Nedžad Latić: Nacionalni skup Bošnjaka bio je podređen lideru SDA, a ne stanju nacije!

Dan Bošnjaka je zaista bio prilika da se okupi stotinjak bošnjačkih glava kako bi prodiskutirali neke teme o stanju nacije. Jer, možda nikad, pa ni tog septembarskog dana 1993, Bošnjaci nisu bili pred neizvjesnijom budućnošću!

 

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

 

U sarajevskoj Vijećnici upriličena je akademija povodom Dana Bošnjaka. Organizacija Akademije i manifestacije je rezultat triju krovnih bošnjačkih organizacija, Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” i Muslimanskog dobrotvornog društva “Merhamet”.

Pokrovitelj Akademije bio je Bakir Izetbegović. On je u svom obraćanju zvanicama, podsjetio na sabor koji je održan 27. i 28. septembra 1993. godine u opkoljenom Sarajevu. Izetbegović je imao potrebu naglasiti da to nije bio prvi muslimanski, već prvi bošnjački sabor na kojem je vraćeno ime Bošnjak.

Cenzura povijesti

Odsustvo sa ovog eminentnog skupa, kako sadašnjeg reisu-l-uleme Husein ef. Kavazovića, tako i bivšeg Mustafe ef. Cerića, više je nego znakovito. Prvo, ako zvanična bošnjačka politika oličena u politici Stranke demokratske akcije i ne priznaje Bošnjački kongres, čiji je predsjednik Cerić, niko ne može sporiti tom istom Ceriću da je kao bivši reisu-l-ulema imao presudnu ulogu u sazivanju spomenutog sabora i prihvatanju imena Bošnjak. Kao što je poznato SDA, kao i njen prvi predsjednik, godinama se opirala toj ideji za koju je najviše agitirao Adil Zulfikarpašić. I da nije Cerić, i to kao reisu-l-ulema, tako glasno i rezolutno insistirao na povratku imena Bošnjak, bilo bi vrlo rizično i po samog Aliju Izetbegovića da nagovara bosanske muslimane da se odreknu svog „muslimanskog“ vjerskog imena. Drugo, na spomenutom saboru ispred bošnjačke inteligencije govor je održao Alija Isaković. Po mnogima to je bio momenat kad je došlo do velikog ideološkog raskola unutar KDB Preporod, u kojem je svoju posljednju životnu bitku izgubio Muhsin Rizvić. On je bio protiv imena Bošnjak i zagovarao je nacionalno ime Bosanski musliman. U tome je imao podršku i Atifa Purivatre kome se pripisuje zasluga da su bosanski muslimani uopće priznati kao nacija pa makar i sa velikim početnim slovom Musliman. Vjerovatno zato B. Izetbegović u plejadi zaslužnih bošnjačkih intelektualaca iz tog perioda, kojima se pripisuju zasluge nacionalnog osvještenja, ne navodi ni Rizvića ni Cerića. Svojim govorom B. Izetbegović je pokazao da je sklon cenzuriranju povijesti na način da sve zasluge što Bošnjaci jesu to što jesu pripadaju primarno SDA-u i onoj nacionalnoj inteligenciji koja je podržavala politiku ove stranke. Sebičnost Izetbegovića nije nikakvo iznenađenje. Čak i sam skup bio je podređen isključivo njemu i njegovoj trenutačnoj nezavidnoj političkoj poziciji, umjesto da bude podređen stanju nacije.  No, on nije nikakav historijski meritum i njegovo licitiranje sa imenima zaslužnih Bošnjaka potpuno je irelevatno sa stanovišta povijesti. Malo ko će se referirati na Bakira Izetbegovića da bi odgovorio „ko je ko (bio) u Bošnjaka“ u postkomunističkom periodu. Zbog takvog njegovog pristrasnog odnosa prema nedavnoj povijesti i ulozi pojedinaca u tim povijesnim događajima, vjerovatno je došlo da ignoriranja, moglo bi se reći čak i bojkota ovog skupa, od strane velike većine bošnjačke inteligencije kako sekularne tako i vjerske. Kao što su skup ignorirali svi drugi stranački lideri, tako na skup nije došao ni reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović. Kao predstavnik Islamske zajednice BiH Kavazović je poslao svog zamjenika, a SDA-ovog lakeja Husejna Smajića.

Zeleni se livada, zeleni se trava

S obzirom na previranja koja potresaju sam vrh Islamske zajednice, a nakon otvorenog sukoba reisa Kavazovića sa Hasanom Čengićem, ovakav reisov potez ima itekako jasnu poruku. Poruka je jasnija tim prije što nikad od sada reis Kavazović nije apstinirao od skupova i manifestacija od manjeg nacionalnog značaja nego je bio Dan Bošnjaka, a da se na njima pojavljivao Bakir Izetbegović. Mnogo je naznaka koje navode na spekulacije da je došlo do zahlađenja odnosa između Kavazovića i Izetbegovića. Kavazović ima više razloga za ljutnju jer mu nije uzvraćena podrška u onoj mjeri u kojoj je on podrža(va)o Izetbegovića i njegovu politiku. Posljednji put je to učinio baš u sarajevskoj Vijećnici kad je Izetbegović organizirao skup podrške za podnošenje zahtjeva za reviziju Tužbe BiH protiv Srbije. Nakon što je ova Izetbegovićeva politička avantura doživjela debakl, mnogi prisutni politički lideri, intelektualci i vjerski autoriteti javno su iskazali kajanje što su bjanko povjerovali Izetbegoviću.

Ne znam kakav je skup još moguće organizirati a da ima takav nacionalni ili vjerski značaj na kojem bi se okupili nacionalni vjerski bošnjački lideri. Dan Bošnjaka, ma kako mu bio povod proziran, zaista je bio prilika da se okupi stotinjak bošnjačkih glava kako bi prodiskutirali nekoliko tema o stanju nacije. Možda nikad, pa ni tog septembarskog dana 1993, Bošnjaci nisu bili pred neizvjesnijom budućnošću! Koliko je skup u Vijećnici bio jeftina SDA-ovska improvizacija možda najbolje govori momenat da niko, pa ni sam Bakir Izetbegović nije spomenuo omiljenu režimsku frazu o BOŠNJAČKOM JEDINSTVU. Umjesto toga Izetbegović je svoju viziju opstanka Bošnjaka iskazao na deskriptivan način komparirajući stanje nacije sa engleskom travom – što se više šiša, ona više buja! Da li ovo zaslužuje neki komentar?! Ostavljam na volju čitaocima… Zeleni se livada, zeleni se trava, sagni se Bošnjo vidi ti se glava!

(TBT)