrati pravi put, već se uglavnom svode na opredjeljenje između dvije alternative. One pak koji nude novu viziju svijeta i postupaka koji bi doveli do njega, ignoriraju i odbacuju, uglavnom im predbacujući – „ili ste za nas, ili ste protiv nas!“. Pa, ipak, uvijek postoji i „treći“ put, što su – referirajući se na trenutačnu svjetsku političku situaciju – mnogi mogli naučiti od Tita:

Politika nesvstavanja bila je, prije svega, pokazatelj da svijet ne mora funkcionirati isključivo na bipolarnosti, odnosno svrstavanju u jedan od tada postojećih vojno-političkih blokova. Miroljubiva i aktivna koegzistencija sugerirala je da se problemi u svijetu mogu i moraju rješavati na drugačiji način od onoga koji je od početka 20. stoljeća postao uobičajen. Pritom nesvrstanost nije značila neutralnost ili nezauzimanje stava. Naprotiv, Pokret nesvrstanih uvijek je nastojao dati svoje viđenje kako bi se određeni međudržavni problemi mogli riješiti. Osim toga, nesvrstanost je sugerirala suradnju i solidarnost između zemalja koje ‘do jučer’ nisu postojale i koje su se nakon odlaska kolonijalnih gospodara našle u teškim financijskim, gospodarskim, društvenim i kadrovskim problemima. Jedna mogućnost njihovog puta u budućnost bilo je priklanjanje nekom od postojećih blokova, a druga da se udruže sa zemljama sličnog iskustva i zajedničkim snagama traže modele razvoja”, kaže Klasić.“

Osnovna načela nesvrstanosti sadržana su u zaključcima Bandunške konferencije iz 1955. i obuhvaćaju 10 načela koja su se sudionice obavezale slijediti:

● Poštivanje temeljnih ljudskih prava i ciljeva i načela povelje Ujedinjenih naroda
● Poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih naroda
● Priznanje jednakosti svih rasa i jednakosti svih velikih i malih naroda
● Suzdržavanje od intervencije ili miješanja u unutarnje stvari druge zemlje
● Poštivanje prava svake nacije da se brani, pojedinačno ili kolektivno, u skladu s poveljom Ujedinjenih naroda
(a) suzdržavanje od korištenja aranžmana kolektivne obrane u svrhu služenja bilo kakvim posebnim interesima velikih sila
(b) suzdržavanje bilo koje zemlje od vršenja pritisaka na druge zemlje
● Suzdržavanje od djela ili prijetnji agresijom ili korištenjem sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti bilo koje zemlje
● Rješavanje svih međunarodnih sporova mirnim sredstvima, kao što su pregovori, mirenje, arbitraža ili sudsko rješavanje, kao i drugim mirnim sredstvima po vlastitom izboru, u skladu s poveljom Ujedinjenih naroda
● Promicanje obostranih interesa i suradnje
● Poštivanje pravde i međunarodnih obveza

Za razliku od onih koji misle da je politika nesvrstavanja bila primjerena samo tijekom hladnog rata, u bipolarnom svijetu, to apsolutno nije istina. Njena načela mogu podjednako djelovati i u multipolarnom svijetu, dapače, toliko su humana i općenita da su primjenljiva u svijetu lišenom bilo kakve polarizacije i suprotstavljanja. Ona su naprosto aksiomi kojih bi se države trebale držati, žele li – zajedno sa cijelim svijetom – napredovati u bolju budućnost. I u tom smislu, danas bismo zagovaratelje takve politike (mnogi misle, bačene ne smetlište historije) s pravom mogli smatrati svrstanima, iza humanih načela kojima se vodila, a danas bačenih na smetlište povijesti. Odaklem će se, jednog dana ponovno morati – poput ptice Feniks koja se diže iz pepela – objaviti svijetu kao put koji treba slijediti, ukoliko se prije toga ne zatremo zauvijek, slijedeći egoistična koristoljublja lažnih autoriteta. Upravo stoga što potonje i činimo, svijet jeste kakav je – prepušten hipokritima i lažovima koji ne drže do svoje riječi i potpisa, a ljudski životi su im tek

statistička činjenica u prepucavanju tko je više doprinjeo ostvarenju uskih interesa elita, zaogrnutih u veličanstvene riječi koje – poput svijeće koja privlači leptire – vabe ljude u bijedu, siromaštvo i konačno – smrt. Pokret nesvrstanih je živ i danas, brojeći 120 članica, ali u kontekstu marginalizacije Ujedinjenih naroda i sve većeg svrstavanja vazalskih država pod skute samozvanog branitelja „slobodnog svijeta“ (zapadnjačke, kapitalističke verzije demokracije) – NATO pakta – ne predstavlja više bitni politički faktor. Još je Leibniz ismijavao paradigmu o najboljem među svim svjetovima, koju slijede i naturaju oni koji su se dobro snašli u postojećem:

„Neki prolaznik naišao na piramidu od naslaganih kugli. Upita prisutnog tipa, što te kugle znače. “To su svi mogući svjetovi, naslagani jedan na drugi. A tamo na vrhu, je najsavršeniji svijet”. Prolaznik, zainteresiran kako izgleda najsavršenij svijet, popne se i pogleda. Prvo što je vidio bio je Tarkvinije kako siluje Lukreciju.“,

no, kako se čini, mnogima je zaista svijet u kojem kapital siluje većinu čovječanstva – najbolji! Fizičari znaju da entropija (mjera nereda i degradacije) zatvorenog sistema raste ili ostaje nepromijenjena. Ljudski duh, doduše, nije zatvoreni sustav, ali ga premnogi – konzervirajući ga – takvim čine. Jeli stoga čudno što nam se čini (samo čini?) da ljudi postaju sve izgubljeniji u interakciji s realnošću, bježeći sve više u virtualne svjetove koje im kao na pladnju, zainteresirani isključivo za svoju dobrobit nude? Govore li o tome, za sada kontroverzna, istraživanja kako se inteligencija ljudi vjekovima smanjuje, ostavimo po strani. Jedinkama obdarenima razumom ostaje samo čekati sudbinu koju će im gomila namijeniti, ili boriti se – kao što stoljećima čine – za odleđivanje zaleđenih mozgova svoje braće po vrsnoj pripadnosti, no pitanje je dali i po duhu.

Ladislav Babić

magazinplus.eu

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close