„Rupa u memoriji“ jedna je od najnevjerovatnijih slika u distopijskom romanu Georgea Orwella 1984. Koristeći ga vladini radnici u Ministarstvu istine, ovaj rupa u zidu omogućila je jednopartijskoj vladi Oceanije da po volji uređuje historiju i spaljuje sve dokaze o svojim propagandističkim djelima:
„Svaki zapis je uništen ili falsifikovan, svaka knjiga prepisana, svaka slika prepravljena, svaka statua i zgrada u ulici je preimenovana, svaki datum je izmijenjen. A proces se nastavlja iz dana u dan i iz minuta u minutu. Historija je stala. Ništa ne postoji osim beskrajne sadašnjosti u kojoj je Partija uvijek u pravu.“
U sedmicam nakon ubistva Georgea Floyda, multietničke rulje koje očigledno nisu pročitale Orwella bile su zauzete pokušajima da sruše statue, spomenike i imena ulica širom zapadnog svijeta.
Prva velika priča koja se našla u medijima bila je iz Bristola u Engleskoj, kada se gomila veselila, nakon što je statua Edwarda Colstona, trgovca robljem iz 17. stoljeća, srušena, gažena i bačena u rijeku.
U Sjedinjenim Državama, podivljala masa uspjela su da odrubi glavu statui Kristofora Kolumba u Bostonu i sruše je još jednu ispred Minesota Stejt Kapitola. U Sidneju u Australiji policija je bila primorana da čuva statuu istraživača Kapetana Kuka nakon što je oštećena, i nakon što su planovi o njenom rušenju objelodanjeni
U početku se činilo da je to kampanja protiv spomenika robovlasnika i ranih istraživača. Ali od tada se to pretvorilo u protest protiv gotovo bilo koje historijske ličnosti, čiji zločini uključuju bijelce, muškarce i mrtve.
U centralnom Londonu gađana je statua Winstona Churchilla, britanskog premijera koji je državu vodio u porazu nacista. Prvo su ga vandali skrnavili riječju „rasista“ — a zatim su je vlasti zaštitile i spriječile njeno potpuno uništenje. Ironija je ovde velika: takozvani antifašisti pokušavaju da doslovno izbrišu antifašiste iz sjećanja.
Abraham Lincoln jedan je od najomiljenijih predsjednika u američkoj historiji. Ali to nije spriječilo jednog prosvjednika da ispiše grafite na Lincoln Memorialu u Vašington DC-u i mnoge druge, da šataju statuu Lincolna u Londonu.
Čak je i spomenik Matthiasu Baldwinu u Filadelfiji išaran riječima „ubica“ i „kolonizator“. Baldwin se odlučno borio protiv ropstva početkom 1800-ih, mnogo prije nego je to bilo u modi. Nema veze, i on mora kroz rupu za memoriju.
Da stvari mogu biti još bizarnije, vidjeli smo u epizodi Fawlty Towers koja je uklonjena s UKTV-a. Isto tako, HBO Max je povukao emitovanje Gone With Wind radi prikazivanja ropstva. Inače, u ovom blockbusteru glumila je Hattie McDaniel, prva crnkinju koja je osvojila nagradu Akademije. Srećom, zvuči kao da će se obje ove odluke sada preinačiti.
Verujem da se može naći dobar razlog zašto bi statue vlasnika robova ili vojnika Konfederacije trebalo da budu reinterpretirane novim potpisima ili možda čak preseljene u muzej. Ali brisanje kulture postalo je kancerozno iz razloga što se više ne možemo sjećati vlastitog nasljeđa naše civilizacije.
Onima koji ne poznaju historiju suđeno je da im se ponovi, tako maksima kaže. Moramo se prisjetiti da nisu svi spomenici kulture izgrađeni u znak pohvale svojih prethodnika. Razmislite o Aušvicu, piramidama koje su izgradili robovi ili Koloseumu, za koje je Michael Cook satirično rekao da, također, moraju biti sravnjene sa zemljom.
Neke spomenike koji slave heroje prošlosti podigli su sumnjivi ljudi u sumnjivim vremenima. Četvericu predsjednika na Mount Rushmor isklesao je na otetoj zemlji čovjek koji je bio u vezi sa Ku Kluks Klanom. Treba li i to srušiti? Da li da buldoziramo rad svakog šovinističkog arhitekte od vremena renesanse? Koliko daleko mora ići pročišćavanje?
Mnogo bolje od rušenja je obrazovanje. Malo naobrazbe ne bi bilo na odmet onima koji su pokušali da kroz „rupu u memoriji“ bace Matthiasa Baldwina i ostale historijske heroje u nedavnoj puritanskoj čistki.
Razumijevanje naše historije, a ne samo bijes protiv nje, omogućava nam da raspravljamo o dobru, zlu i ružnom vremenu i da iz svega toga učimo. Imamo mnogo toga za naučiti, ne samo od onih kojima su dizani spomenici, već i od onih koji su dizali spomenike. Ako smo voljni da slušamo svoje pretke, možemo imati koristi od razumijevanja i njihove vladavine i njihovih brojnih pogrešaka.
Mogli bismo biti malo i skromni.
Vidite, rušilački umjetnici otkrivaju o sebi barem onoliko koliko i historijske ličnosti koje žele da izbrišu. Oni pokazuju duboki sudski impuls namećući ljudima višestoljetnu prošlost, moralne standarde oko kojih smo se tek prije pet minuta složili.
Zamišljaju da bi i sami postupili drugačije da su odrasli u istim okolnostima. Čini se da se nadaju da će, povlaćenjem crte od ubistva Georgea Floyda i ako sve prije toga može biti zaboravljeno, svijet bi mogao biti bolje, čistije mjesto.
Ali, pokušavajući da izbrišu prošlost poput pretraživača historije, nedostaje im ono što je Aleksander Solženicin shvatio gledanjem sovjetskog totalitarizma u lice:
„Kad bi sve bilo tako jednostavno! Kad bi samo negdje zli ljudi podmuklo činili zla djela, bilo bi potrebno samo odvojiti ih od ostalih i uništiti. Ali linija koja dijeli dobro i zlo, nalazi se u srcu svakog ljudskog bića.“
Možemo postići sve vrste napretka. Ali predrasude su težak korov koji teško da se može iskorijeniti iz ljudskog srca — sami rušioci svjedoče tome. Zbog toga svi mi očajnički trebamo prošlost. Treba nam, u najmanju ruku, zarad naše vlastite odgovornosti.
Piše: Kurt Mahlburg (Mercatornet)
S engleskog preveo: Resul Mehmedović (Dialogos)
