Nedim Jahić za Vijesti.ba
Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini propisuje da javno očitovanje vjere ili uvjerenja može biti ograničeno jedino na osnovu zakona i u skladu s međunarodnim standardima kada nadležni organ dokaže da je to neophodno u interesu javne sigurnosti, zaštite zdravlja, javnog morala, ili u cilju zaštite prava i sloboda drugih. Crkve i vjerske zajednice imaju pravo žalbe na odluke kojim se ograničavaju vjerske slobode, a žalbeni organ prije odgovora na žalbu, mora zatražiti mišljenje Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Bosna i Hercegovina je zemlja koja zbog političkog raspleta devedesetih ima mnoštvo problema u smislu zloupotrebe vjerskih zajednica, relgijskog eksluziviteta jedne grupe u odnosu na druge, i to u ovisnosti o tome ko je ‘većina’ gdje, uplitanja relgijskih lidera u različite sfere društva te zloupotrebu klera u svrhu promovisanja određenih političkih stranaka, ideja i interesa. Međutim, ono što se dogodilo sa zaključkom VSTV-a nije važno spram interesa vjerskih zajednica, već prvenstveno spram pojedinaca/ki koji će se suočiti sa ograničenjima pristupa institucijama zbog svoje vjere i uvjerenja. No, bez obzira na to, potrebno je početi od onoga šta su dogovorili, odnosno nisu dogovorili, država i ‘vjera’.
Predsjedništvo i blokada Ugovora sa Islamskom zajednicom
Temeljni ugovor između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine, kojim se uređuju odnosi Katoličke crkve i države BiH, potpisan je 2006., a stupio je na snagu 2007. godine. Nedugo zatim, u decembru 2007. potpisan je i Osnovni ugovor između Bosne i Hercegovine i Srpske pravoslavne crkve. Nakon početnog protivljenja člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, a u vezi sa odredbom koja se ticala vjeronauka, te kasnijih izmjena, ovaj je promijenio mišljenje. Odluku o ratifikaciji donijelo je Predsjedništvo BiH u maju 2008. godine, unatoč suzdržanosti člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića.
Premda je Islamska zajednica zagovarala da se pitanja odnosa vjere i države trebaju regulirati unutar zakonskog okvira, nakon pozitivnih iskustava ugovornog rješavanja ovog pitanja u Sloveniji i Hrvatskoj, u martu 2008. godine IZ donosi odluku o pristupanju pripreme sličnog rješenja u BiH. Važno je naglasiti da je riječ o tri različite pozicije, budući da je Sveta Stolica ima međunarodnopravni subjektivitet, SPC je u statusu crkve sa sjedištem u drugoj državi, dok IZ pregovara isključivo sa mjesta ‘domaće’ vjerske zajednice, bez implikacije da neko ima veće ili manje pravo, već prvenstveno u smislu pozicioniranja zajednice/crkve i države u ugovoru.
Bez obzira na to, temelj tri ugovora je odredba zakonskog rješenja koje uređuje status vjerskih zajednica, gdje stoji da se „pitanja od zajedničkog interesa za Bosnu i Hercegovinu i neku ili više crkava i vjerskih zajednica mogu uređivati i sporazumom koji zaključuje Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara, vlade entiteta i crkva, odnosno vjerska zajednica.“
U septembru 2015. godine Vijeće ministara BiH na prijedlog Ministarstva za ljudska prava i izbeglice BiH je potvrdilo Prijedlog osnovnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Pored pitanja korištenja prava na slobodno vrijeme u skladu sa vremenom za obavljanje džuma-namaza i te neplaćenog izostanka jedanput u toku radnog vijeka u svrhu odlaska na hadž, te prava na prakticiranje obreda kurbana i obrezivanja muške djece, važna je odredba člana 11. stav 3 u kojoj se utvrđuje da će se „u javnom i privatnom sektoru poštivati pravo vjernika muslimana na ispoljavanje vjere, kao što je obavljanje molitve, izbor prehrane, odijevanja i izgleda, u skladu sa njihovim vjerskim uvjerenjima.“
Na ovaj prijedlog odmah su stigle žustre reakcije iz RS-a, a član Predsjedništva Mladen Ivanić je najavio da neće podržati rješenje dok se s njim ne usaglase SPC i Katolička crkva, kao da su oni ugovorne strane u odnosu Islamske zajednice i države, premda IZ takvu ulogu nije imala pri prva dva ‘konkordata’. Budući da su tri rješenja išla različitom dinamikom, motiv da se pronalazi kompromis je izostao. Nije ovo bio prvi put da je član Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda ostao bez pregovaračkog udjela, jer nakon potvrde sa SPC-om i KC-om, motivacija Predsjedništva da prihvati i ‘treći dogovor’ je isparila.
Evo jednog zanimljivog primjera, da vidite o čemu govorim. Ne tako davno, na sličan način je Predsjedništvo ratificiralo ugovore o dvojnom državljanstvu sa Hrvatskom i Srbijom, bez da su riješili generalni problem ustavne i zakonske odredbe o tome da državljani BiH mogu imati dvojno državljanstvo samo onih zemalja sa kojima imamo potpisan bilateralni sporazum o ovom pitanju. Imajući u vidu da smo do isticanja zakonskog roka imali, pored ove dvije, završenu priču još samo sa Švedskom i Danskom, jasno je bilo da nam je prijetilo gubljenje državljana koji nose državljanstvo svih drugih zemalja. Međutim, kada je ‘posao’ dogovoren sa susjedima, interes za ovo pitanje je, naravno, nestao.
Tadašnja kratkovidost je, uslovno rečeno, riješena time što se odredba o ‘bilateralnim sporazumima o dvojnim državljanstvima’ izbrisala u Zakonu o državljanstvu, premda još čvrsto stoji u Ustavu. I to nije prošlo bez visoke cijene, jer su u paketu o državljanstvu ‘dogovoreni’ i zakon o matičnom broju, te pogubne izmjene Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH. Sada ostaje pitanje na kojoj će to ćupriji stići skup gubitak, da bi na mostu dobili Ugovor sa IZ-om?
Dimni signali diskriminacije
Iz svega predočenog, jasno je da možemo čitati političke poruke iz posljedica postupanja VSTV-a. Zapravo, slučaj VSTV-og zaključka čini priču o odnosu države i IZ-a ‘skupljom’ na tasu, budeći tako interes šire javnosti. VSTV-ov zaključak je rezultirao sa protestima, snažnim reakcijama brojnih organizacija civilnog društva koje se bave pravima žena, imajući u vidu da, bez obzira na ‘neutralnost’ zaključaka (neposredno nisu usmjereni protiv jedne vjerske skupine, ili jednog spola), isti najveće posljedice ostavljaju na položaj i status žena koje smatraju pokrivanje glave maramom vjerskom obavezom – bile one vjerska lica neke zajednice ili ovo bilo rezultat izbora na osnovu privatnih uvjerenja.
S tim u vezi, VSTV je bio samo prividno defanizvan. Već 19. februara na svojoj web-stranici Vijeće je objavilo Memorandum „Nošenje vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama – Analiza“, čiji je cilj pojašnjavanje ranije donesenih zaključaka.
„Sloboda manifestiranja svoje vjere ili svojih uvjerenja će podlijegati samo onim ograničenjima predviđenim zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih“, stoji u članu 9. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Međutim, Evropski sud za ljudska prava u praksi zagovara pristup u kojem se prepušta državi da utvrdi ograničenja u ovom obliku, do samog pitanja šta znači ‘vjersko obilježje’. Dakle, evropski standard po ovim pitanju se uzima za relevantni oslonac u onom dijelu gdje ispitujemo da li je neko ograničenje neophodno, da li je predviđeno zakonom te da li će dati željeni rezultat u skladu sa motivima zbog kojih je doneseno.
Najbolje je početi od svega onoga što kaže Analiza VSTV-a: „U Bosni i Hercegovini ne postoji nijedan zakonski propis kojim se reguliše pitanje nošenja vjerske odjeće na javnim mjestima odnosno u javnim prostorima. Odijevanje stranaka u sudovima u Bosni i Hercegovini je uređeno internim propisima sudova – kućnim redovima – ali ovi propisi ne sadrže eksplicitne odredbe o nošenju odnosno zabrani ili dozvoljavanju nošenja vjerske odjeće. Kućnim redovima sudova uglavnom je propisano da stranke suda moraju biti prikladno odjevene.“
Pored činjenice da nam Analiza ovim poručuje da nemaju osnovnog temelja od kojeg se polaze baviti ovim pitanjem, također nam kroz ‘pojašnjenje’ uvode ‘vjersku odjeću’ kao novi termin uz ‘vjersko obilježje’, što je direktna referenca na problematiziranje pitanja hidžaba – marame.
Veza koju Vijeće pokušava predočiti je da se zakonima koji uređuju pitanje sudova u oba entiteta i Brčko distriktu BiH, nalazi odredba koja kaže da „sudije i službenici suda ne smiju ispoljavati bilo kakvu vjersku, političku, nacionalnu ili drugu pripadnost za vrijeme vršenja službenih dužnosti, te da se oznake vjerske, političke, nacionalne ili druge pripadnosti ne smiju se isticati na sudskoj zgradi ili u prostorijama suda.“
Već je problematizirano zbog čega se ova odredba dalje proširila na tužilaštva i na stranke u postupku kada je u pitanju ispoljavanje vjerske pripadnosti, premda se odnosi na sudije i službenike suda, ali je odgovor izostao. Ne ulazeći u sve odredbe, već one koje se tiču žena kao direktno ugroženih zaključkom, važno je ukazati i na ono na šta Analiza upozorava, a to je da pravilnici o unutrašnjem sudskom poslovanju, za kod odijevanja propisuju „suknje dužine minimalno do koljena ili pantalone klasičnog kroja i dužine, te gornje dijelove odjeće klasičnog kroja s rukavima, od neprozirnog materijala, bez dubokog dekoltea.“
Također, pri standardima odijevanja na radu za državne službenice i druge zaposlenice institucija BiH, stoje ograničenja vezana za „previše otvoren vratni izrez bluze/majicem, bluza/majica bez leđa i bez rukava, suknja ili kratke pantalone koje u stojećem stavu dosežu iznad koljena više od pet centimetara, te neprimjerena obuća (papuče ili druga obuća otvorenih prstiju koja se sa zadnje strane ne pridržava uz nogu).“
Dakle, o marami ni riječi. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ne daje precizne odredbe o tome šta znače ‘vjerska obilježja’ već se poziva na Evropski sud za ljudska prava koji ne daje precizne odredbe šta znače ‘vjerska obilježja’. Nije greška, rečenica govori upravo ono što u njoj piše. VSTV, nadalje, priznaje da ne postoji zakonski propis kojim se reguliše pitanje ‘vjerske odjeće’, dok ničim izazvani iz odredbi vezane za sudije vuku tanku argumentacijsku liniju do tužilaca, odnosno do svih strana u postupku.
Ne postoji ni adekvatan motiv za reakciju VSTV-a po ovom pitanju. Možda bi isti postojao da imamo za nabrojati slučajeve pred sudovima u Bosni i Hercegovini, gdje je utvrđena opravdanost zahtjeva stranke, a dovodeći u pitanje pristrasnost predstavnika suda po osnovu isticanju vjerskog obilježja (?!). No stvarno utvrđena pristrasnost po tom osnovu se ne nalazi u analizama, odnosno javnosti nije predočeno kada je ovo, u slučaju tužioca ili sudije, bilo predmetom disciplinskog postupka.
Bošnjački prvaci i ‘žena kao vijest od tri dana’
Nije ovo prvi slučaj gdje je došlo do ispitivanja slučaja zabrane nošenja marame, a u vezi sa pravilima službe. U slučaju Emele M. protiv Oružanih snaga BiH, Ustavni sud BiH je u kontradiktornoj odluci tumačio pitanje (ne)diskriminacije, premda je u konačnici Emeli M. poništena suspenzija te je premještena na drugo radno mjesto. No, dijelovi odluke su korišteni kao pogodna referenca i opravdanje za zaključke o kojima govorimo. A kako su reagirali ostali?
Institucije koje su pozvane da daju svoj stav, Agencija za ravnopravnost spolova i Institucija Ombudsmena za ljudska prava BiH su utvrdile da je riječ o indirektnoj diskriminaciji, što je, jedino relevantno za buduću borbu protiv ovakvih ograničenja i zabrana. Međutim, ‘bošnjačkim prvacima’ nije falilo mnogo da okrenu stvar u korist jednokratnog populizma. Reakcije na konkretne slučajeve su nešto što traje nekoliko dana, pa je i ovdje reagirala Skupština Kantona Sarajevo sa svojim esejom o zaštiti ‘morala Bošnjakinje’. Nije ovo prvi put da zastupnici SKS misle da su pozvani tumačiti i komentarisati pravosudne institucije države BiH, pa su tako 2011. jednako nesuvislo osudili hapšenje osumnjičenih, a kasnije optuženih pripadnika ARBiH za slučaj Silos.
S druge strane, reakcija Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH je došla sa nešto ozbiljnijom porukom i zahtjevom da VSTV Bosne i Hercegovine povuče svoj dopis sudovima i tužilaštvima u BiH o vjerskim obilježjima, međutim, i to je bila više vrijednosna reakcija, a manje pravno relevantan upit.
Očigledno, skoro sto godina kasnije, bošnjačke političke elite nisu dobacile dalje od ‘punktacija’, zadržavajući se na uobičajnom stilu protesta ograničenog na ‘riječi negodovanja’ sa svepotpisanim zabrinutim liderima. Međutim, posljedice odluke su dalekosežne, a čini se da se njima malo ko bavi, tri dana poslije vijesti. Rezultat je da se veliki dio javnosti okrenuo protiv VSTV-a, upravo tamo gdje ih želi vidjeti SNSD i Milorad Dodik. Drugi je jasna poruka da će Islamska zajednica teško dobiti ono što SPC i KC već imaju, odnosno da joj neće biti uvažene posebnosti organizovanja i običaja. Konačno, postavljeni standardi koji se nameću kao ‘normalno’ direktno utječu na hiljade života, karijera i odluka. Jedno je sigurno, pravila igre se mogu mijenjati samo ako neko dostavi ozbiljne razloge za to. Ekipa iz Kraljice Jelene 88 ih nije dostavila. Ni javnosti ni pravosuđu.
Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala.
(Vijesti.ba)
