AUTOR: JOSIP KREGAR
Ne znam kada sam ”puknuo”. Mislim u onom trenutku kad sam pročitao o biskupu i lovu na vepra. Inače težak ali trivijalan incident promijenio je nešto u meni. Zašto biskup ne bi išao u lov? I on je čovjek, štoviše lovac. U lovu se dogode nesreće. Puška je opasno sredstvo. Nije imao namjeru pogoditi svog prijatelja. Poslije je pomogao koliko je mogao.
Ta kap prelila je čašu. Smetale su me i puno veće afere. Za jamstva brodogradilištima država daje više nego za obrazovanje. Za odgađanje stečaja i prodaju Agrokora otići će više nego za zdravstvo. Smetalo me svašta.
U Johannesburgu, ispred sveučilišta, izložen je MIG-21 s hrvatskim oznakama. Stara kanta. Naš poklon JAR-u. Ima mjesta i za F-16.
Obećanja se zaborave. Radujem se trenutku kada će u novoj kampanji Predsjednica jasno, molim, jasno, reći koje je to obećanje ispunila. Nismo Švicarska, nije ured u Visokoj (”Sada više nismo u ratu. Trebamo modernije i jeftinije mjesto za predsjedničku rezidenciju”), nije lupala šakom po stolu, nema ureda za zviždače ni kabineta za mlade. Prijetila je Srbiji, a grlila Vučića. Govorila da nema neoustaštva u Hrvatskoj, a sada tiho mijenja stav.
Tvrdila je da će sve biti transparentno u njenom ponašanju, a sada je sve pod zaštitom državne tajne. Otpustila je savjetnike i preko posrednika tražila da šute. O čemu? Tvrdila je da je pozdrav ZDS stari hrvatski pozdrav. Nije i nije tvrdnju dokazala. Bijesno je osudila orjunaše i zemljopisno krivo odredila položaj željezne zavjese.
Ne poznaje baš povijest, pa optužuje komuniste, a sada i Austrougarsku, za korupciju. Šepuri se u uniformi i puca, a obećala je i obvezni vojni rok. Ne mislim da ona laže. Ali zna izbjeći odgovore nekom frazom.
A tek Vlada i ministri! Najbolji dojam meni ostavljaju Božinović i Zdravko Marić, ali se sve više doživljavaju kao zadnja linija obrane lika i djela premijera, koji se svojih kompromitiranih kadrova – Marić, Barišić, Kožinek … ne želi riješiti ili od njih distancirati (od prebjega Bandiću) onom odlučnošću kojom se riješio Mosta.
Vlada nema pravu većinu, a i ono što ima dovoljno je tek za taktičke manevre prikrivanja neuspjeha i odgađanja izbora. Prodaje maglu i kupuje vrijeme.
Ne zbog toga što su to neuspjesi, skupi neuspjesi, nego zato što su prikrivani, opravdavani lažima, idiotskim objašnjenjima i neuvjerljivošću iscrpljivala se moja sabranost i želja da se pomaknem iz političke kaljuže.
Kako su mogli misliti da će prikriti jamstva brodogradilišta, neuspješne pregovore s MOL-om, gubitke u Kutini? Kako nisu znali, a morali su znati, kako stoje stvari s nabavom američke vojne opreme?
Koliko je truda uložila naša Vlada da prikrije i opravda evidentnu blamažu s kupovinom zrakoplova. Napregnula je sve snage i ljude da kažu da je to najbolje. Emisije, članci, putovanja. Sad i to da Vladu brane partneri u tom poslu. Izraelci dolaze s porukom da Hrvatska nije kriva. Nisu krivi ni oni. Američki ambasador bjelodano pokazuje da su sve znali.
Nije kriva hrvatska Vlada. Nisu krivi ni oni. Ne, nisu branili, samo su rekli da avione treba vratiti u prijašnje stanje, vratiti dva desetljeća staru elektroniku i naoružanje, pa će Izrael dobiti suglasnost. Baš to su bitni sastojci javnog natječaja i ugovora.
Prije puno godina Martin Vedriš, profesor građanskog prava, pitao me je na ispitu: ”Kako bi bilo, kolega, da mi sklopimo ugovor da ćete vi preskočiti zgradu kazališta”. Ispravan odgovor je bio da se radi o nemogućoj činidbi, te da je ugovor ništavan. Dakle, nisu nam rekli da ne smijemo, ali su zadali nemoguć uvjet.
Možemo ako kršimo vlastite zakone, uvjete natječaja i povjerenje u državu. Kakva smo mi to država!
Takvo izvlačenje, rastezanje istine, brljanje argumentima postalo je izravna laž. Razotkrivena, Vladu čini nepouzdanom, a nas gnjevnima, poniženima i prevarenima. Znaju li ti ljudi da mi volimo Ameriku, američku demokraciju, a ne podcjenjivanje i isključivanje saveznika radi interesa kompanija. Ako smo mali, dragi saveznici, zar smo vam nevažni?
Novinari se kažnjavaju zbog istine. Prestar sam da se iselim i počnem ispočetka. Premlad sam da tiho trpim. Prestar sam da bih se samo igrao, premlad da se ostavim svega.
Ne shvaćam sve kao igru, ne mogu misliti samo na svoj kraj (Ich bin zu alt, um nur zu spielen, zu jung, um ohne Wunsch zu sein, Goethe, ”Faust”).
Naš odnos prema vlasti više ne podsjeća na ljubav i povjerenje. Mi se moramo praviti naivni i glupi.
Slika koja mi se nameće je slika žene koja trpi nasilnika jer nema svoj prihod ni imovinu, pa ostaje silom u lošoj vezi i trpi uvrede i poniženja. U seksu je pasivna strana. Nesretna je. I ja sam nesretan kad se radi o stavu prema vlasti.
I na kraju još lov na vepra. Brešan je takvu zgodu proročki uvrstio u svoj mračni film. I što mi još treba?
Dosta mi je piskaranja i predavanja. Knjige se malo čitaju. Moje slike nisu za Instagram.
Laganje je prestalo biti izlaz iz neprilike. Postalo je stil. Kada kažem nešto protiv toga, tada sam izdajnik, mrzitelj.
Čekam da narod dođe pameti, a znam da neće, da će čekati čuda.
Opčinjeni ne vole skeptike i trpe cinike jer su oni pasivni pesimisti.
Lovite si svoje veprove, skupljajte trofeje po zidu! Ostala mi je jedna želja – ne činite me idiotom, ne prezirite me. Ne podcjenjujte snagu šutnje masa. Ne pucajte na prijatelje misleći da su svinje.
autograf.hr
