AUTOR: ANTE ŽDERIĆ
Prostor vjere uvijek mora biti prostor slobode. Drugim riječima, čovjek mora biti slobodan od zabrana njegovanja vjerničkog svjetonazora i praksi koje ga prate, kao i od pritisaka da to čini. Obje krajnosti bile bi ponižavanje i Boga i čovjeka.
Vjera je autentična samo onda ako je prihvaćena u slobodi. Jednako tako, i ateizam je autentičan samo onda kada je slobodan čovjekov izbor, plod osobnog uvjerenje, bez upliva ideologija koje bi ga nametale kao normu.
U skladu s tim, udio vjerničke populacije u društvu trebao bi biti izraz slobodnog (ne)pristajanja uz vjerske svjetonazorske norme.
Od velikog pokrštavanja Hrvata 1991. godine Katolička Crkva u Republici Hrvatskoj voli se hvaliti visokim postotkom onih koji su se na popisima stanovništva izjasnili kao pripadnici te Crkve.
Međutim, višedesetljetno iskustvo pastoralnog rada mnogih crkvenih pastira, kao i brojni drugi društveni pokazatelji, svjedoče da je ovdje riječ uglavnom o političko-kulturološkom utemeljivanju i potvrđivanju vlastitog identiteta kod najvećeg dijela onih koji se u popisima stanovništva izjašnjavaju katolicima.
To je posebno (bilo) vidljivo u godinama u vrijeme i nakon demokratskih promjena i Domovinskog rata. Bilo je to razdoblje snažnog poistovjećivanja vjere i nacije.
Budući da su u sukobljenim stranama bili oni koji su se nacionalno izjašnjavali kao Srbi i Hrvati, došlo je do duboke podjele između dvaju vjerskih identiteta: pravoslavnih i katolika.
I ne samo to; s obje strane nerijetko su poticani antagonizmi, čiji je cilj bio zauvijek zabetonirati podjelu, one druge zauvijek obilježiti neprijateljima i mrziteljima svega ”našeg”.
Za mnoge je religijski identitet iskazan na popisu stanovništva bio plod straha i potrebe da ne budu prokazani kao strano tijelo, kao ”neprijatelji”, kojima se, kao takvima, bez posebnih sankcija oduzimalo posao, stan, pa i život.
Spomenuto iskustvo pokazuje da je statistika u isto vrijeme dvosjekli mač. Veliki udio jedne vjerske zajednice u relativno malom društvu omogućuje da ta ista zajednica ostvari svoja prava putem utjecaja u strukturama građanskog društva.
S druge strane, ta ista vjerska zajednica je u latentnoj opasnosti pretvoriti se u monolitnu, okoštalu, okamenjenu strukturu koja slijepo vjeruje da je sve što čini jedino ispravno i koja ne propitkuje (ne)ispravnost vlastitih (ne)djela.
Pripadnost mnoštvu uvijek prijeti otupljivanju savjesti pojedinaca i uvjerenju da smo u pravu jer nas je mnogo.
Sve to dovodi do (ne)prilika u kojima se lako zažmiri na zla, kojima su podložni svi ljudi, na zla od kojih ne opravdava nikakav vjernički, niti bilo koji drugi svjetonazor ni pripadnost.
Statistička vjernička većina u našem društvu potpuna je suprotnost vjerskoj praksi te iste većine. O međuljudskim i svim drugim odnosima da ne govorimo.
Dok krštenja, prve pričesti, krizme i crkvena vjenčanja prima većina, redovite ispovijedi, slavljenje nedjeljnih misa i sustavni molitveni život njeguje tek manjina.
Opće je poznato da je za mnoge krizmanike primanje ovog sakramenta praktični raskid Crkvom, do sljedeće religiozne prilike, kao što su kumovanje ili vjenčanje.
Crkvena vjenčanja uopće nisu pridonijela smanjenju broja brakova koji se raspadaju.
Sve ovo svjedoči da je vjernički (u ovom slučaju katolički) identitet u hrvatskom društvu za većinu onih koji se izjašnjavaju vjernicima tek politička, kulturološka, civilizacijska odrednica, a ne osobno vjersko uvjerenje i životni svjetonazor.
Neprepoznavanje takvog stanja, ili odbijanje prihvatiti ga, dovodi do krivih zaključaka i pastoralnog djelovanja koje se na kraju uvijek pokaže jalovim promašajem.
Za Crkvu je odavno prošlo vrijeme kada su masovni skupovi i javne manifestacije vjernicima nešto značili. Pitanje je prepoznaje li se dovoljno taj vid društvenog raspoloženja u odnosu na vjeru i Crkvu.
Na popisu stanovništva ne izjašnjavajte se da ste vjernici, ako to nije vaš svjetonazor. Ne lažite sebe, Boga ni statističare.
Postotak deklariranih vjernika (katolika), koji to zapravo nisu, Crkvu i društvo već je preskupo koštao, po svim mjerilima.
Lažna većina daje osjećaj lažne moći i mentaliteta prinčeva. Rezultat toga su prazne crkve i nepovjerenje u Crkvu kao instituciju.
Krštenje vas ne čini automatski vjernicima, nego poosobljeno vjerničko uvjerenje.
Crkva neće biti manje Kristova ako (nas) opet bude samo Dvanaestero. Boga ne zanima statistika.
autograf.hr
