Iako ne treba zanemariti značaj potrošačkog etnocentrizma, naročito za lokalnu zajednicu, svejedno zabluda je da zemlja može uspjeti, isključivo ili bitno zahvaljujući kupovini domaćih proizvoda.
Slično kao i kod mita o trgovini, riječ je o merkantilističkom argumentu, koji opstaje vijekovima. Tako se nerijetko u domaćim medijima navodi da su razvijene zemlje svijeta uspjele jer njihovi građani kupuju domaće. U dosta manjoj mjeri se navodi da uopćeno potrošači širom svijeta imaju tendenciju da koriste proizvode/usluge razvijenijih zemalja. Ono što je bitno navesti je da potrošački etnocentrizam predstavlja jedan od fenomena oblasti marketinga i to kao jedan od atributa koji može determinirati ponašanje potrošača. Međutim, isto ne vrijedi za nacionalnu ekonomiju, osim za lokalne sredine koje mogu imati vidljive benefite po osnovu navedenog.
Dakle, činjenica da je nešto “domaće” je samo jedan od razloga zašto potrošač bira dati proizvod. Ali, ne tako bitan razlog, jer je niz drugih razloga koji su daleko bitniji pri kupovini proizvoda – zadovoljenje potreba, niža cijena, bolji kvalitet, brend itd (Eisenberg, 2011). Drugi argument koji ne ide u korist razmatranom mitu se odnosi na jedan od ključnih efekata globalizacije, najbolje izražen u pitanju – šta je “domaće”? Šta u stoljeću globalne trgovine, proizvod čini “domaćim”? Da li to što je vlasnik državljanin jedne zemlje, ili to što su radnici “domaći”, ili pak što kompanija koristiti bazne resurse jedne zemlje pri izradi finalnog proizvoda, ili to što je distribucija “domaća”? Teško je naći neki proizvod koji može sa apsolutnom garancijom tvrditi da je 100% domaći – kafa i čokolada sigurno ne jer kafa i kakao ne uspijevaju u Evropi.
Piše: Admir Čavalić, Populizam, str. 140-141. (knjigu u pdf izdanju možete skinuti ovdje)
Dialogos
